Foto: Privatni album
Mirjana iz Daruvara dokaz je da žena može sve: ''Radila sam u hotelu, na hitnoj, a sad vozim autobus''
''Dugo sam se lomila oko toga trebam li otići raditi van. A onda sam jednoga dana vidjela opekotine na rukama svoga sina koji je, uz studij, radio noćne smjene u McDonaldsu u Zagrebu. To je presudilo'', kaže Mirjana
Dok većina ljudi iz Hrvatske trbuhom za kruhom preko granice krene u ranoj mladosti, Mirjana Jozić (55) iz Daruvara na to se odlučila te u četrdesetima, kada su joj djeca već bila gotovo odrasla, u srednjoj školi i na fakultetu. Iako je o tome dugo razmišljala, donošenje konačne odluke o odlasku u Austriju nije bilo nimalo lako, priča nam.
- Završila sam Elektrotehničku školu, smjer elektronika, no prije odlaska u Austriju sam deset godina radila u Daruvaru u Vesni, gdje sam bila predradnica. Situacija u firmi nije bila sjajna, primanja su bila mala, a djeca u školi i na fakultetu. Dugo sam se lomila oko toga trebam li otići raditi van. A onda sam jednoga dana vidjela opekotine na rukama svoga sina koji je, uz studij, radio noćne smjene u McDonaldsu u Zagrebu. To je presudilo, tada sam zaključila da jednostavno moram otići kako bi mojoj djeci bilo bolje – priča Mirjana.
Posao u hotelu
I učinila je to. Nije joj bio prvi put da pakira kofere i kreće u potragu za boljim životom. Isto je učinila i 1992.godine kada je zbog rata morala napustiti rodnu Banju Luku. Tada je stigla u Daruvar gdje je zasnovala obitelj, a godinama kasnije drugačije životne nedaće primorale su je da ponovno seli.
- Srećom, nakon što sam stigla u Austriju, brzo sam pronašla posao. Bilo mi je nevažno što ću raditi, slala sam molbe za rad u kuhinji, za čišćenje… Ubrzo sam se jednom manjem mjestu zaposlila sam se na mjestu zamjenice voditelja čišćenja hotela, poslu koji je po organizaciji bio nalik na moj posao u Vesni. Iako mi je u početku bilo teško jer nisam najbolje poznavala jezik, snašla sam se i ostala ondje nekoliko godina – kaže naša sugovornica.
Nakon toga joj se u Austriju doselila kćerka sa svojom obitelji pa su preselili u Klagenfurt, veći grad. Ondje je kratko radila u trgovini, a potom se odlučila na prekvalifikaciju koja nema gotovo nikakve veze s njezinim dosadašnjim poslovima. Prijavila se za posao u hitnoj medicinskoj službi.
Odgovoran posao
- Još u srednjoj školi sam shvatila da me zanima kako funkcionira ljudsko tijelo, a ova edukacija je bila savršena prilika da učim o tome. I bilo mi je jako zanimljivo, puno sam naučila. No, sustav hitne medicinske pomoći u Austriji je drugačije uređen nego kod nas. Ondje na teren izlaže vozač i suvozač, dok liječnik posebno dolazi svojim automobilom ako je potrebno. Kad su vozač i suvozač sami, vozač je glavni i donosi sve odluke. Ja sam radila kao suvozač – pojašnjava Mirjana.
Iako je imala priliku napredovati, shvatila je kako je riječ o vrlo odgovornom i teškom poslu pa se odlučila za novu prekvalifikaciju. Ovoga puta donijela je još nevjerojatniju odluku - odlučila je postati vozačica autobusa.
- Redovno sam pratila burzu rada i vidjela sam da se traže upravo vozači u javnom prijevozu. Stoga sam odlučila naučiti voziti autobus. Zaključila sam kako će mi taj posao odgovarati jer sam komunikativna, volim ljude, a volim i putovati – smije se.
Iako je položila sve ispite te je jedno vrijeme vozila čak i ''harmonika-autobus'', priznaje kako je također riječ o vrlo napornom poslu.
- Kad nakon godina vožnje osobnog automobila sjednete za volan autobusa, treba vam neko vrijeme da se priviknete. Naime, tijelo pamti određene pokrete i morate ga istrenirati za nove. Primjerice, kad autobusom ulazite u zavoj, morate napraviti puni veći luk nego kad ste u automobilu – pojašnjava.
Za volanom busa
Priznaje kako je u jednom trenutku razmišljala da odustane, no previše je uložila u edukaciju pa je odlučila ustrajati. I to se pokazalo kao odlična odluka jer joj se uskoro ukazala prilika da ostvari želju koja ju je u Austriji pratila od prvoga dana – da se vrati u Daruvar.
