Ovo je nevjerojatna priča o migrantu iz Afganistana koji želi ostati u Hrvatskoj: "Lipik je sada postao moj London"
kolumnist
komunalije
Riječ „migrant“ u Hrvatskoj još uvijek uglavnom ima negativne konotacije i asocijacije i puno je onih koji iz raznih razloga na migrante gledaju s predrasudama. Međutim, priča 19-godišnjeg Sajid Khana, Pakistanskog Afganistanca koji od svibnja 2017. godine živi u Lipiku, u Centru za pružanje usluga u zajednici, pokazuje koliko te predrasude mogu biti loše, pogrešne i neutemeljene. Jer, Sajid se potpuno prilagodio i integrirao u novu zajednicu i društvo pa se slobodno i bez pretjerivanja može reći da je već sada postao pravi Lipičanin.
Sajid Khan danas ima pravni status stranca pod supsidijarnom zaštitom. Preciznije, on je tražitelj azila koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila, ali postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. Štićenik je spomenutog Centra i učenik 2. razreda Srednje škole Pakrac, zanimanje stolar.
Sajid je rođen u Pakistanu i do 14. godine je s roditeljima te sedmero braće i jednom sestrom živio u gradu Atoku. Međutim, zbog ratne napetosti protjerani su u Afganistan, odakle i inače vuče porijeklo, i nastanili se u grad Jallalabad. Tamo se nije dugo zadržao jer je i ondje bjesnio rat, a on je uvidio da tamo nema pravog života i budućnosti i odlučio se, u dogovoru i podršku obitelji, zaputiti ilegalnim, migrantskim rutama prema Londonu.
Opasan put
„U Afganistanu je rat i nije bilo normalnih uvjeta za odrastanje, za školovanje kojem sam se htio posvetiti. Nisam tamo vidio svoju budućnost. Zato sam se negdje u proljeće 2016. odlučio krenuti prema Londonu gdje imam rodbinu, tamo su mi ujak i bratići“, započeo je svoju priču Sajid kojeg, iako mu se ime fonetski čita Sadžid, u Lipiku i Pakracu svi jednostavno zovu Said.
Nesiguran i često opasan put dug 5700 kilometara, od kojih je Sajid propješačio oko 800, trajao je 10 mjeseci i vodio ga je preko Irana i Turske do Bugarske gdje je, kao ilegalni migrant uhićen i gdje je u pritvoru proveo više 60 dana.
„Tamo je bilo baš grozno, nisu nas tukli, ali su se prema nama odnosili loše, psovali su nas i vikali. U tom sam zatvoru ostao najduže od svih nas. Bio sam jako tužan, bilo me strah i često mi se plakalo“, prisjeća se Sajid.
„Bilo je puno opasnih situacija, neprestano sam se bojao policije i vojnika. Najopasnije je bilo negdje u Srbiji kada smo po noći išli prugom i kada je naišao je policijski auto. Vikali su da stanemo, ali mi smo počeli bježati. Oni su krenuli za nama i počeli pucati u zrak. To bježanje mi je uvijek bilo jako teško jer ja u stvari nisam napravio ništa, nisam bio kriv za ništa. Lovili su me kao nekog lopova i kriminalca, a ja sam bio dijete koje je samo htjelo bolji život“, kaže Sajid koji je s 15 godina u pravilu bio najmlađi u izbjegličkim grupama u kojima se kretao.
Pio prljavu vodu
Uz brojne opasnosti, prilikom penjanja na jednu planinu odlomio se komad stijene koji je završio ne njegovoj nozi i mjesecima je trpio bol i posljedice tog udarca, a kaže kako mu je najstrašnije iskustvo bilo kada je u jednoj šumi u Bugarskoj po noći počeo mjesečariti, hodati u snu. I tko zna gdje bi zalutao da ga netko iz grupe nije na vrijeme zaustavio i probudio.
"Deset dana smo bili u toj šumi, a mislili smo da ćemo biti 3-4 dana. Ostali smo bez hrane već nakon dva dana. Ugasio nam se mobitel i nismo znali ni gdje smo ni kamo idemo. Bili smo gladni i žedni, sjećam se da smo pili neku prljavu vodu", prisjeća se.
Sajid tečno priča hrvatski jezik, kaže da je jezik intenzivno učio čim je došao u Lipik i savladao ga je za devet mjeseci.
„Inače mi idu jezici jer uz hrvatski govorim još engleski, onda urdi i hindi koji su vrlo slični, pričam još panjabi i moj materinji jezik paštu“.
Osim što je putovao po raznim vremenskim uvjetima, po velikoj vrućini, ali i po snijegu, kiši, hladnoći, teško mu je padala usamljenost i odvojenost od kuće, od obitelji, roditelja, majke Zarintaje i oca Farhada. Priznaje da je često bio vrlo tužan i nesretan, ali pred sobom je imao cilj koji ga je motivirao da ide dalje. Kada je u siječnju 2017. kod Osijeka ušao u Hrvatsku, uhvatili su ga i završio je u popravnom domu u Osijeku iz kojeg, kako kaže, ne nosi lijepa sjećanja. Zato je pobjegao iz doma i došao do Zagreba, do izbjegličkog kampa. Budući da je bio maloljetan, njega i još tri maloljetnika su u svibnju uputili u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik. Ubrzo su druga dvojica pobjegla iz Lipika, no Sajid je ostao.
