FOTO I VIDEO Mario Barać otkriva nam čarobni Stjenjak - zdanje čiste i netaknute prirode

„Otkrivamo svoj zavičaj“ naziv je radne knjige za prirodu i društvo u 2. razredu osnovne škole. Da se krilatica iz ovog naziva ne mora samo odnositi na naše male osmogodišnjake i da je otkrivanje zavičaja u stvari cjeloživotni proces, uvjerio sam se ovih dana i osobno zahvaljujući Josipu Huški kojeg u Pakrac i Lipiku svi znaju kao mali Gonzo.

Polazak sa izletišta Da Bar u Branešcima/Foto: Mario Barać

Nakon pet kilometara vožnje dalje smo nastavili pješice/Foto: Mario Barać

Slučajan susret na kavi kod Kaleta otvorio je jednu zanimljivu temu, a meni je još zanimljivije bilo gledati s kolikom strasti i s kakvim sjajem u očima Gonzo priča o stazi koju je pronašao, koja vodi prema Stjenjacima, najvećem do sada otkrivenom masivu stijena na obroncima Psunja. Vidjevši da me riječima ne uspijeva dovoljno impresionirati, vadi mobitel i pokazuje fotografije.

Staza prema Stjenjacima često presijeca potok Rečicu/Foto: Mario Barać

Kameni suhozidi podsjećaju da smo na trasi nekadašnje uskotračne šumske željeznice/Foto: Mario Barać

„Ma ne znam ja fotkati, ali ni fotografija ni video ne može ni izbliza dočarati tu ljepotu prirode koja je tamo“, rekao mi je kao da se opravdava. Riječ po riječ i nije mi preostalo ništa drugo nego prihvatiti njegov izazov i osobno se uvjeriti o kakvoj se prirodnoj ljepoti radi.

Iz Branežaca prema Kričkama

Iz Pakraca sam krenuo u 15 sati, temperatura je bila 32 stupnja Celzijusa, ali je zbog užarenog betona i asfalta osjet bio za 3 do 4 stupnja viši. Nakon 15 minuta vožnje cestom prema Požegi, stigli smo u Branešce na prekrasno uređeno izletište „Da-Bar“ o kojem brigu vodi Josip i njegova obitelj. Uz Gonzu, u našoj maloj ekspediciji je bio i njegov sin David, inače ekološki tehničar te Zoran Milaković, predsjednik pakračkog Planinarskog društva „Psunj“ i pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja. Zanimljivo, sva trojica su i licencirani vodiči pri HGSS-u.

Gonzo je motorkom riješavao prepreke na stazi/Foto: Mario Barać

Ova naša mala ekspedicija imala je i jedan konkretan zadatak, pročistiti stazu na mjestima gdje je ona bila prepriječena stablima koja su pala zbog vremenskih nepogoda i vjetra. Za tu svrhu je Gonzo imao spremnu motorku, sjekiru i sječku. „Uglavnom, nećemo srušiti niti jedno drvo nego ćemo samo stazu napraviti prohodnom tako da na mjestima gdje su stabla pala, napravimo prolaz“, pojašnjava Gonzo dok od njegovog izletišta krećemo u vožnju dugu tri kilometra cestom prema selu Kričke. Ovom cestom se inače može normalno voziti i osobnim automobilom. Nakon tri kilometra dolazimo do mjesta gdje se cesta odvaja desno prema Kričkama u kojima, kako kaže Gonzo, živi pet do šest obitelji. Mi pak nastavljamo ravno, u smjeru zaseoka Bjelajci i silazimo na makadamski, prteni put kojim se dalje može samo terencem.

Naš vjerni pratitelj Grga/Foto: Mario Barać

Što smo dulje ulazili u šumu, posla je bilo sve više/Foto: Mario Barać

Uslijedila su dva kilometra „droncanja“ do mjesta gdje smo stali i dalje nastavili pješice. Zahvaljujući Zoranovom orijentacijskom uređaju, evidentiramo da smo na 283 metra nadmorske visine.

