Milada je 47 godina radila u legendarnoj birtiji Sport. U subotu je zauvijek zatvorila njezina vrata
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Milada Popović u subotu je nešto prije 16 sati posljednji put natočila piće gostu daruvarskog kafića "Sport" preko puta Općinskog suda.
Oprala je čaše, očistila stolove i još jednom pogledala u crvenu poklon vrećicu koju je zadnji dan na poslu dobila od svojih vjernih gostiju. U njoj je bila butelja daruvarskog vina Vezak, kava i bombonijera Merci. Oči su joj se u sekundi napunile suzama.
"Sport" se u subotu nakon 48 godina zatvorio. Kroz njega su prošle četiri generacije Daruvarčana, tamo su zalazili nogometaši, odvjetnici, radnici Dalita, MPD-a, Šumarije, automehaničari, zidari, umirovljenici...
Cijelo to vrijeme s druge strane šanka stajala je jedna te ista konobarica. Milada.
- Sjećam se tvog djeda koji je dolazio u ovaj kafić kad bi mu sjela penzija. Ušao bi unutra i s vrata viknuo: "Milada, daj svima sve što piju" i onda bi sjeo na ovu stolicu gdje ti sada sjediš i popio konjak. I tvoj tata je znao doći i popiti konjak, a evo sad i tebe. Doduše ti ne piješ konjak - govori mi 66-godišnja Milada i smije se.
Milada je 19 godina radila u ovom kafiću dok je on bio u vlasništvu Nogometnog kluba Daruvar. Nakon toga ga je ona preuzela i 18 godina radila kao konobarica, čistačica, direktorica... Posljednjih 10 godina radila je za svoju kćer koja je do samog kraja bila vlasnica "Sporta".
Priznaje mi kako se malo pogubila kada je prvi put davne 1974. s 19 godina došla na posao u tadašnji "Sport". Bila je mlada, gosti su joj bili mladi nogometaši. Za šankom je sjedio jedan mladi gospodin koji joj je tada puno pomogao. On joj je kasnije postao suprug.
- Došla sam samo na zamjenu, a ostala sam ovdje do mirovine. I još duže. Ali moram jednom prestati raditi. Koliko gostiju me je molilo da ne odem. Falit će mi i posao i ljudi - kaže Milada i glas joj zadrhti.
- Je l' vam teško? - pitam.
- Je... - odgovori mi i obriše suze s lica.
Da je malo oraspoložim, pitam je li trenutno u lokalu neki gost koji u kafić dolazi od kada ona u njemu radi?
- Evo, ovaj gospodin što sjedi za onim stolom. Zove se Ivo Mažić i ima 92 godine. Bilo ih je puno više, ali ih je dosta umrlo. Sjećam se pokojnog Balta koji je bio veliki zafrkant. Joj, da, i Joska. On je umro od korone. Joska bi stao na vrata i stajao dok ga netko ne bi pogledao, a kada bi ga pogledali, samo je rekao: "Ja došao". Evo, i naš Raca, Slavko Račić tu dolazi od kad znam za sebe - priča Milada.
Odlazim do stola za kojim sjedi 92-godišnji Ivo Mažić.
- Vi dolazite u ovaj kafić od kada se otvorio? - pitam ga.
- Da. Ja sam bio majstor i družio se s majstorima većinom u gostionama. Tu smo sklapali poslove, tu su se poslovi isplaćivali, završavali... Ovdje sam se nekako najbolje osjećao. To mi je bio omiljeni kafić. Žao mi je što se zatvara, ali sve ima svoj rok trajanja. I ja ću jednog dana otići. Otišli su mnogi kojih se sjećam iz ovog kafića. Sve ima svoj početak i kraj - rekao mi je Ivo.
Vraćam se do Milade i Race i slušam što pričaju.
