Odrekao se velike plaće i sad prerađuje kombije u kampere. Ovo je priča o hrabrosti jednog Pakračanina
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Prema jednom međunarodnom istraživanju samo 6 posto ljudi sposobno je pokrenuti i uspješno voditi vlastiti posao. Da je u tih 6 posto, otkrio je prije nešto više od dvije godine i 50-godišnji Pakračanin Željko Lipušić, osnivač tvrtke Panonia Camper koja je specijalizirana za preradu vozila, i to prije svega manjih kombija, u višefunkcionalne, praktične kampere.
S ovim inženjerom elektrotehnike sam razgovarao u njegovom poslovnom prostoru odnosno radioni smještenoj u pakračkom Poduzetničkom inkubatoru druge generacije, u kojoj je "na lageru" Volkswagenov Crafter kojeg Željko dovršava za jednog poznatog lokalnog ljubitelja motocrossa.
Posao polako privodi kraju, završio je izradu namještaj i oplata, a uz WC i tuš, u kamperu će biti četiri ležaja dimenzija 150x200 cm i 120x185), zatim mini kuhinja sa sudoperom, dvostrukim plinskim kuhalom, kompresorski hladnjak 12 V, bojler za toplu vodu, instalacija 230 i 12 V, diesel grijač prostora - "Webasto" kao i spremnici za otpadnu i pitku vodu. Pa čak i garaža za prijevoz do tri motocikla.
Majstorska obitelj Lipušić
Željko potječe iz poznate majstorske, automehaničarske obitelji Lipušić, a radeći više od 20 godina u raznim autoservisima u Pakracu, Lipiku i Kutini isprofilirao se u vrhunskog majstora svog zanata, prije svega vrhunskog auto dijagnostičara. Rad i posao je uvijek bila prva i jedina Željkova opcija iako je 30 posto hrvatski ratni vojni invalid jer je kao dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik 1. A brigade Tigrovi ranjen 1991. na petrinjskom ratištu.
Kaže da se tijekom svih tih godina rada sa strankama na neki način umorio od ljudi i od zadovoljavanja njihovih vrlo često nerealnih prohtjeva, ali i od balansiranja u cijeni koju je krojio najčešće na uštrb majstorskih ruku. U njemu se nakupilo previše toga lošega i napokon je u listopadu 2019. godine pokrenuo vlastiti posao i otvorio tvrtku Panonia Camper. Daleko od svakodnevne gužve i natezanja s ljudima, započeo je jednu potpuno drugačiju priču u kojoj radi u miru svoje radionice, tako da se nekoliko mjeseci posveti samo jednom vozilu.
Prisjeća se da je sve krenulo sasvim slučajno.
- Mislim da je bila 2017. godina, na Njuškalu sam pronašao jako povoljan T-Comov kombi na prodaju, star četiri godine, prešao 50 tisuća kilometara. Rekao sam ženi da ću kupiti taj kombi i preraditi ga u kamper. Najprije je ideja bila da ga napravim za sebe, ali nakon što sam prostudirao sve opcije, odlučio sam ga ipak napraviti za prodaju i to maksimalno kvalitetno koliko sam u tom trenutku mogao i znao. Tada sam još bio zaposlen pa sam taj kombi radio u slobodno vrijeme i zato sam ga radio skoro godinu i pol dana. Prodao sam ga praktički odmah kada sam ga završio, u Njemačku i to je bilo to. Koliko sam ga dobro napravio potvrđuje to da sam s vlasnikom ostao u stalnom kontaktu, čujemo se, povremeno i navrati do mene jer se bavi kitesurfingom pa puno putuje. Čak smo još dorađivali kombi i radili dodatne manje preinake - pojašnjava Željko.
Do sada je preradio pet vozila, od čega jednog Citroen Jumpera i 4 VW Transportera t5, a uz ovaj koji je trenutno u radioni, ima još jedan privatni kod kuće koji također namjerava završiti i prodati.
Tvrdi da je prerada kombija u kampere odličan i unosan posao koji ima ogroman potencijal, a najvažnije je što nije vezan samo za hrvatsko tržište. Naprotiv, Njemačka se pokazala kao veliko tržište pa je tamo i prodao prva tri kombija.
Posao mu je krenuo odlično, usprkos tome što je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja tvrtke krenulo korona ludilo. Do kraja 2020. godine napravio je i isporučio tri prerađena kombija i zahvaljujući suradnji s partnerom kojeg ima u Njemačkoj, uslijedili su brojni upiti i interesi za još prerada.
- U planu je bilo da radimo i jednu manju seriju kombija pri čemu sam namjeravao i dodatno zapošljavati.