Mogućnost školovanja
Ivan Pušćenik, tadašnji odgajatelj, a danas ravnatelj ove ustanove, sjeća se Sajidovog dolaska i prvih dana u Centru. Tvrdi da je ključno za njegov ostanak u Lipiku bilo što mu je Osnovna škola Lipik omogućila da krene u školu bez obzira na to što nije imao nikakve dokumente, ni OIB ni bilo kakav pravni status.
„Sajid je od prvog dana bio korektan, otvoren za suradnju, strpljiv i susretljiv. Vidjelo se da se radi o djetetu koje je pristojno i dobro odgojeno. Normalno da je bio uplašen, imao je puno neugodnih iskustava i nije znao kako će ova nova sredina reagirati na njega. Ipak, vrlo brzo se uklopio među ostalom djecom, ali je u početku i dalje razmišljao o tome da nastavi dalje prema Londonu. Ogromnu zaslugu za njegov ostanak ima Osnovna škola Lipik jer su mu, bez obzira na sve prepreke, omogućili da krene u 7. razred. On je to vratio marljivim radom i učenjem i vrlo brzim savladavanjem jezika i mislim da je tada u sebi odlučio da će ostati ovdje i pokušati izgraditi život. Danas je Sajid punopravan član zajednice, uključen u društvena događanja, trenira i igra nogomet u lokalnom nogometnom klubu, ide u školu, druži se i zabavlja i slobodno se može reći da je pravi Lipičanin iako je ovdje tek tri i pol godine“, ističe ravnatelj Pušćenik.
Lipik mu se jako sviđa
Sajid ne krije da mu se sviđa u Lipiku. Kaže da se u budućnosti može vidjeti da ovdje živi, radi, da se oženi i formira obitelj. „Ovdje mi je jako lijepo, svi me vole, imam dosta prijatelja. Sviđa mi se Lipik jer nije prevelik kao na primjer Zagreb, a opet nije premali grad ili selo, ima dosta tog, sve je blizu i sve je mirno. Posebno mi se sviđa to što do sad nisam imao ni jedan problem s drugom djecom i super su me svi primili“, kaže Sajid.
„Je l' imaš curu?“, pitao sam ga.
„Imam“, odgovorio je uz zagonetan smiješak.
„Od kud' je cura“?
„Iz blizine Lipika“, uz još zagonetniji smiješak odgovorio je Sajid.
Nije znao da postoji nogomet
Glavna i najveća strast i ljubav mu je nogomet. No zanimljivo je da, dok nije ušao u Hrvatsku, nije znao da nogomet uopće postoji!
„U Pakistanu sam igrao kriket koji i danas povremeno igram u Zagrebu. Ali kad sam došao ovdje nisam imao pojma o nogometu pa tako nisam ni znatno tko su Ronaldo ili Messi. Kada sam došao ovdje u Lipik vidio sam na bilježnicama slike nogometaša i grbove klubova, a na jednoj je bio Cristiano Ronaldo i grb Real Madrida. I onda me Marko Miladinović, koji je tada živio u domu, odmah pitao: „Real ili Barca?“. Iskreno, nisam znao što to znači, ali sam se sjetio te bilježnice i rekao: „Real“ i od tad smo postali jako dobri prijatelji. Uz Real navijam za Dinamo i kad maštam, volio bih otići u Dinamo, a onda iz Dinama u Real. Danas treniram nogomet u NK „Lipik 1925.“ igram za juniore, a ponekad treniram sa seniorima. Nisam ja baš nešto dobar u nogometu pa igram sve što treba, a kad treba, stanem i na gol i budem golman. Zbog državljanstva nemam sportsku iskaznicu pa naš trener uvijek mora pitati trenera protivničke ekipe je l' se slaže da ja igram? Neki pristanu, neki ne“.
O povratku ne razmišlja
Sajid je drugo najstarije dijete u obitelji Khan i jedini koji je za sada ilegalnim putem stigao u Europu. Kaže da je imao normalno djetinjstvo, potječe iz obitelji srednjeg staleža; ni siromašni, ni bogati. Majka Zarintaja je oduvijek bila domaćica dok je otac Farhad radio u jednoj maloj tvornici sapuna. Redovno se čuje s obitelji u Afganistanu, a tamo je stanje i dalje napeto, rat još traje. Roditelji su sretni što se skrasio u Hrvatskoj. O povratku u Afganistan ne razmišlja, ali kaže da bi volio dobiti hrvatsko državljanstvo i onda otići u posjet svojima u Afganistan.
Na kraju sam Sajida pitao bi li se upustio u ovu veliku avanturu da je znao da će proživjeti sve što je proživio?
„Uf, ne znam, stvarno. Ne bih, nikad. Bilo je jako puno opasnih situacija, bilo je teško, a jedino se ilegalno može prema Europi. Ali možda i bih kada vidim kako mi je sad i kako sada živim“, priznaje Sajid, Pakistanski Afganistanac koji je po svemu već sada pravi Lipičanin!