Djecu povezati s prirodom

Gonzina ideja i želja je da ovu novu rutu, ali i još nekoliko kraćih, uredi i označi kako bi mogle biti integrirane u ponudu za sve brojnije posjetitelje njegovog izletišta. Ističe, sve to radi u suradnji i koordinaciji s Planinarskim društvom „Psunj“ i HGSS-om.

Potok Rečica je na mjestima formirao male slapove/Foto: Mario Barać

„Mi stvarno imamo što ponudi i pokazati jer imamo predivnu i čistu prirodu. Kada su mi na izlete dolazili djeca i mladi primijetio sam da su jako odvojeni od prirode, ne znaju zapaliti vatru, zavezati uže, ne raspoznaju vrste drveća, ne znaju kako pročistiti i popiti vodu iz potoka, kako se orijentirati. Općenito se ne snalaze u prirodi. Zato mi je cilj da upravo te grupe izletnika u budućnosti mogu poučiti nekim osnovama preživljavanja i snalaženja u prirodi pa su ovakve rute idealne upravo za to“, kaže Gonzo.

Na pojedinim mjestima smo uklonjena stabla iskoristili za izgradnju prijelaza preko Rečice/Foto: Mario Barać

Nastavljamo hodati uz potok koji je na kartama označen imenom Rečica. Put vodi kroz klisure i klance, a zrak je pomalo ustajao jer konfiguracija terena onemogućuje strujanje svježeg zraka. Temperatura je znatno podnošljivija nego ona „gradska“ i pokazuje 26 Celzijusa.

Zoka je napredak naše ekspedicije uredno pratio putem orijentacijskog uređaja/Foto: Mario Barać

Staza je lagana i jednostavna za hodanje, uz konstantan, blagi uspon. Zbog neravnog terena koji je najčešće prekriven lišćem, ali i zbog toga što staza često prelazi preko potoka, važno je imati dobru obuću, po mogućnosti gojzerice, ali može i terenska sportska obuća kakvu sam i sam nosio. Hodamo „radnim ritmom“ jer se povremeno zaustavljamo kako bi put učinili prohodnim. „E Zoka, ja ovo ne bih ništa dirao što se može na bilo koji način zaobići. Ako se slažeš samo bi prepreke micali?“, dogovaraju se Gonzo i Zoka, a dok ulazimo dublje u šumu, motorka sve češće radi.

Hipnotizirajući žubor potoka

Naša buduća planinarska staza prema Stjenjacima postaje sve brdovitija, često presijeca prekrasan i bistar izvorski potok s vodom čija je temperatura 15-ak Celzijusa. Gonzo pojašnjava da se u potoku mogu vidjeti rakovi, ali i ribe; Mrenica, Podust, čak i Paklar koji obitava samo u izuzetno čistoj vodi. Okružuje nas mir miješane šume u kojoj dominira bukva i grab. Na putu smo sreli tek jednu srnu i njeno lane, a jedine životinjske zvukove stvarao je Gonzin i Davidov pas Grga, inače lovački pas pasmine Mali Minsterlander.

Nakon uspona napokon smo vidjeli Stjenjak/Foto: Mario Barać

U šumskoj tišini i miru koji nas okružuje dominira upravo predivan, umirujući čak pomalo i hipnotizirajući žubor potoka čije korito je na nekoliko mjesta formiralo prave, male slapove. Činjenica da ovom stazom ljudska noga nije kročila posljednjih 30-ak godina, u čovjeku pobudi određenu dozu adrenalina i na trenutak mu da osjećaj kakav su, valjda, nekad davno imali pravi istraživači prirode.

Na mjestima su udubine u stijenama duboke i nekoliko metara/Foto: Mario Barać

Ova staza je dodatno atraktivna zato što je na trasi stare, uskotračne šumske pruge koja je građena vjerojatno početkom 20. stoljeća kada se započelo s organiziranom eksploatacijom šumske mase na ovom području. Dokaz postojanja pruge su brojni kameni suhozidi koji su utvrđivali prugu na mjestima gdje su joj prijetila klizišta.

