Pioniri proizvodnje aronije iz Končanice: "Nekad su svi bili ludi za njom, a danas dio uroda ostavimo pticama"

Kada je Jaroslav Koči prije 13 godina na obiteljskom imanju u Končanici odlučio posaditi aroniju, na prste jedne ruke mogao je nabrojati ljude u daruvarskom kraju koji su uopće čuli za tu kulturu. Egzotično bobičasto voće trpkog okusa, porijeklom iz Sjeverne Amerike, te 2013. godine tek je počelo osvajati hrvatsko tlo, a Jaroslava je s njim upoznao najstariji sin.

- On inače voli eksperimentirati s novim kulturama pa je tako, tijekom jednog od svojih istraživanja, naišao na aroniju. Detaljno je sve istražio te predložio da pokušamo posaditi tu kulturu koje tada na našem tržištu gotovo i nije bilo – prisjeća se Jaroslav.

Tu je ideju podržao i susjed Kočijevih, inače agronom po zanimanju, koji im je dao dodatne korisne savjete. Sadnice je Jaroslav nabavio u Donjem Miholjcu i uskoro su na končaničkim poljima niknuli prvi nasadi koji su vrlo brzo rodili tamnim bobicama koje su slovile za eliksir zdravlja.

- Aronija je u to vrijeme bila veliki hit. Kad su stigle prve bobice i sok, svi su ih željeli kupiti jer je riječ o vrlo zdravoj i ljekovitoj kultura. Posao je išao odlično – prisjeća se naš sugovornik.

Velika popularnost

No, kako to često biva u Hrvatskoj, popularnost ovog egzotičnog grma uskoro je dosegla neviđeni vrhunac pa, osim što su je svi htjeli kupiti, odjednom su aroniju svi željeli i saditi. Na poljima diljem Bjelovarsko-bilogorske županije i šire nasadi su počeli nicati kao gljive poslije kiše. Tržište se polako zasitilo, a ozbiljnog otkupa zapravo nikada nije ni bilo. Jaroslav kaže kako je upravo nedostatak sigurnog tržišta bio glavni razlog zbog kojeg je odlučio smanjiti proizvodnju aronije i postupno se okrenuti drugim kulturama.

- U početku je išlo lijepo, aronija je imala cijenu i ljudi su je tražili. Onda su je svi počeli saditi, a tržište nije moglo progutati tolike količine. Kontaktirao sam i prerađivače, pokušavao pronaći veći otkup, ali nije išlo – priča Jaroslav.

Domaći proizvodi vrhunske kvalitete/Foto: Privatni album

Supružnici Koči posao na poljoprivredi su naslijedili od roditelja/Foto: Privatni album

Danas mu je od nekada znatno većih površina ostalo oko hektar i četvrt zemlje pod aronijom. I takav nasad, kaže, u dobroj godini može dati osam do deset tona ploda. Problem je, međutim, što nema smisla ubrati sve ako za robu nema kupca. Trošak berbe tada postaje veći od koristi koju bi proizvođač mogao ostvariti.

- Zbog toga danas beremo uglavnom količine za koje unaprijed znamo da ih možemo prodati, ponajviše kupcima koji dolaze izravno na naš kućni prag. Dio uroda, ako nema interesa, jednostavno ostane neobran. Ostavimo ih pticama  – pojašnjava nam ovaj uzgajivač.

Unatoč svemu, i dalje smatra da je aronija vrijedna kultura. U njegovoj se obitelji koristi godinama, najčešće u obliku soka, a kaže kako su je mnogi kupci tražili upravo zbog njezina sastava i uvjerenja da povoljno djeluje na organizam.

- Ljudi su je uzimali zbog imuniteta i zdravlja općenito. Čak su je bolesnici oboljeli od raka uzimali za jačanje imuniteta nakon operativnih zahvata ili kemoterapija i zračenja. Inače, sok aronije se pije u malim količinama, ne više od decilitra dnevno tako da i samo jedna boca može dugo trajati – tumači Jaroslav.