- Neki dan je jedan tata doveo svog sina u "Sport", a sjećam se da i pradjed od malog tu dolazio. Dolazio mi je i advokat Jakov Dević, otac advokata Dušana. Zbog Dušana Devića smo morali nabaviti klasične čaše za gemišt jer nije volio one, kako ih je on zvao "ćoškaste", "kvrgave", "moderne". Dušanov sin Jakov nije dolazio toliko često, on više zalazi u kafiće gdje su gosti ipak malo mlađi. Dušan je, naravno, doveo svog unuka Ivana da ga vidim i upoznam - priča mi u jednom dahu Milada.
Raca je na trenutak prekida kako bi mi rekao da su u kafić dolazili i majstori iz Dalita. Milada je tada točila pića prije njihovog dolaska i stavljala ih na šank. Na tacni ih je čekalo 20 čašica konjaka, 20 pelinkovca i 20 rakija.
- Dečki koji su išli na posao u Dalit, samo bi s nogu trgnuli svoje piće i ostavili mi novac. Nikad mi nitko od njih nije ostao dužan. Bilo je posla k'o u priči, pjesme, druženja, kartanja. Imali smo jedno vrijeme i kuhinju, gablece smo pripremali. Gulaš i makaroni, pečenje i grah-salata su bili svaki dan na meniju plus još jedno jelo koje se mijenalo. Subotom smo pekli janjce i pečenicu i to je unaprijed bilo rasprodano. Posebno bi bilo veselo nakon utakmice "Debeli" protiv "Mršavih". Dolazili su nam tu i igrači Dinama, Hajduka, Veleža... - govori Milada i dodaje kako su s njom u kafiću jedno vrijeme radile tri žene. Marija Kreh, zvana Maca, Anđela Dostal i Adela Pintarić. Adela više nije živa.
- Stvarno nam je bilo jako lijepo. Bile su to dobre kolegice. Tada je bilo baš puno posla. Znale smo prodati dva bureta od 50 litara piva u jednom danu, na litre i litre vina, a jednom se prodalo 13 litara konjaka - sjetna je Milada.
U tom trenutku u kafić je ušao Franjo Jareš. Milada ga je ljubazno pozdravila, digla se i krenula iza šanka kako bi ga poslužila.
- On je bio legenda šaha. Kako ga je on dobro igrao - otkriva mi Raca koji je prvi put ušao u "Sport" kada je položio autoškolu. Vadi novčanik i traži vozačku da vidi kad je to bilo. Pokazuje mi vozačku na kojoj piše -1974. godina.
- Koliko se tu tek novčanika ostavilo - smije se Raca.
- I svi su ih čekali tu iza šanka. Ali ne samo novčanici. Jednom sam čovjeku iz Virovitice čuvala fen šest mjeseci. Ostavio ga je na stolu u vrećici. Ja ga stavila ispod šanka i čuvala ga dok nije došao po njega - ubacuje se Milada, a Raca dodaje:
- Čuvala je ona za vrijeme rata braniteljima oružje iza šanka dok su oni tamo iza kartali.
Rat je Miladi ostao u posebnom sjećanju. Granate su padale po gradu i okolici, a ona je svako jutro pješice išla iz Vrbovca na posao jer im je auto raketirao avion.
- Počne minobacački napad na Daruvar, a ja idem na posao.
Koliko god joj je teško otići iz lokala u kojoj je provela 47 godina, Milada se veseli što će napokon moći biti sa svojom unučadi. Ima ih troje.
- Stvarno sam ih željna, stalno sam u ovoj gostioni. Čak mi i oni to govore - iskrena je Milada koja je u 47 godina samo jednom bila na bolovanju nakon operacije i godinu dana na porodiljnom. Nikad nije bila na godišnjem.
- Ja volim ljude i mislim da se to vidi. Sa svakim suosjećam što možda nije ni dobro - kaže mi.
- Jel bilo kakvih incidenata ovdje? - pitam je.
- O da! Bilo je, kako ne! I potukli su se i htjeli se potući, ali ja to uvijek riješim - iskrena je Milada.
- Kako ste to rješavali?