Nema smeća, nema mina!

Tempo nam je prilično lagan pa smo tek malo uspuhani. Fascinira čistoća okoliša, nigdje nema otpada ni smeća koji ostavljaju ljudi, za razliku od poteza do odvojka za Kričke gdje sam na nekoliko mjesta vidio divlje deponije. Na prisustvo ljudi ukazuju tek bijele trake – oznake.

„To su oznake pirotehničara koji su cijelo ovo područje razminirali ovog proljeća. Nisu pronašli nikakva minsko-eksplozivna sredstva pa možemo reći da je ova staza potpuno sigurna po tom pitanju“, ističe Gonzo ovu vrlo važnu i vrijednu informaciju.

Radnim ritmom smo nakon točno sat vremena došli do uspona na naš Stijenjak koji je poznat lokalnim ljubiteljima prirode i planinarima, a osim ovog tek trasiranog puta, postoji i nekoliko drugih markiranih staza.

Dokaz koliko je čovjek u stvari malen pred prirodom/Foto: Mario Barać

Uslijedio je uspon dug oko sedam minuta. Naš iskusni planinar Zoka je težinu uspona ocijenio sa 6 od 10, pri čemu je 10 ekstremno težak uspon. Njegov orijentacijski uređaj je pokazao da se nalazimo na visini od 496 metara nad morem.

Monumentalno zdanje prirode

Kada nam se ukazao Stjenjak u svoj svojoj veličini i dok sam mu prilazio, sjetio sam se one kave s Gonzom, njegovih riječi kako taj osjećaj ne može opisati ni fotografija, ni video, ni riječi. Tad sam shvatio zašto je s tolikom strašću pričao o ovome. Jer pred takvim impresivnim, monumentalnim zdanjem prirode, čovjek ostane bez riječi i vrlo lako, bez otpora prihvati koliko je u stvari malen i neznačajan.

Impresivno djelo prirode/Foto: Mario Barać

Obzirom da nitko od sugovornika nije stručnjak u geologiji, nisu htjeli iznositi paušalne procjene o porijeklu stijena iako su se složili da se uglavnom radi o vulkanskim, vapnenačkim stijenama. Vidljivo je da se na mjestima voda kondenzira i kapa te formira neobične, pomalo umjetničke strukture.

„Voda ustvari otapa stijene, odnosno kalcijev karbonat u njima i zato nastaju stalaktiti i stalagmiti koji se talože na mjestima“, objašnjava mi David. Dodaje da upravo zbog otopljenih minerala kapi vode imaju vrlo opor i snažan okus u što sam se i osobno uvjerio.

Izvorska voda

Kod Stjenjaka je bitno svježije i čini nam se da temperatura ne prelazi 22 Celzijusa. Ovi kameni obronci koje je priroda izdubila impresivnom finoćom i preciznošću prostiru se na potezu dugom oko jedan kilometar, a posebno fascinantan je izvor pitke vode koja izvire iz same stijene, teče kroz gustu mahovinu intenzivno zelene boje i u svom toku na udubinama u stijenama formira male bazenčiće. Naravno da sam iskoristio priliku za najprirodnije i vjerojatno najbolje osvježenje - umio sam se i popio nekoliko gutljaja svježe i doslovno mrzle izvorske vode koja je puno hladnija od 10 Celzijusa. Neprocjenjivo!!!

Neprocjenjivo je bilo osvježiti se u hladnom izvoru/Foto: Mario Barać

Stali smo, udahnuli, sabrali dojmove i ubrzo krenuli istim putem natrag. Neko vrijeme nisam imao preveliku potrebu za pričom i bilo mi je dovoljno sa smiješkom koji mi nije silazio s usana, uživati u tim trenucima.

