Obišao svijet, bio šef bušotine pa se vratio u V. Pisanicu: "Stvaram i darujem drvene igračke, nije sve u novcu"

VELIKA PISANICA - Pavo Četković iz Velike Pisanice u mirovini je već šest godina, no za njega mirovina nikako ne znači mirovanje. Sa svojih 66 godina i dalje ima pune ruke posla. U toplijim mjesecima radi oko kuće, a kada stigne zima, vraća se svojoj radionici i drvu, materijalu od kojega pod njegovim rukama nastaju igračke, ukrasni predmeti i replike starih kola.

Njegov životni put pritom je sve samo ne običan. Rođen je u Čarićima u Bosni, a njegovi su se roditelji u Veliku Pisanicu doselili kada je imao svega šest mjeseci. Odrastao je u kraju u kojemu je proveo cijeli život, uz roditelje koji su se bavili poljoprivredom.

Školovanje je nastavio u Bjelovaru, u Školi za metalce, gdje je završio za mehaničara poljoprivrednih strojeva. Prvi posao pronašao je u ratarstvu, no ondje se nije dugo zadržao.

Ljubav iz djetinjstva

- Radio sam šest mjeseci u ratarstvu, do Nove godine, i napustio. Onda sam bio na birou, prisjeća se.

Upravo će ga odlazak na biro odvesti prema poslu koji će mu obilježiti najveći dio radnog vijeka. S biroa su ga pozvali u Inu. U početku nije ni znao što ga čeka.

- Čovjek na birou mi je objasnio da je to radno mjesto dobro plaćeno i rekao: ‘Otiđite, probajte.’ I tako sam probao. Plaća mi je bila vrlo zanimljiva, prisjeća se.

Malo-pomalo, ostao je u tom poslu i napredovao. Završio je i peti stupanj obrazovanja, a od početka je napredovao sve do mjesta šefa bušaćeg tornja.

Posao ga je pritom odveo daleko izvan Hrvatske. Tijekom posljednjih dvadesetak godina radnog vijeka radio je u Libiji, Siriji, Egiptu, Maroku i na Kubi. Zahvaljujući poslu, kaže, vidio je velik dio svijeta.

No, koliko god ga je posao vodio daleko, njegov je obiteljski život ostao vezan uz Veliku Pisanicu.

Suprugu poznaje još iz osnovnoškolskih dana. Ona je iz Velike Pisanice, a zaljubili su se na jednoj zabavi u Velikoj Pisanici. U to je vrijeme radila u Zagrebu.

Počeli su hodati, a Pavo je već s 27 godina imao izgrađenu kuću. Zajedno su je počeli uređivati i u njoj zasnovali svoj dom.

Drvene igračke

Danas su roditelji dviju kćeri, a imaju i unuke. Mlađa kći Helena ima dvojicu sinova, Nikolu i Filipa.

Uz posao i obitelj, Četkovići su se godinama bavili i poljoprivredom.

- Od suprugine smo tetke uzeli zemlju i obrađivali je. U početku smo sadili povrć, krastavce, papriku i kupus koje smo prodavali na zagrebačkom Žitnjaku. Kasnije smo napravili i mali kotac, a supruga je kod kuće imala krmače i praščiće, prisjeća se naš sugovornik.

Bilo je to vrijeme, kaže nam, kada se radilo sve što je bilo potrebno kako bi se obitelj osigurala i nešto uštedjelo. Supruga je bila kod kuće s djecom i nije bila zaposlena.

A onda su, uz sve što je već radio, u njegov život ušle, drvene igračke.

- Počelo je dok su mi kćeri bile male. Za njih sam izrađivao igračke i razne predmete, a kako je u obitelji i među prijateljima bilo mnogo djece, ubrzo sam vidio koliko ih takve stvari vesele. Prvi rad bio mi je leptirić koji skače dok se gura na kotačima. Izrađivao sam i kockice, među ostalim za malog Leona kojeg smo čuvali dok mu je majka bila na poslu. Kockice su bile izrađene od bukovine. Djeca su to jako dobro prihvatila i voljela, prisjeća se Pave.

