Morski vuk iz Lipika: ''Htio sam biti 'milicajac', no krenuo sam očevim stopama i oplovio svijet''
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Još kao dječak Davor Marukić iz Lipika s puno je ljubavi i pažnje čuvao razglednice koje je njegov otac Viktor, pomorac koji je plovio svjetskim morima, slao obitelji sa svojih putovanja diljem svijeta. Jedna od Davorovih najdražih prikazivala je metalni most preko Mississippija u New Orleansu.
- Često sam gledao tu razglednicu i sanjao o tome da jednom vidim taj most i uživo. Želja mi se ispunila na moj 22. rođendan. Tada sam brodom ''Velebit'' doplovio u New Orleans i prošao ispod mosta - priča nam Davor.
Njegov dječački san se ispunio zbog toga što je krenuo očevim stopama. Priča o tome kako su Viktor i Davor, rođeni duboko u unutrašnjosti Lijepe Naše, završili na brodovima i obišli svijet, počinje sredinom prošloga stoljeća u selu Galovac kod Bjelovara.
Spas od sirotinje
- Moj je otac odrastao u Galovcu. Obitelj je živjela teško i sirotinjski, a tata je svakodnevno na plac u Bjelovar vozio mlijeko na prodaju. Ondje je, kao klinac od 14-15 godina, vidio oglas za vojnu školu. Mornarica je obučavala strojare i on se odlučio javiti na oglas - priča nam Davor.
Ta očeva odluka, kaže, nije najbolje sjela Davorovom djedu.
- Izgubio je živce kada je poštar dostavio poziv i od bijesa je tatu ganjao po livadi. O vojnoj školi prije dolaska poštara nije znao ništa jer je tata o tome šutio. No, moj otac je bio odlučan u namjeri da napusti Galovac i zaista je otišao u mornaricu. Na taj način je zapravo iz sirotinje izvukao sebe i obitelj – kaže naš sugovornik.
Osim u Ratnoj mornarici, Viktor je kao strojar radio i u različitim poduzećima, a godinama i u Jugoliniji, poznatom pomorskom prijevozniku, čiju stipendiju je i Davor dobio nakon što je upisao Pomorsku školu u Bakru.
- Prvo sam htio biti milicajac, ali se moj otac nije složio s tim tako da sam ipak nastavio njegovim stopama. Dobio sam stipendiju Jugolinije što je bilo odlično jer sam odmah po završetku škole imao siguran posao. Završio sam školovanje u rujnu, a već u studenom sam na brodu „Sava“ zaplovio na otvoreno more - priča Davor.
I danas tu prvu plovidbu pamti kao da je bila jučer.
Oplovio svijet
- Krenuli smo u Livorno gdje sam prvi put vidio brod koji je prevozio 33 tisuće tona suncokretovih sjemenki. Nikad prije toga u životu nisam vidio ni tonu suncokreta a kamoli 33 tisuće tona! Sve mi je bilo neobično i novo. Kad su mi odredili dežurstvo, mislio sam da moram biti budan cijele noći, tek kasnije su mi starije kolege objasnili sa slobodno mogu zadrijemati i da moram intervenirati samo ako se dogodi nešto izvanredno – sjeća se Davor.
Na novom poslu brzo se snašao, stekao čin Poručnika trgovačke mornarice, plovio u svojstvu trećeg, drugog i prvog časnika palube u dugoj plovidbi na domaćim i stranim brodovima.. Zahvaljujući poslu koji je radio 18 godina, oplovio je čitav svijet i stupio na tlo svih kontinenata osim Australije i Antarktike. Svako mjesto koje je posjetio, kaže, zanimljivo je na svoj način, no neka su mu draža od drugih. Tako se, primjerice, rado sjeća američkih južnjačkih država i već spomenutog New Orleansa koji je sanjao i prije nego što je stupio na brod.
Cijenjeni pomorci
- I danas pamtim svoje prvo prekooceansko putovanje koje je trajalo 11 dana. Moj prvi susret sa Amerikom dogodio se u mjestu Pascagoula u Mississippiju. Prvo što sam ondje kupio kad sam sišao s broda bila je južnjačka zastava. Amerikanci su inače luda nacija. U silnoj želji da što više zarade, neke su stvari doveli do savršenstva. Tako im je u ono vreme trebalo samo 48 stati da ukrcaju 30 tisuća tona tereta na brod. Iako ga je bilo malo, imali smo dovoljno vremena za obilazak gradova u kojima smo pristajali - kaže Davor.
Dodaje kako su pomorci iz tadašnje Jugoslavije posvuda dočekivani s poštovanjem i respektom.
