Najstarija pakračka planinarka Josipa Kordić Pepica (76): "Planinarit ću do zadnjeg daha"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
"Planinarenje je moj život, to mi je u krvi od kad znam za sebe i ne bih mogla bez planina, šuma, pjesme i druženja. I bez mog Omanovca koji mi je uvijek pružio život, uživanje i veliku radost. Takvo druženje i zajedništvo, kakvo smo mi planinari nekada imali, današnje generacije nažalost mogu samo sanjati. Strašno je koliko ja volim Omanovac i zato planiram hodati do zadnjeg daha".
Tako će vam, na pitanje što je za nju planinarenje, u dahu odgovoriti Josipa Kordić koju svi Pakračani znaju jednostavno kao Pepicu.
Susreli smo se na Omanovcu u nedjelju kada je zabijelio prvi ovogodišnji snijeg. Nije propustila s obitelji doći na svoje omiljeno brdo i sa štapovima u rukama napraviti par krugova oko doma. Razmijenili smo riječ dvije, pohvalila se da nakon zdravstvenih problema opet sve više hoda, ali i da je počela pisati knjigu o planinarima.
Bio je to povod da dogovorimo posjet u njenom domu u Gajevoj ulici u Pakracu pa da nam otkrije o kakvoj se knjizi radi. No, žena koja je toliko zanimljiva i ima tako nevjerojatnu životnu energiju i elan kao Pepica, naravno da je otkrila puno više od pisanja knjige.
Kuća kao muzej
Kada se uđe u njenu kuću, ono što na prvu obuzima je osjećaj kao da ste u muzeju.
Sve odiše starinom, u blagovaoni su skladno raspoređene čak tri šivaće mašine, prostor ugodno grije Zephir peć na drva koja je stara više od 80 godina. Namještaj je starinski, kauči, ormari, kredenci. U kući je mnoštvo povijesnih predmeta, ali i starih fotografija od kojih se izdvajaju veliki portreti njenog djeda Petra i bake Emilije Fajc.
Na radnom stolu desetak foto albuma, ali i "Knjiga za svaku ženu" u kojoj su brojni savjeti za domaćice.
- To bi se trebalo tiskati za današnje žene, tu je sve od recepata, savjeta za čišćenje, održavanje, peglanje, pa savjeti o zdravlju i prirodnim lijekovima - kaže Pepica dok otvara knjigu koja je toliko stara da su se zelene korice skoro odvojile od stranica.
Pepica govori polako, temeljito i detaljno, ali glasno i svjesna je toga.
- To mi je ostalo od toliko godina rada s djecom kad sam se stalno morala nadvikivati s njima.
Rođena 1946. godine kao drugo dijete u poznatoj pakračkoj obitelji Kordić. Otac Josip, po kojem je Pepica i dobila ime, bio je cijenjeni pakrački obrtnik, limar i vodoinstalater. Majka Cecilija djevojački Bedeković bila je frizerka i, zanimljivo, imala je svoj frizerski salon u Pakracu na mjestu gdje se i danas nalazi – frizerski salon.
- Vidiš ovo, to nikad nisi vidio u životu. To je moja mama uz uređaj za pravljenje ovakve valovite frizure - priča mi dok mi pokazuje fotografiju na kojoj dominira naprava koja više liči na spravu za mučenje nego na frizerski uređaj.
Pepica je imala i 8 godina stariju sestru Zdenku koja je bila udana u daruvarskoj obitelji Satrapa.
Velika Pepicina želja je bila da postane učiteljica, ali nekad vrlo poznata i jaka Učiteljska škola u Pakracu ugašena je baš u godini u kojoj je Pepica završavala osmi razred. Upisala je gimnaziju u Pakracu i nakon dva završena razreda nastavila se školovati u Zagrebu za odgajatelja predškolskog odgoja.
