Pobjednik prvog Big brothera Bjelovarčanin Saša Tkalčević: "Odlazim iz Stockholma"

“STARI moj, javio si se u posljednji čas, za dva tjedna zatvaram sve i odlazim”, odgovorio je na poruku Saša Tkalčević (54), pobjednik prvog hrvatskog Big Brothera iz 2004. godine. Tkalčević od 2017. s obitelji živi u Stockholmu, a nakon devet godina odlučio je napustiti švedsku metropolu, piše Index.hr.

Čovjek kojeg je Hrvatska upoznala kao pobjednika reality showa danas više ne živi od te epizode, niti se njome posebno opterećuje. U Švedskoj je izgradio obiteljski život, radio kao tattoo majstor, pokrenuo posao s papirom, odgojio djecu na tri jezika i sada ponovno pakira stvari, ovaj put zbog šume, jezera, mira i života koji mu više odgovara.

Kako se živi u Švedskoj?

- Ako izostavimo bajke, mi u Švedskoj isto radimo, mučimo se i borimo, plaćamo račune, kao i u Hrvatskoj. Žao mi je ljudi koji ovdje dođu zbog novca, zbog štednje. Oni žive između posla i kuće, ništa nisu vidjeli i iskusili, ne znaju što se događa dvije ulice dalje i onda jedva čekaju godišnji odmor da u Hrvatskoj mogu pokazati kako su uspjeli. Ja sam u Švedsku došao zbog drugačijeg života.

Kamo se selite?

- U grad Karlskogu, oko 250 kilometara zapadno od Stockholma prema Norveškoj. Kupili smo tamo kuću blizu jezera. Supruga Mirela je već dobila posao u tamošnjoj bolnici koja je vrlo blizu naše kuće. Želim da moja djeca, 15-godišnji Dorian, pet godina mlađi Neo i 8-godišnji Oskar žive dobro i udobno, da stanuju u svojoj kuću, da imaju svoje dvorište. S nama je donedavno živio i Dominik, Mirelin najstariji sin.

Koliko često dolazite u Hrvatsku?

- Pa slabo, jednom godišnje. Prvih šest godina nakon selidbe u Švedsku uopće nisam dolazio. Trebalo se prvo snaći, posložiti život ovdje, stati na noge. Volim svoj Bjelovar i Bjelovarčane, volim posjetiti svoje prijatelje. Ali volim se i vratiti u Švedsku.

Nije meni u Hrvatskoj bilo loše. Imao sam drvenu kuću na Dravi i većinom sam boravio tamo. Mogao sam se desocijalizirati, ali rodila su se djeca koju ne mogu desocijalizirati. Djeca moraju ići u školu i imati društvo, ali moraju i slušati o našim sukobima i podjelama. To me malo umorilo. Želio sam da nam djeca odrastaju u mirnijem i zrelijem okruženju.

Što Vam se najviše sviđa u Švedskoj?

- Sloboda, mir, priroda, šume, ribolov, šetnje, branje gljiva, kampiranje. I nitko ne priča o ratovima. Sviđa mi se što ovdje mogu svojim klincima otvoriti vrata svijeta. Mogu ih naučiti da se svugdje osjećaju dobro i da nakon školovanja mogu normalno živjeti bez žrtvovanja i odricanja. Život je toliko kratak, prođe tako brzo, a to ljudi shvate tek kad dođu u neke godine.

Ali prirode ima posvuda, zašto baš Švedska?

- Mene ta Švedska vuče oduvijek, još od djetinjstva. Zanimala me njihova povijest i kultura, ali najviše vukla priroda. U Švedskoj te mogu sad odvesti u takvu šumu da mjesec dana možeš lutati i nećeš vidjeti ni čovjeka ni kuću ni cestu. A kod nas je to nemoguće.

Često ste u prirodi?

- Nama je priroda životni prioritet i važna stvar, stalno smo u šumama i na jezerima. Djeca su strašno kreativna i zaigrana, spretna s rukama, svako ima svoju sjekiru, nož, kremen i ruksak za kampiranje. Često kampiramo i ovdje nam nitko ništa ne zabranjuje, možemo lutati i kampirati gdje god želimo, zapaliti vatru, roštiljati, brati šumske plodove. Prošle godine nabrali smo masu vrganja.

Pa onda legnem na onu mahovinu mekanu kao tepih i blejim u krošnje drveća. To mi daje takvu mirnoću i takvu energiju da je to teško opisati. I nitko nas nikad nije tjerao i pitao zašto smo došli i što tu radimo. Takav je zakon, takva je kultura. E to je ta sloboda o kojoj govorim i koja mi je važna. S obzirom na ono što volim i u što usmjeravam svoju energiju, meni je Švedska savršena.

