Mario i Mateja iz Garešnice: "Dali smo otkaze i od pizzerije Palermo stvorili mjesto za top proslave"

Mario Marijanović i njegova supruga Mateja sjede za stolom svog ugostiteljskog objekta na tržnici u Garešnici. Riječ je o moderno uređenoj sali za proslave koja može primiti oko stotinu uzvanika. 

Iza njih, također u sklopu prostora tržnice nalazi se pizzerija Palermo, također u njihovom vlasništvu. 

Između ta dva objekta, međusobno udaljena 40-ak metara, nalaze se sprave za dječju igru, a kada je potrebno, postave i napuhanac. Dobar dio ostalih poslovnih prostora na tržnici je prazan, ali Marijanovići posluju dobro.

Kažu, da su imali viziju i vidjeli kako se tržnica može oživjeti. No, put do ovoga što postoji danas nije bilo lagan, trajao je zapravo 26 godina i počeo je s Marijevom majkom.

Mario i Mateja su prije radili u lokalnoj samoupravi. Što bi se reklo, siguran posao do mirovine, ali su iz više razloga u jednom trenutku oboje odlučili dati otkaze i potpuno se prebaciti u privatni sektor sa svim poslovnim rizicima koje on, za razliku od javnog sektora, nosi.

I kažu da su napravili pravi potez. 

- Svi koje rade kao privatnici, bez obzira čime se bavili, znaju da je to posao zapravo bez radnog vremena, da se mora raditi jako puno, moraš biti potpuno posvećen, rizici su puno veći, malo tko vidi koliko se truda ulaže da bi sve bilo na najvišem nivou, ali se taj veliki trud na kraju ipak isplati - priča nam Mario. 

Priča nam kako je njihova biznis priča počela s njegovom majkom koja je 2000. godine odlučila u zakup uzeti godinama prazan i zapušten poslovni prostor u centru Garešnice, na mjestu gdje je sada Natura 2000. Na toj poziciji je otvorila caffe bar Oaza i tu je, zapravo, sve krenulo.  

Mario je tada bio dječak i s osmijehom prisjeća tih dana. 

- Sjećam se da je na prozorima bio par centimetara debeo sloj oglasa, plakata koji su godinama bili lijepljeni jedan preko drugog. Sjećam se kako smo strugali te papire s prozora. Mnogi su govorili da mama neće uspjeti, ali ona je imala taj poduzetnički instinkt, znala je da će uspjeti - priča Mario dok sjedimo u moderno uređenoj sali za proslave u njihovom Palermu. 

Mariju je majka od djetinjstva usađivala radne navike i odgovornost prema poslu. Priča kako je kao dječak u Oazi imao dužnost pranja šalica za kavu i čaša. 

- Škola je, naravno, bila na prvom mjestu, ali bih subotom dolazio pomagati u Oazu. Oprao bih 200 do 250 šalica i čaša, to je bio moj jedini zadatak. Kasnije sam, kada sam bio nešto stariji, shvatio da mi se tu usadio osjećaj obaveze i odgovornosti - priča nam Mario.

Četiri godine kasnije obitelj je donijela odluku koja će im odrediti budućnost. - odlučili su kupiti poslovni prostor na Gradskoj tržnici u Garešnici, mjesto na kojem se danas nalazi pizzerija Palermo. 

Mario je tada bio upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu, ali se, priča nam, svakog vikenda se vraćao u Garešnicu. Nakon što je položio vozački, odmah je sjeo i u dostavno vozilo. 

- Nikad nisam bježao od posla, ali sam osjećao da imam i moralni dug prema roditeljima koji su financirali moje školovanje pa sam im želio pomoći koliko sam mogao.

Nakon što je diplomirao, Mario se zaposlio u Garešnici u Komunalcu kao voditelj financija. Bio je to posao koji bi mnogi na ovim prostorima nazvali "zgoditkom na lutriji" - stabilna plaća, radno vrijeme od 7 do 15, sigurna mirovina u perspektivi. 