Život u vrtiću
Prvo radno mjesto bilo joj je dječji vrtić u Donjoj Dubravi u Međimurju gdje je radila od 15. ožujka 1967. do 15. ožujka 1973. nakon čega je dobila posao u Bjelovaru gdje je radila sve do 1989. godine. Napravila je tada veliki zaokret u životu, vratila se u Pakrac i otvorila krojački obrt.
- Imala sam posla, alaaaaaa, kao u priči! Obnovila sam kuću, kompletno novo krovište, novu kupaonu napravim, ma sve pare što sam zarađivala uložila sam u kuću. I oni nas u ljeto 1991. napadnu i ode sve, priča Pepica koja se s vratila u Bjelovar i ponovno zaposlila u vrtiću. U mirovinu, i to onu prijevremenu, otišla je 2001. godine. A otišla je samo kako bi tatu, o kojem je brinula i koji je jako patio za Pakracom, vratila u svoj grad. Kako to obično život skroji, tek što se vratio u Pakrac, Pepicin tata Josip je umro.
Pepica je početkom ove godine počela pisati knjigu o pakračkim planinarima. Kako kaže, tu ideju dobila je prije dvije godine.
- Odlučila sam se napisati knjigu jer su me mlade generacije novih planinara sve više počele ispitivati o nekadašnjem planinarstvu: kako je to izgledalo i bilo, kako smo se družili i zabavljali, koje smo pjesme pjevali? Puno je toga što se mora zabilježiti kako bi ostalo - priča mi Pepica.
Planinarstvo u malom prstu
Dok listamo fotografije u albumu, objašnjava mi kako je niže planinarskog doma na Omanovcu bila štala u kojoj je tadašnji domar Bogdan Milaković držao kravu, zatim gdje je Petrakov kutić, gdje je nekada bio ulaz u dom, kakav je bio raspored prostorija, gdje je bila planinarska kuhinja, šank obložen limom na kojem su bubnjali, kako se društvo nekada zvalo "Čaklovac", "Brezovo polje".
Ide još dalje u povijest pa govorio o izgradnji planinarskog doma "Josip Svoboda" koji je na Velikoj Poljani izgrađen prije Drugog svjetskog rata. Kaže da je svojevremeno pakračko planinarsko društvo bilo najbrojnije u cijeloj tadašnjoj državi.
Otkriva mi i kako se na Omanovac nekad pješačilo i serpentinama kroz "prosjeku" i usput jelo ukusne šumske jagode kojih je bilo na svakom koraku. Priča o gradnji današnje ceste do Omanovca, ali i one prve, makadamske, preko Begovače.
Planinarski dom na današnjoj lokaciji na Omanovcu građen je od 1955., a svečano je otvoren 1963 godine. Dom je izgorio 1974. godine, a razlog je bio kvar na električnim instalacijama. Obnovljen je 1977., a onda je novo uništavanje doživio 1991. godine kada ga je neprijatelj okupirao.
- Što su oni gore napravili, to je nevjerojatno. Dom je uništen, pokraden, rasturen. Izgledao je kao da su u njemu bile svinje, a ne ljudi - prisjeća se i dodaje da je među stvarima za kojima posebno žali, njezin planinarski šešir koji je bio pun značaka, a koji joj je ukraden za vrijeme rata.
Djeci fale uzori
Pepicini roditelji su bili aktivni članovi društva pa je logično da je i ona u planinarstvu od malena. Naglašava da je planinarstvo nekada bilo puno popularnije među ljudima, posebno među djecom i mladima.
- Nekad je skoro cijela škola bila uključena u planinarenje i djeca su imala primjer. Škola je imala sekciju planinara. Đaci sedmih i osmih razreda, ali i učenici Učiteljske škole nosili su materijal za gradnju. Školom je išla oglasna knjiga da sutra nema nastave i da se dođe s ruksacima u 8 sati ispred škole. Svatko je dobio nešto od materijala, crjepove, letve, daske…. I to se nosilo na Omanovac s obrtnicima, planinarima i ostalima. To je stvaralo zajedništvo među nama - objašnjava.