Zašto ste onda za život odabrali višemilijunsku metropolu poput Stockholma?

- Zato što je Stockholm nudio posao mojoj supruzi i meni. Godinama sam vodio Art Arrow Tattoo, najpopularniji salon za tetoviranje u gradu.

Foto: Slobodan Mufić

Danas mi je tetoviranje više gušt, iako se time bavim već 27 godina i već me bole leđa i trnu prsti.

Čime se onda zapravo bavite?

- Imam tvrtku za veleprodaju papira. Surađujem s jednom tvornicom u Bjelovaru, imam vrlo povoljne cijene i posao ide dobro. To mi je omogućilo da radim od kuće i živim gdje god želim. A tetoviranjem se bavim toliko da mi ne postane obaveza.

U kakvom se socijalnom krugu krećete u Švedskoj?

- Dosta se družim sa švedskim motoristima, a glavna ekipa su mi tri prijatelja iz Osijeka, Beograda i Koprivnice. Svi vozimo Harley Davidson.

Što Vam nedostaje iz Hrvatske?

- Morao bih razmisliti, a čim moram razmišljati, znači da mi malo toga nedostaje. Znaš što, sve što sam volio u Hrvatskoj, a to je bila priroda, motorijade, fešte s društvom, imam i ovdje. Ipak, nedostaju mi neki prijatelji. Bilo bi lijepo da ih mogu češće viđati.

Što Vam danas znači Hrvatska?

- Ne želim pljuvati po Hrvatskoj, ako si to očekivao. Hrvatska je prekrasna zemlja, u kojoj sam proveo najljepše djetinjstvo. Istina, nekako se s vremenom promijenila, danas je puno više korupcije, frustracija, stresa i negative. Nisu ljudi više što su nekad bili, ali nisam ni ja onaj što sam bio s 15 godina.

Pričate li hrvatski kod kuće?

- Moja djeca govore savršeno hrvatski, iako je Oskar rođen u Švedskoj. Kod kuće se govori samo hrvatski. Doduše, klinci su pokušavali sa mnom i suprugom razgovarati na švedskom, ali uopće ih nismo doživljavali. Nismo to radili iz nekog inata, nego smo željeli da nauče materinji jezik. I zato danas tečno govore tri jezika, engleski, švedski i hrvatski.

Da se razumijemo, djeci sam pokazao Hrvatsku, želio sam da znaju odakle su im roditelji. Prošlo ljeto krenuli smo iz Bjelovara kroz Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu do Dubrovnika, pa onda preko Trogira i Gorskog kotara natrag u Bjelovar.

Djeca su toliko iskrena i jednostavna i meni je tako lijepo s njima, oni su mi najbolji prijatelji. Gledam ih svakodnevno kako se razvijaju, rastu i uče. Kako se igraju, izmišljaju gluposti i rade sranja. To sad čak vidim bolje nego što sam vidio kod starijih sinova Edija i Ernesta, tada sam možda bio zaokupljen drugim stvarima. Ediju i Ernestu je danas više od 30 godina i žive u Njemačkoj.

Jeste li u kontaktu s društvom iz Big Brothera?

- Pa jesam, najviše sa Zdravkom Lamotom. Sa Sanjom Kvastek sam se čuo neki dan. Sjećaš se Sanje, one ćelave? Sad više nije ćelava, ima kosu. I Alenu Maciniću sam nedavno poslao poruku. Nije mi odgovorio, vjerojatno je u nekom poslu.

Zašto ste se uopće prijavili u Big Brother?

- Šta ja znam, valjda mi je to bio neki izazov. Nisam imao pojma o čemu se zapravo radi, ali bila mi je to fora. Temperamentan sam po karakteru i volim stalno nešto mijenjati. S vremenom mi sve dosadi. Eto, sad idem u drugi grad živjeti. Vjerojatno bih obolio na živce da moram stalno sjediti doma.

Pobjeda u Big Brotheru donijela Vam je milijun kuna. Bio je to dobar financijski poticaj.

- Uh, pa naravno. Bio sam dužan bankama, otplatio sam sve kredite i kupio svoju nekretninu. Postao sam materijalno neovisan, to je bila velika stvar.

Imate li planova za povratak u Hrvatsku?

- Pa ne, mislim da ne. Stvorili smo si ovdje neko obiteljsko gnijezdo. Tako sada razmišljam, ali nikad u životu ne reci nikad.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!