Od otpada radi čuda, no projekt života joj je obnovljen kip svetice: "Prala sam ruke u svetoj vodi..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U posljednje vrijeme često čujemo izreku „što je nekome otpad, drugome je blago“. Ništa bolje od toga ne opisuje Sanju Kolarić iz Velikog Grđevca o kojoj smo već pisali. Sanja je ponosna vlasnica možda i najstarije zimnice u Hrvatskoj, ukiseljenog krastavca starog 40 godina. No, u njezinom živopisnom domu u rodnom mjestu Mate Lovraka, osim slavnog krastavca, pronaći ćete i razna druga čuda kojima je zajedničko to što su nastala od – otpada!
Sanja je, naime, velika kreativka i ljubiteljica prirode, a kad se to dvoje spoji, rezultat je upravo ono što stvara Sanja – satovi od felgi, igračke od osušenih tikvica, držači za kišobrane od starih gumenih čizama, ogledalo za šminkanje od starog sita, sjedalica za bicikl od tegle za cvijeće, i tako dalje. Tu su i brojni restaurirani stolići, ormari, košare… Mogli bismo nabrajati do sutra.
Ukrasi za proslave
- Sve radim od onoga što drugima više ne treba. Obožavam prirodu pa iz svojih redovnih šetnji redovito donosim otpad koji pretvaram u različite ukrasne ili uporabne predmete. Moram priznati da suprug baš i nije oduševljen time, ali što će sa mnom. Nešto što ljudi ostave ispred kuće smetlarima, meni uvijek dobro dođe. Gotovo sve se može prenamijeniti u nešto drugačije i novo – uvjerava nas Sanja dok nam pokazuje svoje šarene vaze koje je napravila od rola na kojima je nekad stajala folija.
- Uz malo dorade, one se mogu pretvoriti u prekrasne lampe. Mogu se rastaviti na dijelove i sigurno transportirati, znači da ih možete ponijeti sa sobom kamo god želite – priča naša sugovornica.
Njezini radovi oduševljavaju gdje god se pojavi pa je već angažiraju i za izradu ukrasa za svatove, krštenja i slične prigode. Njezin talent dobro dođe čak i u puno tužnijim situacijama.
- Čak i aranžmane za groblje radim od otpada, obično za Sesvete i neke godišnjice. Dovoljno je samo odabrati pravi materijal i imati dovoljno mašte. Rezultat je drugačiji, unikatan proizvod, a i uštedjeli ste nešto novca – kaže Sanja.
Svoje proizvode ona uglavnom poklanja, a kad Sanja poklanja, onda možete biti sigurni da ste dobili unikatan poklon, kakav vam nitko drugi neće darovati. Sve što čini, čini od srca i iz ljubavi pa gotovo nikada drugima ne naplaćuje svoj rad. Tako je, primjerice, izradila malenu vanjsku knjižnicu u središtu Velikog Grđevca, za što je dobila i općinsko priznanje. A takvih primjera Sanjine dobrote je više.
Zaboravljena svetica
- Prije nekoliko godina žene iz Župe svete Katarine u Samarici su me molile za veliku uslugu. Negdje su pronašle mali kip svete Bernardice koji je godinama stajao odbačen. Bio je crn kad su mi ga donijele i molile me da ga obnovim. Prvo nisam željela pristati jer ja nisam kiparica i nikad nisam radila nešto slično. No, one su ga ipak ostavile kod mene – prisjeća se Sanja.
Dugo je, kaže, gledala taj kip i smišljala što učiniti s njima da ga vrati u život. Onda ga je za početak odlučila oprati. Kip je bio u takvom stanju da se sušio pola godine. Nakon toga ga je krenula restaurirati.
- Pomolila sam se i oprala ruke svetom vodom, a onda se bacila na posao. Jadnoj Bernardici nedostajalo je pola glave, ruka, dio noge… Prvo sam popravila te oštećene dijelove. Onda sam se krenula raspitivati kod svećenika koje boje bi joj trebala biti odjeća. Pa sam je obojala. Moram priznati da sam na kraju tog projekta bila presretna i zaključila sam da sam nadmašila samu sebe – priča Sanja.
Suze ganuća
To su joj, kaže, potvrdile i samaričke žene kad im je vratila njihov dragi kip.
- Ne mogu vam opisati kakav je to osjećaj kad na misi svećenik blagoslovi nešto što ste vi svojim rukama vratili u život. Svi smo plakali od ganuća i radosti – kaže naša umjetnica koja je kasnije uspješno obnovila još neke crkvene kipove.
Materijali su važni, ali još su važnije Sanjine vrijedne ruke koje čitav život nešto rade. Kad se sa suprugom u mladosti doselila u Veliki Grđevac, kaže, nisu imali puno.
- Ma nije bilo veće sirotinje u selu od nas. Živjeli smo u unajmljenoj kući, rublje sam prala na ruke, odlazila ljudima raditi na polje… Suprug je isto puno radio. No, korak po korak, situacija se popravljala, kupili smo vlastitu kuću, školovali djecu – kaže Sanja.
Upravo su joj sin i kćer i njihove obitelji, dodaje, najveća radost i sreća.
- Imam tri unuka, Šimuna, Mihaela i Petra, oni su moj ponos, moja radost. Još su maleni, ali vole gledati dok ja na svom kreativnom stolčiću stvaram. Tko zna, možda netko od njih jednoga dana krene mojim stopama – smije se Sanja.
A dok sami ne nauče stvarati čuda, za njih će to činiti Sanja. To ionako jest najvažniji posao svake prave bake.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!