- Stanem između njih, a njima bude žao mene udariti. Uvijek sam im govorila: "Danas se tučete, a sutra pijete zajedno" pa bi odustali. Možda sam jednog ili dvojicu istjerala iz lokala u ovih 47 godina. Jednom sam rekla: "Ja sam plaćena da me tu zavrkavaš ili gnjaviš, ali nemoj gnjaviti goste" i onda ga istjerala.
Pitam je kakve su cijene pića u njezinom kafiću.
- Pivo je 10 kuna, i žestica isto toliko. Ali ja točim pola deci. Kad mi netko dođe i traži 0,3 ja ga pitam: "Jel to za djecu ili za odrasle?" - kaže Milada.
Otkrila mi je i kako zna sve o svojim gostima. Pričaju joj o bolestima, svojim ženama, unucima, dobrim starim vremenima.
- Sve oni meni ispričaju. Od njih sam znala saznati gdje da kupim jeftiniji kupus, što je dobro na tržnici, što nije. Ma sve. Bila sam im konobarica, sestra, psiholog... Fala Bogu, nitko mi nije umro tu u gostioni. Umro je samo jedan deda tamo iza u dvorištu - govori mi Milada.
Brzo je vraćamo na vedrije teme. Prisjetila se kako su se jednom njezini gosti kladili tko će pojesti tacnu sendviča. Kriška kruha, salama, naribani sir i kiseli krastavac sa strane.
- Jedan je pojeo 15 takvih sendviča i dobio okladu. Rundu naravno od svih koji su u gostioni - ponovo se smije Milada koja u ladici iza šanka ima i naočale za ove koji ne vide dobro.
- Koja dioptrija? - pitam je.
- Oko 2, 2 i po. Prije sam im posuđivala svoje, ali budući da i ja ne vidim dobro bez njih, onda sam kupila ove za goste. Evo danas je bio jedan gost koji voli ovdje pročitati novine. On ni ne nosi svoje naočale, kada zna da ga u ladici čekaju ove za goste - priča Milada.
Zanimalo me koliko je najviše dobila napojnice. Priznaje mi da su napojnice prije rata bile puno izdašnije od onih poslije rata.
- Kada sam počela raditi, bakšiša sam na kraju mjeseca imala isto toliko koliko mi je tada bila plaća.
Sjećanja su samo navirala. Ispričala mi je kako ju je jedan gost zamolio da mu u čašice za pelinkovac stavlja koktu jer su ga prijatelji htjeli napiti.
- Prijatelji su se čudili kako je on sve trijezniji i trijezniji, a popio toliko pelinkovaca - od srca se nasmijala Milada i onda se sjetila pokojnog Ribice.
Josip Horvat zvani Ribica je, kaže Milada, bio maskota "Sporta".
- Neću nikada zaboraviti kad mi je jednom jedan gost rekao da mu, dok je Ribica bio u toaletu, u čašicu od konjak stavim malo Coca Cole. Kad se vratio i otpio gutljaj, sav se stresao, kao da je popio ne znam što. A popio je sok. Ribica nikad nije pio vodu, pio je konjak, ako mu ga je netko platio. On me zvao: "Jedina moja". I kad je bio žedan, znao je da će mu "jedina njegova" dati barem jedan konjak besplatno - kaže Milada.
Jednom mu je dala 50 kuna da joj kupi breskve na tržnici. No, on je umjesto na tržnicu otišao u drugu birtiju, napio se i zaboravio na Miladu i njezine breskve.
- Poslije mi je priznao: "Oprosti, molim te, ja sam zaboravio". Te godine za Božić, evo mog Ribice u gostioni i stavlja mi na šank 50 kuna. Rekao mi je: "Izvoli, to je tvoje". Dobio je negdje 50 kuna i vratio ih meni. Nije ostao dužan. On je bio siromah, ali nije bio lopov. Ribica je meni nosio utržak u banku, toliko sam mu vjerovala - kaže mi Milada koja je prošle subote poskidala sve naljepnice s vanjske strane kafića jer na njihovo mjesto dolazi jedna nova. Na njoj piše: ZATVORENO.
Zaključala je vrata birtije u kojoj je provela 47 godina svog života i otišla svojim unucima.
Baka više nije u gostioni...