Korona usporila poslovanje
Međutim, nastupili su problemi u kašnjenju isporuke dijelova, materijala i opreme potrebne za preradu kombija. U prerađeni kombi ide dosta komponenti, vrlo malo materijala nabavljam ovdje, a većinu uvozim zbog omjera kvalitete i cijene. Početkom korone poklopilo se puno toga lošega, korona je sve usporila, a istovremeno naglo je porastao interes upravo za kamperima. Prema nekim podacima lani je u Njemačkoj registrirano 75 tisuća novih kampera.
- Problem je bio i Brexit jer smo dio materijala nabavljali iz Engleske. Kako je vrijeme odmicalo kašnjenje u isporuci dijelova i materijala je bilo sve veće. Koliko je to velik problem postao u poslovanju pokazuje podatak da sam isporuku krova za preradu jednog kampera čekao 13 mjeseci! Problem je i u tome što sam ja mali i naručujem uglavnom pojedinačno pa dobavljačima nisam u prioritetima jer prednost uvijek imaju oni koji rade manje ili veće serije kombija i naručuju veću količinu dijelova i materijala - pojašnjava Željko.
Da jedna nevolja ne dolazi sama Željko se uvjerio i u svibnju prošle godine kada je na poslu imao nezgodu u kojoj je slomio lakat pa je mjesec dana morao nositi gips i još dva ići na rehabilitaciju, što ga je dodatno usporilo u radu.
Alternativa - izrada namještaja
Navedeni problemi s kašnjenjem isporuke materijala doveli su do toga da su i rokovi završetka naručenih vozila postali neizvjesni pa se Željko nije mogao pouzdati samo u taj posao.
Ipak, optimist kakav po prirodi i je, Željko se vodio onom često korištenom filmskom replikom: Ako ti život da limun, napravi limunadu“.
Stoga je, da bi preživio i prebrodio taj težak period, odlučio proširiti poslovanje na izradu namještaja po mjeri čime se isto tako bavio nekada davno i to za privatne potrebe. Prema interesu i narudžbama, i s tim poslom je pogodio.
- Sad imam dogovoreno posla za tri mjeseca unaprijed, a nisam napravio niti jednu reklamu ni oglas, sve je išlo usmenom predajom i preko Facebooka. Od lokalnog sam već došao do poslova u Zagrebu i interes se širi i dalje. Mislim da je razlog u tome što nastojim raditi korektno i kvalitetno, a opet ne ubijati s cijenom - kaže Željko i dodaje:
- Ono što mi je najvažnijim za prošlu godinu je da sam dobio bonitet AAA+, što znači da imam podmirene sve obaveze, svi su dobavljači plaćeni i nikome nisam ništa dužan.
Pomoć Grada Pakraca
Kod otvaranja tvrtke ostvario je financijsku potporu preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, pomogao je i Grad Pakrac kroz projekte namijenjene poduzetnicima, a sve ostalo su njegova samostalna ulaganja.
- Tražio sam i kredit kod HBOR-a, ali nikada nisam dobio nikakav odgovor i s obzirom na ove novonastale okolnosti ne znam je li to na sreću ili na žalost. Ali sam se uvjerio da sustav kao i banke kod nas ne prepoznaju prilike i potencijale nas malih poduzetnika. Imam još dobrih ideja od kojih nisam odustao, ali teško je kada se moraš oslanjati isključivo na vlastita sredstva umjesto da sustav prepozna potencijal i pomogne u početku.
Kako bi razvio poslovanje, želja mu je nabaviti CNC stroj za rezanje čija vrijednost je od 10.000 eura na više.
- Prisiljen sam te obrade još uvijek raditi "pješke". Napravim šablonu, uzmem kopirni nož, frezer i deri, tako glumim CNC - kaže Željko uz smijeh dok mi pokazuje kako to i u praksi radi.
Zanimalo me je li, obzirom na neočekivane probleme koji su ga zadesili u poslovanju, požalio što se otisnuo u privatne vode?
Moraš se dati u posao.
- Otvaranje ove tvrtke bio je rizik i bez obzira na brojne probleme, smatram da sam puno dobio. Prije svega radim za sebe, u drugačijim uvjetima, u miru, bez dosadašnjeg pritiska. Normalno da je s druge strane određena neizvjesnost jer moraš zaraditi plaću, moraš voditi računa o puno drugih stvari o kojima ne razmišljaš kada radiš za nekoga. Sve je stvar u tome koliko se čovjek da u posao - objašnjava Željko koji kaže da puno radi. Dnevno u radioni radi najmanje 9 sati, nekada i više, plus popodne 2 do 3 sata papirologije, nacrta, skiciranja.
- Tko god u Hrvatskoj želi pošteno voditi privatnu firmu da opstane, ispod toga mu ne gine - poručuje Željko.
