Prije 15 godina otišao je Šusta: "Daruvarom više ne odzvanja njegova truba, ostala je samo tišina"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Kada svatko u jednom gradu na prvu zna nečije ime 15 godina nakon njegove smrti, a da taj netko nije bio ni gradonačelnik, ni predsjednik, ni svjetski poznati znanstvenik ni vrhunski sportaš, onda znate da je to priča o velikom čovjeku.
Priča je to o Vladi Šusti, čovjeku na čiji spomen i toliko godina nakon što je napustio ovaj svijet Daruvarčanima ostaje knedla u grlu, ali odmah nakon toga dolazi osmijeh na lice po kojem je i sam bio poznat. Samo oni koji su ga baš najbolje poznavali znaju čime se Šusta, koji je rođen 20. lipnja 1946. godine, uopće bavio za život. Bilo je to nebitno i nešto o čemu je rijetko govorio. No, zato je cijeli grad znao da će gotovo svakog jutra gradom odjeknuti njegova budnica.
Šustina je najveća ljubav bila glazba, odnosno njegova truba, a zbog svoje neumorne i duhovite naravi svakog bi jutra, nekad u pet, a nekad u šest sati, prošetao gradom od Preradovićeve prema Kalvariji. Isto bi se ponavljalo i kada bi se u sitne noćne sate vraćao s neke od brojnih fešti na kojima je svirao. I nikome to nije smetalo, štoviše, svi su znali da su rani jutarnji sati za budnicu.
Danas je točno 15 godina otkako je Šusta napustio ovaj svijet. Umro je radeći ono što je cijelog života najviše volio - svirao je na mimohodu u Pakracu. Bio je to povod da porazgovaramo s njegovom obitelji i onima koji su ga poznavali, a njih je toliko da ni internetski portal nema dovoljno prostora da od svakog uzme izjavu.
Glazbenik od malena
Od svog su se Šuste dirljivo i ponajbolje oprostili članovi njegove obitelji, kćer Vlatka i unuci Valentina i Valentino. Njihovo pismo malo koga može ostaviti ravnodušnim.
- Prošlo je 15 godina otkako nas je napustio Vlado Šusta, tata, djed, čovjek kojem je glazba bila u srcu. Bez kojeg nije prošla nijedna fešta, krstitke, vjenčanja, proslave rođendana ali i druga događanja. Vlado je bio glazbenik od malena, prvi instrument mu je bila usna harmonika - objavila je obitelj.
U Češkoj školi učiteljica ga je uključila u dječji zbor, a s trinaest godina svirao je već u školskoj limenoj glazbi. Drugi njegov instrument bila je truba koju je nastavio svirati i dok je služio vojni rok u Bitoli. Tamo se pridružio šesteročlanom bendu zajedno sa Zdenkom Lipovskim na bubnjevima, a u urbanoj glazbi bio je 44 godina. No, od 1962. bio je i član Gradske limene glazbe te novoosnovanog benda Veseljak. Osim trube, svirao je harmoniku, gitaru, bubnjeve...
- Vlado je bio čovjek velikog i dobrog srca, ovim gradovima više ne odzvanja njegova truba, ostala je samo tišina - napisala je obitelj.
Djelatnica daruvarske Turističke zajednice Daruvar-Papuk Lidija Premec, Šuste se sjeća od djetinjstva.
Imao širok repertoar
- Otkako znam za sebe svirao je te budnice po gradu na svojoj trubi. Ma kakvi, nikome to nije smetalo, jer svi su ga znali i voljeli. Bio je jako druželjubiv čovjek koji je volio ljude i fešte pa su ga rado zvali u svako društvo - prisjetila se dodavši također da je uvijek svirao jako glasno i srčano. Repertoar mu je, kaže, bio širok, od veselih za svadbe do tužnih za sprovode, sve je Šusta znao i htio odsvirati. No, svi su znali i da će, kad god prolazi pored Gradskog groblja, zasvirati i za sve znane i neznane koji su preminuli.