Na Triglav u tenisicama
Planinarila je po cijeloj državi, s obitelji se u ljeto 1985. popela na Triglav, najveći vrh bivše države koji se nalazi na 2864 metra iznad mora. Pokazuje mi fotografiju na kojoj se vidi da ga je osvojila - u tenisicama. Kasnije se popela i na Dinaru, na najviši vrh Hrvatske na 1831 metar, a najjužnije je planinarila na otoku Mljetu.
- Da biste vidjeli koja je ljepota naše zemlje, ljudi moraju planinariti. Vi koji se samo odvezete na more autom, ne vidite petinu tih ljepota i ne možete vjerovati koliko mi lijepu državu imamo - priča mi Pepica kojoj je planinarenje oduvijek značilo druženje i zabavu, što je odmah asocira na pjesmu i ples. A gdje je bilo pjesme i plesa, Pepica je bila prva!
Glazba je jako važan dio njenog života i odlično svira klavir i harmoniku.
- Roditelji su u ono vrijeme bili imućni pa su mi plaćali poduku iz klavira, a učila me profesorica Kamenar - dobro se sjeća Pepica.
Ne samo što je svirala, nego je i skladala i pisala pjesme. S ponosom mi pokazuje CD s "Pjesmom Psunju" koju je u povodu 90 godina planinarskog društva skladala i poklonila pakračkim planinarima, a koju možete poslušati na ovom linku:
U prošlosti je imala i glazbenih uspjeha pa je tako 1994. godine u Bjelovaru na festivalu "Djeca, radost, pjesma", njena skladba "Legići" koju je izvela tada 6-godišnja Aleksandra Milinković osvojila drugu nagradu žirija u kojem je, između ostalih, bio i Zvonko Špišić.
Pjesme za vrtićku djecu
Otvara jednu od svojih pjesmarica, onu s pjesmama samo za vrtićku djecu pa mi čita riječi nagrađene pjesme.
"Koc, koc, kockica,
Kuć, kuć, kućica,
Koc, koc, kockica,
Puš, puš, puškica.
Puc puc, pucala
Pa se odmah raspala".
S ponosom mi pokazuje i domoljubnu pjesmu koju je napisala u zimu 1993. godine, o svetom Vidu, svetom Roku i ranjenom Pakracu. Dok je čitam, Pepica odlazi na kratko u drugu prostoriju i vraća se s drugom pjesmaricom u koju je zapisana njena najdraža pjesma.
- Pjesmu „Odlazim“ sam napisala kad sam išla u mirovinu. Plakala sam k'o rodna godina.
"Odlazim jer moram.
Odlazim ne zato što hoću.
Odlazim jer tako drugi zahtijevaju.
Odlazim, zakonom te na to prisiljavaju.
I tako cijeli život misliš da si to ti, ali nisi,
da si tako htio, ali drugi su tako htjeli.
Dok si mogao drugi su te kočili,
dok si htio drugi su te mučili, zapovijedali, naređivali.
A ti? Ti šutiš, radiš, voliš,
maštajući život krojiš,
a onda sve na jednom puca, boli,
u tebi se kida, lomi.
I onda rastu ti pandže,
pokazuješ zube,
snaga ti jača,
al staješ.
Ti si pošten, poštenju se vraćaš,
u snovima živiš, i dalje maštaš, maštaš.
Odlazim, znam, i vi ćete otići.
Odlazim, znam da će i drugi kroz oluje proći.
Odlazim, znam i oni koji zakon pišu će otići.
Odlazim jer znam da djeca rastu,
da nas vole, da nas ispraćaju, da nas pamte
i sve generacije pričaju
kako je to nekad lijepo bilo.
Mi odlazimo, a sve drugo ostaje".
Ne skrivajući emocije kaže da neke od pjesama koje mi je pokazala, nitko do sada nije vidio ni pročitao i priznaje da joj je žao što nikada ništa nije objavila.