Jednostavan uzgoj

Iako joj tržišna zvijezda više ne sjaji kao prije desetak godina, aronija ima jednu veliku prednost, a to je činjenica da, kada se nasad jednom dobro formira, nije pretjerano zahtjevna za održavanje.

- Kod aronije zaista nema puno posla. Treba kositi između redova, krajem zime urediti grane, odstraniti ono što smeta i održavati nasad. Dosta toga danas radim strojno – pojašnjava naš sugovornik.

Prije nekoliko godina upravo je zbog problema s prodajom odlučio dio površina prenamijeniti i posaditi lješnjake. Danas su oni zapravo postali glavna voćarska kultura na njegovu OPG-u. Obitelj Koči trenutačno ima oko četiri hektara lješnjaka, odnosno približno 1700 stabala. Nasad je već u ozbiljnijem rodu pa se iz godine u godinu povećava i količina posla. Za razliku od aronije, lješnjak traži puno više pažnje tijekom cijele sezone.

- Potrebno je redovito uklanjati mladice, obavljati prihranu i zaštitu, održavati prostor između redova te voditi računa o stanju nasada. Budući da je cijela proizvodnja ekološka, izbor sredstava kojima se možemo služiti dodatno je ograničen – kaže Jaroslav.

Obitelj Koči svoje proizvode izlaže na raznim sajmovima/Foto: Privatni album

Oko aronije nema puno posla/Foto: Privatni album

Najveći izazov, dodaje, dolazi s berbom koja treba započeti krajem ovoga mjeseca. Dok su količine bile manje, lješnjake su skupljali ručno, uz pomoć obitelji i prijatelja. Međutim, kako nasad sazrijeva i rod raste, takav način postaje sve teže održiv.

- Zbog toga razmišljam o tome da berbu ove godine i ubuduće povjerim nekome tko već posjeduje odgovarajuću mehanizaciju. Ulaganje u nove strojeve za nekoliko hektara nasada nije opcija. Naime, strojevi su skupi, a ja više nisam mlad. Vjerojatno će biti jednostavnije platiti uslugu berbe – govori.

Za razliku od aronije, s lješnjacima barem nema većih problema oko plasmana. Jaroslav je član poljoprivredne zadruge ''Naš lješnjak'' sa sjedištem u Đakovu preko koje može prodati proizvedene količine, a dosadašnjim je iskustvom zadovoljan.

- Koliko god imam, oni uzmu. Cijena je relativno dobra i prihvatljiva, tako da kod lješnjaka ipak imam sigurnost da proizvod mogu prodati – kaže.

Vremenske (ne)prilike

Ipak, ni siguran kupac ne može riješiti ono što posljednjih godina sve više muči poljoprivrednike, a to su ekstremne vremenske prilike. Dugotrajne suše, visoke temperature i nedostatak vode ostavljaju posljedice i na lješnjacima i na aroniji. Navodnjavanje bi, kaže Jaroslav, riješilo barem dio problema, no pitanje je odakle osigurati dovoljno vode.

- Lješnjak bi danas trebalo navodnjavati, kao i mnoge druge kulture. Ali odakle uzeti vodu? Vidimo da i gradovi imaju problema s potrošnjom vode tijekom suše, evo i na našem daruvarskom području aktualne su preporuke za štednju vode. Jednostavno, poljoprivreda postaje sve rizičnija – govori.

Posljedice se ne vide samo u voćnjacima. I ratarske kulture poput kukuruza, soje i drugih usjeva teško podnose višednevne vrućine bez oborina, a prinosi postaju sve neizvjesniji.

Govoreći o poljoprivredi, Jaroslav ističe stav da bi se poljoprivredna politika trebala manje svoditi na same potpore, a više na stvaranje sigurnog tržišta.