No, njega je cijelo vrijeme kopkala drukčija ambicija, a kako su godine prolazile, bio je sve sigurniji da se treba napustiti posao u Komunalcu i potpuno se posvetiti obiteljskom poslu. 

Jedanaest godina proveo je u javnom sustavu gledajući kako obiteljski obrt na tržnici posluje, kako se standardi dižu i kako potražnja polako nadilazi kapacitete koje su tada imali.

- Iako sam imao siguran posao u jedinici lokalne samouprave, nešto mi je tamo nedostajalo, nisam osjećao da je takozvani uredski posao ono što me ispunjava, nešto me tjeralo da idem još naprijed. I jednog dana sam prelomio, odlučio sam dati otkaz. Ljudi su se čudili, pitali me zašto odlazim s takvog radnog mjesta, ali ja sam bio donio definitivnu odluku - priča nam Mario. 

Naravno, bez obzira na to što je poslovanje išlo u pravilu dobro, znao je da privatni posao lako može upasti u probleme, čak i zbog vanjskih okolnosti na koje se ne može utjecati. 

Ali je definitivno prelomio. 

- Razmišljao sam, naravno, i o mogućnosti neuspjeha, ali sam rekao sam sebi: "Imam fakultet, ako baš ne bude išlo, uvijek se mogu negdje zaposliti, ali ovo moram pokušati". 

Njegova supruga Mateja, prošla je sličan put. Magistra ekonomije s riječkom diplomom, radila je u Javnoj vatrogasnoj postrojbi, zatim kao pročelnica u općini Velika Trnovitica, pa u Poduzetničkom centru i Gradskoj upravi. Bila je, kako sama kaže, "posvuda". No, i ona se, priča nam, osjećala sputano u sustavima koji često ne prepoznaju proaktivnost.

Prije mjesec dana dala je otkaz i odlučila se pridružiti suprugu u Palermu.

- Kolege kojima je bilo žao što odlazim su mi rekli da su mi tamo krila bila odrezana. Mislim da se vidjelo da nisam sretna. Jednostavno nisam bila ispunjena - iskreno kaže Mateja

Marija poznaje od djetinjstva. Smiju se i kažu gotovo istovremeno: "Znamo se... Oduvijek, ha, ha!"

- On je tri godine stariji od mene, a ja sam bila ona mala, niska, najglasnija na igralištu pa me nije mogao ne primijetiti, ha, ha! - smije se Mateja i priča kako su se često viđali i kako su im se putevi ispreplitali, ali trebalo je proći neko vrijeme da započnu vezu. 

- Stalno smo mi bili u nekim prijateljskim odnosima, bilo je i vremena kada se nismo viđali pa ni razgovarali pa bismo se opet nekako spojili - smije se Mateja.

 - Ali onda je došao taj dan kada smo si na neki način rekli da je to to i idemo probati. I, evo, ispalo je super.

Mario i Mateja danas imaju dvoje djece i vode uspješan ugostiteljski posao u Garešnici. No, prisjećaju se, sami početak obiteljskog života i nije bio baš lagan. 

- Kada smo počeli živjeti zajedno, uselili smo u kuću koja je, blago rečeno, bila u raspadu. Stara drvena solarija je bila grozna pa smo stavljali ručnike na prozore da nam ne puše, sve je unutra bilo zapravo loše, vlažno... Ali kako smo bili mladi i na početku veze, svejedno nam je bilo lijepo, uživali smo.

Tada je u njihovom vlasništvu bila samo pizzerija Palermo. Kako je vrijeme prolazilo, Mario je osjećao da se posao može proširiti pa je počeo razmišljati o novim poslovnim idejama. 

Na tržnici je bilo praznih poslovnih prostora, mnogi su mislili da se tamo ne može napraviti biznis. No, Mario je vidio priliku tamo gdje su mnogi vidjeli samo propast.

Donio je odluku da će kupiti susjedni prostor koji je propadao godinama zjapeći prazan. Kasnije su kupili još dva prostora na suprotnom kraju tržnice koje su spojila u jeda. Tu je sada sala za proslave kapaciteta oko 100 ljudi. 