- Kad ne znam kako da ih objavim? Mislim da ima jako puno lijepih i korisnih pjesama, posebno za vrtićku djecu jer sam te pjesma pisala i pedagoški obradila. Evo, ova himna vrtiću na primjer, ima i notni zapis i ide ovako:
"Pun je glava, ručica i nogu.
Pun je vike, radosti i cike.
Pun je djece malene i veće.
Pun je ljubavi, nježnosti i sreće.
A gdje, a gdje, a gdje? U mom gradu je.
A tko, a tko, a tko? Naš vrtić je to".
- Svirate li još uvijek?, zanimalo me.
- Sviram! Mozarta, Beethovena, Haydna - odgovara mi.
- Je l' imate klavir u kući?, pitam naivno.
- Aaaaaaa, dođi da vidiš - kaže ponosno Pepica i vodi me u drugu sobu koja je također mali muzej, a u njoj dominira klavir marke Vasniczek izrađen u Beču prije više od 100 godina.
- Vidi, tipke. Nije to plastika nego slonova kost - kaže pa sjeda za klavir, otvara starinski notni zapis i počinje svirati lagani valcer "Tako je počela ljubav" Zvonka Šebetića.
Svira satima
- Ma ne smijem sjesti za klavir, kad me "primi" ne znam prestati, po tri sata sviram. Pogotovo mi paše svirati kad sam ljuta. Onda se naviram i kao nova sam. Klavir će, kaže, naslijediti njena unuka Dora koja također svira. No nije to jedini instrument jer u drugoj sobi su električne orgulje.
- Njih ću pokloniti na Omanovac, planinarima, da i tamo imam na čemu zasvirati kad dođem. Pepica će u travnju će napuniti 77 godina. Živi sama, a sinovi Darko i Damir, Pepicine snahe i unuci Lorenco, Lotta, Damjan, Erik i Dora žive u Bjelovaru. Kaže da umirovljenički život nije bajan, ali…
- Treba znati živjeti. Koliko možeš, toliko prostri pod sebe. Sadim si bašču, imam voća da dijelim susjedima, pa neću sad ići kupovati gluposti. Gledam što se danas događa, to sve ide u ludo. Pogledaj reklame na televiziji? Gdje si vidio reklamu o radu? Nema, nego samo "haj lajf", k'o onaj u šlafroku što je kredit dig'o i kupio si stan. Baš ga briga, voza se do bola. A gdje ćeš zaradit' pare za to? To je užas, nije ni čudo da mladi danas tako žive. Normalno, onda dolazi do problema i ljudi se rastaju. U društvu u kojem nije zdrava obitelj, ni to društvo ne može biti zdravo, mudro zaključuje.
Obitelj temelj zdravog društva
Pepica se danas ipak više ne može pješice iz Pakraca popeti na Omanovac, ali svaki slobodan trenutak koristi da se ili odveze sama u svom Matizu ili da se poveze s nekim od planinara s kojima se aktivno druži.
- Počela me zezati kičma i "lupa" mi u noge. Mogu ja hodati, ali poslije imam strašne grčeve. Sad sam bila kod doktorice i pronašla mi je odličnu terapiju. U nedjelju sam hodala ne znam ni sama koliko puno oko planinarskog doma i drugi dan ništa me nije boljelo, bila sam kao leptirić! Planiram ovo proljeće autom do Tromeđe, a onda se pješice popeti do Omanovca, zaključuje na kraju Pepica i dodaje da se posebno veseli i jedva čeka ožujak i godišnju skupštinu planinara na Omanovcu.
- Da zasviram harmoniku, zapjevam neku od starih planinarskih pjesama i u svojim gojzericama zaplešem valcer, polku, ma i rock'n'roll ili s Dekijem i ostalim planinarima neki "svoj" ples. Važno da se pleše, pjeva, zabavlja i druži, to nam je najpotrebnije!
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!