Priznaje da bi mu trebao dobar, pravi radnik, ali se iskustveno uvjerio da je pravog radnika danas jako teško, gotovo nemoguće pronaći.
- Nisam ja jedini koji to govori, to će ti potvrditi puno naših privatnika. Meni ne treba pomoćni radnik nego mi treba netko tko želi savladati ovaj posao i vrlo brzo samostalno raditi. Takvog radnika bi bio spreman dobro platiti, ali problem je što mladi danas ne žele raditi, nisu zainteresirani, misle da je sve "na klik", a opet žele svemirske plaće. Ne ide to tako.
Velik gubitak vremena
Nije mi precizno znao odgovoriti koliko mu vremena treba za preradu jednog kombija jer, kaže, to ovisi o željama i zahtjevima vlasnika.
- Najviše vremena potrošim na razradu i pripremu cijelog projekta prerade, a meni je dodatni problem bio to što sam do sada radio čak četiri različite verzije. To znači da sam za svaki kombi morao ispočetka osmišljavati i projektirati preradu, premjeravati, skicirati i ručno raditi šablone, pa za svaki model raditi demo verziju i tek onda konačnu. To je jako veliki gubitak vremena i to u konačnici utječe i na smanjenu zaradu. I zarada ovisi o vrsti posla, ali prosječno na kamperu zaradim između 5000 i 6000 eura. Zarada ode na isplatu plaće, na plaćanje najam prostora, na režijske i ostale troškove, nešto se uloži i u alat i opremu. Kad se sve to zbroji, na kraju to ne bude neka zarada - tvrdi Želja.
Nezahvalno je u Željkovoj koži planirati nešto dugoročno, ali kaže kako vjeruje da će se stanje s nabavkom materijala i opreme stabilizirati i da će se uskoro vratiti preradi kampera. U tom slučaju više ne bi radio pojedinačne narudžbe koje su mu oduzimale previše vremena nego bi se okrenuo standardiziranim, manjim serijama, dakle preradi nekoliko istih primjeraka vozila.
Ovisno kako se bude razvijala ta priča, ima Željko i opciju izrade kitova opreme i namještaja za samogradnju kampera.
Prvak Hrvatske u autoslalomu
Željku su auti velika, dugogodišnja ljubav, a osim što su povezani mehaničarski i majstorski, povezuje ih i vožnja. Vozačku karijeru Željko je započeo 1996. godine u OCV, ocjensko-spretnosnoj vožnji, odnosno poligonskoj vožnji između čunjeva. Potom se prebacio na autoslalom gdje su se utrke vozile na brdskim stazama koje su usporene čunjevima i šikanama.
- Njihova uloga je bila da smanje brzinu na stazi, a ja sam opet znao prolaziti sa 160 km/h kroz cilj u Omišu koji je bio na uzbrdici. Vozio sam Abartha, prerađenog Fiću u kojeg sam među prvima ugradio 16-ventilski motor. Rezultat je dvostruka titula prvaka Hrvatske u slalomskoj vožnji koju sam osvojio, ako se dobro sjećam 2007. i 2008. godine. Vozio sam s Marijanom Hihlikom, ali se to brzo razvijalo i s razvojem je tražilo sve veća ulaganja pa smo nakon nekog vremena odustali. Iskreno, i danas me vuče da se vratim vožnji i utrkivanju iako za to nemam vremena - priznaje Željko i dodaje da mu sve veći motiv daje i sin Domagoj koji je jako "zagrijan" za vožnju.
Posao kao ostavština
Na kraju mi je otkrio da je upravo sin Domagoj, tehničar za računalstvo bio razlog zašto se odlučio na pokretanje vlastitog posla.
- Najveću podršku sam imao u kumu Damiru, u svojoj obitelji, a posebno u supruzi Aniti koja u stvari drži sva četiri ćoška kuće! Ali vjeruj mi da se puno ljudi jako čudilo mojoj odluci da pokrenem vlastiti posao, posebno zato što sam u servisima u kojima sam radio imao odličan posao i skoro dvostruko veću plaću od one koju si sad isplaćujem. Mene su vodila tri motiva: da samostalno pokrenem nešto novo, nešto svoje, da se maknem i odmorim od ljudi i najvažnije, da svom sinu napravim kakav takav temelj za posao koji može raditi u budućnosti, ako ga to bude zanimalo. Nadam se da će kao tehničar za računalstvo u budućnosti biti glavni operater upravo na CNC stroju kojeg se nadam nabaviti. U svakom slučaju, svoju roditeljsku dužnost sam ispunio, a što će biti od svega, pokazat će vrijeme. Ja sam optimist - zaključuje Željko.