- Nije to bila nimalo laka odluka. Da bismo kupili te prostore, morao sam prodati sam dva naslijeđena stana u Garešnici. Gledajte, mi imamo dvoje djece... Dakle, zapravo smo donijeli odluku da svoju djecu ostavimo bez dva stana kako bismo uložili u razvoj poslovanja. Naravno da sam vjerovao da je odluka ispravna, ali uvijek si svjestan da ne mora sve ispasti kako si zamislio, da u nekom trenutku sve može krenuti nizbrdo. Ali vjerovali smo u nas i u našu odluku koja se na kraju pokazala ispravnom - govori nam Mario.

Mateja ga gleda dok priča i potvrdno klima glavom. 

- Mi o svemu razgovaramo i tako i donosimo odluke. Tražimo najbolje rješenje. I kada je Mario odlučio dati otkaz i posvetiti se ugostiteljstvu, odmah sam ga podržala i rekla mu da to napravi. Vidjela sam da to želi i da vjeruje u uspjeh, bez obzira na rizike. A i ja razmišljam kao i on: i da nam se dogodi neuspjeh, radit ćemo nešto drugo, ni jedan posao nije sramota. Ali željeli smo pokušati napraviti nešto... - kaže Mateja.  

Mario priča kako su oživjeli tržnicu u Garešnici. Pizzerija Palermo je, naravno, tu bila glavna platforma za daljnji razvoj.

- Prije svega, imamo sjajne zaposlenike. To je, jedna od ključnih stvari. Mi smo jako zadovoljni s njima, a nadam se da su oni i s nama. Stvarno rade sjajan posao. Što se pizzerije Palermo tiče, mi tu držimo isti visoki standard već jako dugo. Primjerice, recept za pizzu nismo mijenjali 22 godine. Dakle, 22 godine u Palermu se peče pizza na isti način i stvarno je odlična. Da nije, ne bi nam se gosti vraćali i ne bi se za našu pizzu znalo i izvan Garešnice - kaže Mario. 

- Proširili smo posao s cateringom i sa salom za proslave. Što se hrane tiče, tu ulažemo maksimalan trud da sve bude na najvišoj razini, dakle, vrhunski! Koristimo sve što možemo dobiti s domaćih OPG-ova kako bi u ponudi imali što više domaće hrane, to nam je također jako važno - govori nam.  

Prostor tržnice gdje se nalaze Palermo i sala za proslave je zapravo idealan goste iz nekoliko razloga. Prvi je što je cijeli prostor natkriven, pa proslavu ne može pokvariti ni eventualno loše vrijeme - svi će ostati na suhom.

Drugi je što se s vanjske strane tržnice nalaz parkiralište sa gotovo 100 parkirnih mjesta tako da brige oko parkinga nema. Treći su sprave za igranje za djecu koje budu smještene na sredini prostora. Dakle, djeca se igraju, a roditelji ih u svakom trenutku imaju na oku. Također, djeca ni ne mogu izaći s prostora tržnice i negdje odlutati pa da su potpuno sigurna, a roditelji mirni. 

- Mi najam prostora za proslave ne naplaćujemo, tome se ljudi čude kada se dođu raspitivati. Dakle, imamo menije koje gosti biraju i cijena menija se kreće od 25 eura na više po osobi. Prostor je besplatan i gosti ga mogu koristiti koliko god žele, nema onoga da se plaća po satu i slično. I tu se gosti često iznenade jer nas pitaju do kada smiju biti pa im kažemo da mogu biti koliko oni žele. 

Mateja je njihov koncept dodatno pojasnila.