- No, prvenstveno su ga obilježavale te šale, pošalice, nikad nije na feštama stajao u stranu, uvijek bi dizao atmosferu. No, mene je najviše fascinirao taj neki mali, tvrdi komad plastike koji bi stavio negdje u usta, između zuba i jezika i onda bi na njemu svirao kao da je to violina - prisjeća se Lidija.
Što je to bilo otkriva nam Šustin unuk Valentino koji je imao 17 godina kada je Šusta preminuo, ali itekako se dobro sjeća svog djeda.
- Kako i ne bi kad me odgojio. Moji su se rano rastali, mama, sestra i ja živjeli smo kod djeda. Ja sam ga obožavao i htio sam s njime provoditi svaki mogući trenutak. Od malena me vodio na svoje svirke. Nekada nije mogao, jer malom djetetu nije mjesto na svirci koja traje dugo u noć. Ja bih se onda ljutio, lupao po vratima i slično - prisjeća se danas 32 - godišnji Valentino.
Na biciklu do Daruvarskog Brestovca
Nikad neće zaboraviti jednu anegdotu.
- Imao sam šest godina. Mi smo bili u polju u berbi, a on je otišao u Daruvarski Brestovac. Znam da mi je jednom rekao, kad vidiš crkvu u Končanici, uskoro si u Brestovcu. Tako sam ja, onako malen, sjeo na bicikl i vozio se tih desetak kilometara do Brestovca. Mama je poludjela od brige. Zvala je policiju da sam nestao, a ja sam samo htio do djeda. Nisam znao gdje idem. Samo sam u jednom dvorištu ugledao njegov Wartburg i skrenuo unutra. Rekao sam mu: "Djeda, evo me!". On se šokirao! Pitao me kako sam došao, a ja reko', pa biciklom. Tada je nazvao moju mamu da joj javi da ne brine i da sam s njime - kaže Valentino ističući da je Vlado bio dobar čovjek i dobar odgojitelj.
Pitamo ga da nam otkrije misterij te plastike koja nije nikakav poznati glazbeni instrument, a svirao ju je Šusta kao violinu.
- Da, to je koliko znam samo on ili možda još jedna osoba svirala. To je pločica koju je napravio odrezavši rentgensku snimku. Stavio bi ju je u usta i svirao toliko lijepo da je zvučalo kao violina, ni danas ne znam kako mu je to uspijevalo - smije se Valentino.
Pozlilo mu na pakračkom mimohodu
Miro Fila bio je također jedan od njegovih najboljih, ako ne i najbolji prijatelj. Često su se družili.
- Znate, ali samo kroz glazbu. Nikada nije govorio o privatnom životu, čak ni o poslu. Ni sad se ne sjećam što je radio, evo žena mi kaže da je bio bravar u Dalitu, ali on to baš nikada nije spominjao. Bio je takav, veseljak, osebujan čovjek koji je živio za glazbu. Svirali smo zajedno u bandu Daruvarsko veselje. Ja sam bio na harmonici, on na trubi, moja supruga Mirjana na trombonu, Karlo Selihar na jednom češkom bubnju, Jura Hramiščak na klarinetu... Svirali smo po društvima Češke Besede, čak i u Češkoj. Eto, svirao je do kraja života - kaže.
Tog se tužnog dana sjeća današnji voditelj daruvarske Gradske limene glazbe Danijel Rajković.
Pjesma u njegovu čast
- Ja sam ga kratko poznavao, tek sam tri godine svirao o limenoj glazbi. Išli smo na nastup na mimohod u Pakracu. Svirao je i svirao, snažno kao i uvijek. Samo je jednom rekao da mu nije dobro. Sjeo je i to je bilo to, više mu nije bilo spasa. Umro je praktički s trubom u rukama - prisjeća se Rajković.
Daruvarski pjesnik i glazbenik Marko Štromajer svoju je nostalgičnu i dirljivu pjesmu "Koliko je sati" završio stihovima posvećenim upravo Šusti:
"...a negdje oko ponoći
Čuješ li trubu u daljini?
Tamo negdje iza željezničke, s Kalvarije
čuješ li tiho?
to naš dragi Šusta
uvijek kad prolazi pored groblja,
zasvira pokojnim prijateljima"
Truba je utihnula, ali legenda o Šusti i njegovim budnicama, živjet će vječno.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!