- U početku smo znali imati problema s jezikom. Sjećam se, jednom smo kolege i ja došli popiti piće u hotel Hilton. Kad je vidio da ''petljamo'' s jezikom, konobar nas je pitao odakle smo. Rekli smo da smo iz Jugoslavije, a on je okrenuo jedan broj i doveo nam ženu koja je bila zadužena za komunikaciju s gostima iz slavenskih zemalja – sjeća se naš sugovornik koji je s kolegama obišao i poznati klub „Rain Forrest“ na vrhu Hiltona koji se rotira.
- U prvom trenutku čovjek to i ne shvati, samo vam odjednom postane jasno da Mississippija u koji ste maloprije gledali kroz prozor više nema i da su na njenom mjestu zgrade i ceste – smije se Davor.
Dobre plaće
U posebnom sjećanju mu je, kaže, ostao i Buenos Aires.
- Argentinci su specifični po brzom govoru i razlikuje se od Amerikanaca po tome što sve što zarade jako brzo i potroše. Fascinantna je i njihova kultura mesa. Ondje smo kolege i ja bili na najluksuznijim mjestima jer smo u usporedbi sa njima imali jako dobro plaće. Mi smo za jedan dan zaradili iznos za koji su oni trebali raditi tjedan dana – kaže Davor.
Lijepo mu je bilo i u Kini, dok Saudijsku Arabiju, iako je na njezine obale pristao, nikada nije pobliže upoznao.
- Takva su tada bila pravila. Saudijci nisu željeli strance na svom tlu. U Saudijskoj Arabiji postojala je samo jedna luka u kojoj je bila dozvoljena smjena posade odnosno kratki silazak broda - sjeća se Davor.
Rumunjsku i Rusiju iz tog vremena, kaže, pamti kao vrlo siromašne zemlje u kojima je svatko tko je došao iz Jugoslavije izgledao kao bogataš, a fascinirale su ga Estonija, Latvija i Litva, zemlje koje su godinama bili pod sovjetskom čizmom, no jako brzo su se uspjele osamostaliti.
Ništa od samovara
- Mi smo možda imali i predrasude prema njima. Jednom prilikom sam otišao do lokalnog laboratorija u kojem su se kontrolirali uzorci s našeg broda. Ponudili su me čajem pa sam izrazio želju da gledam kako se čaj priprema jer sam očekivao da će u kuhinji imati stari ruski samovar te pripremati čaj na tradicionalan način. Razočarao sam se, ali i nasmijao kad sam vidio da oni, baš kao i mi, imaju najobičniji električni čajnik u kojem nema ništa egzotično – smije se Davor.
Zanimljivo je bila ploviti i uskim kanalima u Danskoj.
- To je poseban izazov bio nedjeljom kada na kanale izlaze brojni Danci u svojim brodicama i čamcima, da ne kažem – lavorima. Zamislite kad se susretnu kakav čamac i brod od nekoliko desetaka tisuća tona. Uvijek je postojala opasnost da se nešto dogodi, no srećom svaki put završio je dobro - kaže Davor.
Tijekom Domovinskog rata je mobiliziran te je nastavio s radnom obvezom na teretnom brodu, a i za to razdoblje života vežu ga brojne uspomene i anegdote.
- Sjećam se kako smo 1992. godine plovili oko Mljeta u čijoj blizini je bio američki nosač zrakoplova kojem se nismo smjeli približavati bliže od dvije milje. Međutim, mi smo bili znatiželjni pa smo se malo pomalo približili zadnjoj granici. Odmah nam je stiglo upozorenje, a iznad danas su počeli letjeti vojni zrakoplovi. Naravno, smjesta smo se povukli – smije se Davor.
Kulturni rad
Nakon 18 godina plovidbe, morao se povući s broda zbog bolesti, a danas u svom stanu u Lipiku čeka mirovinu.
- U jednu ruku mi je žao što više ne plovim, a u drugu nije. Na moru sam nepovratno ostavio dio svog života, ali doživio sam puno toga lijepoga – kaže naš sugovornik.
A lijepom se posvetio i u svom Lipiku gdje je prije 15-ak godina osnovao Udrugu za promicanje kulture i kulturne baštine Tilia. Sa svojim sugrađanima krenuo u organizaciju kulturnih događanja u gradu.
- Prije svega, organizirali smo koncerte klasične glazbe, provodili smo to punih 12 sezona, a čak smo imali gostovanja u drugim gradovima, kao što su Daruvar, Novska, Nova Gradiška, Požega. U tih 12 sezona organizirali smo 160 koncerata na kojima su nastupali studenti Muzičke akademije te mnogi eminentni glazbenici iz zemlje i gosti iz inozemstva - kaže Davor.
Udruga je aktivna i danas, a baš ovih dana Davor je svojim kolegama pomogao u izradi novog programa za nadolazeću koncertnu sezonu. Osim toga, slaže makete brodova, proučava pomorsku povijest te redovito putem društvenih mreža kontaktira s kolegama s kojima je nekad otkrivao čuda u različitim dijelovima svijeta.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!