Nevjerojatna priča o Dragi Šafaru iz Daruvara koji je spasio 120 djece iz škole u plamenu
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Noć je bila jako hladna. Približavala se ponoć i vrijeme za ponovni obilazak dječjih spavaonica. Sjedio sam u sobi za dežurstvo i razmišljao što još trebam učiniti. Odjednom se začulo kao da je teški kamen pao na krov i učinilo mi se da vidim svjetlo, plamen, na igralištu ispred škole. Naime, na tavanskom dijelu, koji je bio od drveta, nalazile su se radionice i foto kabine.Tu su se u tamnim komorama razvijale fotografije i sve je bilo puno zapaljivih tekućina. Brzinski sam zgrabio ključeve ženskog dijela spavaonice i izašao van. Nisam mogo vjerovati svojim očima. Požar! Škola gori - započinje mi svoju priču Daruvarčanin Drago Šafar (68) koji je tog 4. prosinca 1987. godine spasio 120 djece iz tadašnje škole "16 rujna", koja je bila prethodnica današnjem Centru za odgoj i obrazovanje Rudolf Steiner u Daruvaru.
Materijalna šteta bila je ogromna. No, zbog nesebičnog i uistinu herojskog čina jednog djelatnika, Drage Šafara, niti jedan život nije izgubljen.
- Žurio se zatvoriti plin na glavni ventil kod kuhinje prije nego li se vatra proširi...Srećom, starija djeca nisu spavala, otključala su prolaz izmedu spavaonica jer su muški i ženski dio bili strogo odvojeni. Odjednom se začulo nešto strašno, kao eksplozija, na tavanskom dijelu. Vatra je buktala oko dimnjaka i gutala sve pred sobom - nastavlja svoju priču Drago.
Dječak se sakrio ispod kreveta
Nestalo je struje, a telefonske žice u direktorovoj kancelariji su pregorjele. Nije više imao kako nazvati vatrogasce. Otrčao je do Mesne industrije koja je bila pored škole i zamolio tadašnjeg portira da zove pomoć. Srećom, on je vidio što se događa i obavijestio vatrogasce.
- Vratio sam se u školu u plamenu i krenuo spašavati djecu. Budim ih i iznosim one koji ne mogu sami. To su bila djeca od 7 do 15 godina i većina njih su bila s posebnim potrebama. Oni veći izlaze sami, ali ovi manji su uplašeni, neki od njih spavaju, njima sam potreban. Bio je jedan dječak, potpuno ovisan je o tuđoj pomoći. Toliko je bio uplašen da se sakrio ispod kreveta. Zovem ga i tješim…Pokušavam doći do njega da ga izvedem na sigurno, ali on se ne da. U strahu se uhvatio za noge kreveta i ne pušta. Napokon sam ga uspio primiti, i držim ga čvrsto - priča mi Drago Šafar.
Dok su bježali iz škole, kroz hodnik se čulo nešto poput zvuk vlaka.To je vatrena stihija gutala sve pred sobom i plamen se nazirao kroz daske. Cijeli krov je bio u plamenu. Srećom, te noći nitko nije stradao. Sva djeca su ispred škole. Drago ih je svih 120 uspio odvesti na sigurno.
Krov se razletio
Drago Safar rođen je 9. veljače 1953. godine u Daruvaru. Ondje je proveo svoje djetinjstvo, a kasnije odlazi u Zagreb. Diplomirao je Tehnički odgoj i fiziku 1979. godine i iste godine započinje bračni život sa svojom odabranicom Anđelkom.
Nakon fakulteta godinu dana radi kao nastavnik fizike i tehničke kulture u Špišić Bukovici, a 1981. godine počinje raditi u školi "16. rujna" kao noćni odgajatelj.
- Iako su sva djeca bila na sigurnom, stalno sam ulazio u plamteću školu. Sam sebi nisam vjerovao. Provjeravo sam da nije netko ostao unutra. Uskoro mi se pridružio i jedan policajac, pazio je da nitko ne bi ušao u školu. Djeca su to, tko zna što se mogu sjetiti da im je ostalo unutra. Krov je u međuvremenu eksplodirao i razletio se. Uspio sam uzeti nesto deka i odjeće. Ipak je vani bio debeli minus. Dolaze i vatrogasci. Ne mogu do krova, nemaju dovoljno pritiska, slabi je mlaz tako da se vatra i dalje širila. Požar su gasili cijelu noć, sjećam se da sam došao kući u 9.30 ujutro - govori mi Drago i dodaje kako je u požaru izgorjela radiona, garderoba sa svom dječjom odjećom i obućom, dekama, posteljinom, tajništvo, zbornica, direktorova kancelarija.
37 godina predanog rada
Drago je uspio uletjeti u tajništvo i spasiti sve radne knjižice koje su već bile nagorenih korica. Te noći svi učenici škole smješteni su u Osnovnu školu Vladimir Nazor. Nakon toga, trajniji smještaj dobivaju u tadašnjoj kasarni JNA. I dalje su se služili školskom blagavaonicom jer ona i kuhinja, srećom, nisu izgorjele.
Drago je 2018. godine otišao u zasluženu mirovinu. Svih 37 godina proveo je s učenicima sadašnjeg Centra Rudolf Steiner kao njihov nastavnik tehničke kulture. Sada uživa u mirovini, voli se družiti, i kao uvijek, vrlo je srdačan i prijazan.
Planira se učlaniti u planinarsko društvo, skuplja gljive i ljekovito bilje. Rado provodi vrijeme sa svojim obitelji, ali ističe da mu je najljepše kad mu dođu unuka i unuk.
Drago za svoj herojski čin nikada nije dobio nikakvo priznanje niti javnu zahvalu. Nije ih ni tražio. Napravio je to zbog djece, a ne zbog priznanja. I zato, budimo mi ti koji će mu zahvaliti. Kad ga sretnete u gradu, poklonite mu najljepši osmijeh, čvrsti stisak ruke ili smo jedno - hvala.