- Krajem prošle godine vidjela sam oglas da se na području Grubišnog Polja traži vozač za školski autobus. Javila sam se, dobila posao i sada svakog radnog dana vozim školarce s grubišnopoljskg područja – kaže.
Dodaje kako je to najodgovorniji posao koji je da sada radila.
- Ovdje nema mjesta pogrešci. Morate biti maksimalno koncentrirani, spremni voziti u različitim uvjetima i situacijama. No, ja zaista uživam. Divno je družiti se s djecom. Svaki dan čujemo nešto zanimljivo i novo, svaki dan se smijemo, prekrasno nam je – kaže Mirjana.
Svjesna je da bi, da je ostala u Austriji, mogla zarađivati puno više, no sretna je što se vratila u Daruvar.
- Često bih se i prije, kad bi dolazila na dan-dva iz Austrije, pitala što meni to treba. Ovdje su moji ljudi, moja obitelj… Jedva sam čekala da se vratim – kaže.
No, jasno joj je, kaže, da je trebala čekati pravi trenutak, onaj kada će se kockice savršeno posložiti. Priznaje kako joj je u donošenju odluka na koje se većina ljudi ne bi tako lako odvažila pomoglo upoznavanje s tzv. NLP metodom odnosno neuro-lingvističkim programiranjem. Riječ je o skupu metoda za osobni razvoj i unapređenje vještina koji je posljednjih godina sve popularniji na ovim prostorima, a Mirjana se s njim upoznala prije pet godina.
Vjetar u leđa
- Već petu godinu radim na svojim uvjerenjima i vrijednostima i pritom sam shvatila da čovjek može jako puno, puno više nego što sam misli. Najčešće, ono što nam najviše stoji na putu smo mi sami. NLP mi je bio veliki vjetar u leđa i kod donošenja spomenutih odluka, prekvalifikacija i promjene posla. Taj rad na sebi me ohrabrio - kaže naša sugovornica.
Sada to isto na želi prenijeti drugima, pogotovo ženama, kaže.
- Želim ih ohrabriti, žalim da osvijeste koliko mogu. Ova sadašnjost zaista ne mora biti sve što nam se servira od života – ističe.
U sklopu edukacija postala je certificirana trenerica, kao i certificirani profesionalni coach, a od početka 2025. je asistentica i vodič na NLP institutu kod Slavice Squire. Trenutno je u fazi otvaranja svog obrta koji će joj omogućiti organizaciju predavanja i radionica.
- NLP nam može pomoći na svim životnim područjima, no ja sam fokusirana na život odnosno na osnovne ljudske potrebe. Želja mi je pomoći ljudima da se dobro osjećaju jer, ako se čovjek ne osjeća dobro u svojoj koži, onda je sve ostalo nevažno – kaže.
Priznaje kako su ovdašnji ljudi još uvijek pomalo skeptični prema radu na sebi, mnogi ga smatraju nepotrebnim i ne vole promjene.
Vlastiti posao
- Ima svakakvih situacija. Recimo, znaju mi reći kako im to ne treba jer su praktični vjernici. I ja sam vjernica, no to ne znači da ne trebam raditi na sebi. Ili da je loše ako želim naučiti kako pravilno komunicirati sa suprugom, djecom, kolegama na poslu. Jedno ne isključuje drugo – kaže Mirjana.
Njezin obrt na neki je način odavanje počasti ženama u koje se Mirjana ugledala. Riječ je o njezinoj baki Ani i njezinoj sestri Lori koje su, kaže, bile snažne žene koje su se odvažno hvatale u koštac za svakom nevoljom koja bi ih snašla u životu.
- Bile su snažne Švabice, neustrašive, a vjera i obitelj su im u životu bile najvažnije. Oduvijek su moj uzor i zato sam svoj obrt odlučila nazvati po njima, Alora – otkriva Mirjana koja je, uz bake od kojih je, po svemu sudeći, naslijedila puno toga, naša sugovornica sama najbolja reklama za svoj budući posao. Nakon selidbi, teških odluka i hrabrih zaokreta, ova Daruvarčanka svojim životom potvrđuje da za novi početak nikada nije kasno.
Obitelj ispred svega
Dodaje kako je sretna što ponovno ima priliku stvarati u Daruvaru.
- Drago mi je što sam se vratila. Iako ovdje nisam rođena, Daruvar je moj dom i smatram se Daruvarčankom – otkriva.
Sretna je što su njoj i suprugu Iliji u blizini sinovi Ivica (32) i Mario (27), a nada se i kako će uskoro iz Austije kući vratiti i kćer Ana-Marija (30) s obitelji. Tada će svi, uključujući i bakin najveći ponos, petero unučadi, biti na okupu. A od toga nema ništa vrjednije.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!