I tako je hobi rastao.

Dodajmo i to kako je ove godine u lipnju, povodom Dana Općine Velika Pisanice, predstavljena Pavlova izložba „Drveni prozor u prošlost kroz zgode vremena“, Pavle je inače, općinski vijećnik i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Općine Velika Pisanica. Njegovi unikatni radovi u drvu, akkao su tada poručili iz Općine, spoj su tradicije, zanatskog umijeća i osobne umjetničke priče, a izložba je izazvala velik interes posjetitelja.

Danas Četković svoje radove ne prodaje. Ono što je napravio uglavnom je darovao ili posudio. Predmeti koje je izložio već su ponovno kod djece, dok neke primjerke čuva kod kuće za svoje kćeri i unuke.

Stari predmeti i muzej

Drvene igračke i predmeti nastaju u njegovoj radionici. U jednoj obavlja grubu obradu, hoblanje i brušenje, dok se druga nalazi ispod kuće. To je njegova zimska radionica, kada zahladi, naloži vatru i ondje sastavlja i dovršava dijelove.

Tijekom ljeta uglavnom ne radi takve stvari, ali zima je za njega vrijeme za radionicu. A među njegovim radovima posebno mjesto zauzimaju starinska kola.

- Jedne me je zime jednostavno „uhvatilo“ da ih napravim. Sam sam određivao omjere i veličine, a za izradu prvih kola trebalo mi je oko 120 sati rada, možda i više. Kada sam vidio kako su ispala, napravio sam još četiri primjerka.

Od ukupno pet izrađenih kola, jedna sam poklonio, a preostala četiri također darovao udrugama za njihova događanja u Velikoj Pisanici, primjerice za ukrašavanje pozornica, kaže nam Pavo.

Takvi su predmeti danas svojevrsna atrakcij, podsjetnik na neka druga vremena i na predmete koji su nekoć bili dio svakodnevice, a danas ih sve rjeđe možemo vidjeti. No, Četkovićeva fascinacija prošlošću ne završava na drvenim predmetima.

Dok je radio na terenu i provodio mjesec dana na poslu, a potom mjesec dana kod kuće, slobodno je vrijeme koristio za prikupljanje starih predmeta. Skupljao je stare stvari, među njima predmete, alate i druge uporabne predmete iz prošlosti. Sve je to sačuvao i složio na tavanu.

Egipat, Maroko, Sirija...

Tamo i danas čuva svoju malu zbirku.

I premda je proputovao Libiju, Siriju, Egipat, Maroko i Kubu, radio težak posao i proveo velik dio života daleko od kuće, danas mu za zadovoljstvo ne treba mnogo.

Na pitanje je li zadovoljan onime što je u životu prošao i proživio, odgovara jednostavno da jest.

- Jako sam zadovoljan. Za mene novac nije ono najvažnije. Bitno je koliko je netko stvarno čovjek… Meni sada jako malo treba. Uvijek si mogu naći posla i zadovoljstva u tome, skromno kaže.

Upravo u toj rečenici najbolje stane njegov životni put. Od djetinjstva provedenog uz roditelje poljoprivrednike, preko metalske škole, prvih poslova, naftnih bušotina i dalekih zemalja, do obitelji, poljoprivrede, mirovine i radionice u kojoj ponovno nastaje nešto što će nekoga razveseliti.

Pavo Četković možda je u mirovini, ali njegove ruke očito nisu. One i dalje rade, obrađuju drvo, slažu dijelove, čuvaju stare zanate i stvaraju predmete koji povezuju djecu i odrasle s vremenima koja polako nestaju. Njegova priča nije samo priča o čovjeku koji zna raditi s drvom. To je priča o čovjeku koji je kroz cijeli život radio, putovao, stvarao, čuvao i darivao, i koji je u mirovini pronašao ono što mu je najvažnije: Posao koji voli, obitelj koju cijeni i zadovoljstvo koje ne mjeri novcem.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!