Ogroman potencijal

Slušao sam Gonzine ideje kako to dalje razvijati, slušao sam Davidove ideje kako Stjenjak učiniti dostupnim i sigurnim za posjetitelje, kako izvor pročistiti, a istovremeno ne narušiti prirodnost. Shvatio sam koliko u stvari ogroman potencijal ima cijela ova priča. Potencijal da izraste u elitnu ponudu aktivnog odmora u netaknutoj prirodi i divljini. Siguran sam da će u skoroj budućnosti takva ponuda biti sve popularnija, posebno među brojnim ljudima koji će sve teže podnositi vrevu, gužvu i buku velikih gradova i koji će biti spremni platiti ovakvu vrstu (ponovnog) povezivanja s prirodom.

Avanturistički duh

Iz osobnog kuta gledanja shvatio sam da je ova priča posebno korisna za ljude koji u sebi imaju avanturistički duh, ali im se taj duh s godinama izgubio. Uspavao ga je komfor današnjeg konzumerističkog tempa života koji jednostavno ne dozvoljava da barem povremeno (o)živimo s prirodom. A da je to moguće, potvrđuje činjenica da smo proveli tri sata tijekom kojih nje bilo ničega osim doživljavanja prirode oko sebe. Ni bezveznih razgovora o trivijalnim temama, ni briga o kreditima i dugovanjima, ni vijesti o koroni i o novim, najnovijim sojevima, ni političkih smicalica, podmetanja i podjela... Nije bilo čak ni signala za mobitel, ni interneta, a samim time ni zvukova o pristiglim porukama, notifikacijama, tagiranjima, aplikacijama... Nije bilo ničega, osim prirode...

Tri sata kasnije ponovno smo bili u Branešcima, na izletišu „Da-Bar“. Osjećaj ispunjenosti i unutarnjeg zadovoljstva je u meni bio sve jači, a slično su se osjećali i ostali članovi ekspedicije.

Svugdje oko nas dokazi koliko je priroda nevjerojatna/Foto: Mario Barać

 „Mi u stvari nismo ni svjesni kakve prirodne ljepote imamo u svojoj blizini, praktički u svom dvorištu. Puno hodam i dosta toga sam imao prilike vidjeti i zato slobodno mogu reći da je naša priroda stvarno fascinantna i iznova nas može oduševiti. Imamo puno potencijala i nadam se da će se u budućnosti ti potencijali i realizirati“, zaključio je Zoran čije planinarsko društvo ima više od 80 kilometara markiranih i obilježenih planinarskih puteva i staza. Obzirom da je Zoka licencirani vodič, rute poput ove gleda i iz perspektive hodača. Ovu našu ocijenio je umjerenom i prohodnom za veliku većinu hodača.

„Malo zahtjevniji je samo taj završni uspon, ali ono što se doživi nakon tog uspona kada se dođe na Stjenjak i izvor, to je pravi šlag za kraj“, kaže Zoka.

Gonzo: "Odmor za dušu"

„Pitao si me zašto idem u šumu? Mislim da si sad vidio i shvatio zašto idem. Lijepo mi je. Uživam istraživati. Odmaram mozak i dušu“, na rastanku mi je rekao Gonzo.

Povratak na asfalt je označio i povratak u „civilizaciju“. Potvrda da sam se „vratio“ bili su i zvukovi na mobitelu koji je, u doticaju s internetom slao obavijesti o pristiglim porukama. Bližila se večer, a što sam bio bliže Pakracu, temperatura je bila sve veća, a sparina sve zagušljivija.

Cijeli taj povratak u sebi je imao neku sjetu i prazninu, intenzivan osjećaj da završava i da je prošlo nešto što je bilo posebno lijepo i čisto. Vjerojatno zato nisam osjećao pretjeranu euforiju što se vraćam u ovu civilizaciju i što su mi opet na raspolaganju sve njene blagodati. A, iskreno, od svih tih blagodati, u tim trenucima mi je privlačno bilo jedino – hladno pivo.

Pogledajte u kratkom videu čudo od prirode koje je naš reporter zabilježio na Papuku. Možda dobijete volju pa iskoristite vruće dane za planinarenje na predivni Papuk. Ako je suditi prema priloženom videu, malo tko može stati ravnodušan kada ugleda nevjerojatne prizore koje je priroda učinila za nas.