Polja aronije u Končanici/Foto: Privatni album

Ovo bobičasto voće vrlo je zdravo/Foto: Privatni album

- Ne treba meni poticaj ako nemam kome prodati ono što sam proizveo. Daj proizvođaču tržište i cijenu od koje može živjeti pa će sam raditi. Kakva je korist od potpore ako na kraju imaš robu koju nitko ne želi kupiti? – pita se.

Kočijevi su godinama u sustavu ekološke proizvodnje, što podrazumijeva poštovanje čitavog niza pravila, vođenje dokumentacije i redovite kontrole. Jaroslav kaže kako podržava kontrole i jasna pravila, no zamjera sustavu što administrativne pogreške ponekad mogu proizvođača skupo stajati. Ispričao nam je kako je zbog jednog propuštenog podatka u dokumentaciji jednom ostao bez približno tri tisuće eura potpora, iako je, tvrdi, posao na terenu bio odrađen.

Takve situacije, smatra, posebno obeshrabruju male proizvođače koji uz poljoprivredu moraju razumjeti sve složenije administrativne procedure.

- Čovjek radi cijelu godinu, ulaže svoj novac i vrijeme, a onda ga jedna greška na papiru može skupo koštati. Mislim da bi se trebalo više gledati što je stvarno napravljeno na zemlji, a manje kažnjavati ljude zbog papira – govori.

Iako su aronija i lješnjaci glavne kulture na gospodarstvu, život na imanju Kočijevih nije ograničen samo na njih. Imaju i manju površinu oranica, nešto kukuruza i drugih kultura, prvenstveno za potrebe svojih nekoliko ovaca i koka.

- Nije to više stočarstvo kakvim su se bavili moji roditelji. Nekada su se držale krave, svinje i druge životinje, a danas imamo tek nešto za sebe. Tako je sada na selu kod mnogih – priča Jaroslav., čiji roditelji su se bavili upravo takvom tradicionalnom mješovitom poljoprivredom. Jaroslav je obiteljsko gospodarstvo preuzeo nakon njihove bolesti i smrti, početkom 2000-ih, a potom ga je zajedno sa suprugom Hedvigom i djecom postupno usmjerio prema voćarstvu.

Planovi za budućnost

Danas je u mirovini pa mu je poljoprivreda glavni posao. Supruga Hedviga i dalje mu pomaže koliko može, kao i djeca kada im to dopuštaju njihove obveze. No, upravo je pitanje nasljednika ono koje sve češće određuje njegove planove.

- Ja imam 70 godina i sve mi je teže raditi. S druge strane, djeca imaju svoje poslove i zanimanja te zasad nitko od njih ne pokazuje želju da u potpunosti preuzme OPG. Zbog toga i ne razmišljam o širenju proizvodnje – priznaje naš sugovornik.

Iz načina na koji govori o zemlji i svome imanju, jasno je da će se Jaroslav od poljoprivrede teško oprostiti. Gotovo cijeli život vezan je uz zemlju, čak i dok mu je glavni izvor prihoda dolazio iz drugih poslova jer, kako otvoreno kaže, od malog gospodarstva često nije bilo moguće normalno živjeti.

Proizvode iz Končanice kušala je svojedobno i bivša predsjednica RH/Foto: Privatni album

Radna akcija/Foto: Privatni album

- I danas moraš imati još neki posao iz kojeg ćeš ulagati u poljoprivredu. Od poljoprivrede, naime, novac ne sjeda svaki mjesec na račun. Uložiš, čekaš, pa tek onda vidiš što će godina donijeti – kaže.

No, unatoč svemu, naš sugovornik ne misli tako brzo i lako dignuti ruke od svega. Kao i posljednja dva i pol desetljeća, Jaroslav će i dalje tražiti način da ono što proizvede pronađe put do kupca. A dok god bude mogao sjesti na traktor i obići svoje nasade, za njega priča o poljoprivredi neće biti završena.

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!