- Naš prvenstveni cilj je da ljudi koji dođu kod nas bilo zbog rođendana, krštenja, prve pričesti, krizme, mature, manjih vjenčanja ili nečeg drugog - dobro osjećaju. To nam je najvažnije. Želimo da se osjećaju potpuno opušteno, da nemaju nikakvu brigu i da imaju mjesto na kojem im se i djeca mogu zabaviti, a da su potpuno sigurna. Dakle, uz vrhunsku hranu i uslugu nudimo im i potpuno opuštanje. I vidimo kako gosti reagiraju, kada odlaze, zahvaljuju nam se. Mnogi se vrate ili prijateljima preporuče da kod nas organiziraju proslavu, to nam je najveći kompliment i potvrda da se trud koji uložimo isplatio - kaže Mateja. 

Mario sa osmijehom dodaje: 

- Često se, kada dođe kraj proslave, dogodi da djeca plaču jer bi htjela ostati još, znate kako to kod djece ide. A onda znamo da im je bilo baš lijepo, djecu ne možeš nagovoriti da se prave da im je lijepo. 

A poseban fokus stavili su na obitelji s djecom upravo zbog - svoje djece. Naime, gledajući svoje kćerke Ritu i Lotu, shvatili su što roditeljima najviše nedostaje - miran trenutak za kavu, ručak ili večeru dok su djeca sigurna i imaju se s čim zabaviti.

- Gdje god smo mi išli kao obitelj, gledali smo da ima i sadržaja za djecu. Zato smo ovdje napravili igralište, kupili penjalice i napuhanac koji je potpuno besplatan za naše goste. Tržnica je natkrivena, djeca ne mogu izletjeti na cestu, a roditelji mogu sjesti u miru. Ono što smo kao roditelji tražili za nas, to nudimo našim gostima -  pojašnjava Mario. 

Što se odraslih tiče, osim već nabrojanih logističkih prednosti, hrana je ovdje ipak glavni adut.  

- Nametnuli smo se kvalitetom hrane i posao nas je jednostavno tjerao na širenje. Ljudi nam dolaze i iz drugih županija, upravo zbog ovih prednosti o kojima smo pričali, ali hrana i usluga su ipak naši najveći aduti - objašnjava Mario.

Napravili su u sali i vlastiti sanitarni čvor. Kažu kako jest postojala opcija da se koristi zahod u sklopu tržnice, ali su smatrali da gostima ipak trebaju ponuditi višu razinu usluge.  

- Znali smo da ga moramo imati, iako nam je on, recimo, oduzeo 20-ak mjesta u sali. Ali uvijek idemo na kvalitetu, a ne kvantitetu. Mateja je inzistirala na tome da gost mora osjećati razinu usluge koja nadilazi standardnu pizzeriju. Tako se u našim toaletima nalaze ulošci za žene, vlažne maramice, rezervne pelene, pa čak i pincete i pribor za šivanje. To je onaj "hotel feel" koji gosti primjećuju i cijene.

Marijeva majka ih je naučila da je hrana svetinja i toga se, kažu, slijepo drže, a recepti su dio obiteljskog koda. 

Ne mijenjaju ono što funkcionira, poput pizza koja se po istoj recepturi rade već 22 godine, ali su uvodili inovacije od kojih su neke postale regionalni hit. 

Primjerice, njihov pulled pork iliti sporo pečena svinjetina, privlači goste koji ciljano dolaze u Garešnicu samo zbog tog jela. Tu su i teleće rolade, meso punjeno sirom i paprikom, te krilca marinirana u medu i chiliju. 

A posebna priča su juhe.

- Kad imamo narudžbe, juha se kuha od pet sati ujutro. Unutra ide domaća junetina s kosti ili domaća kokoš. Kasnije to meso narežemo i poslužimo uz domaće rezance. Ta bogata juha zamiriše cijelu tržnicu po domaćem i ljudi odmah osjete da je to ono pravo - objašnjava Mario.

Taj "gastro kod" kojeg je uvela Marijeva majka sada se, kada ona uživa u mirovini čuvajući unuke, pokazao pravim putem. Majka je, inače i jedna od začetnica Gastro-flore, tradicionalne manifestacije u Garešnici. 

Marijanovići pričaju kako im je cilj da Palermo bude mjesto okupljanja, a tržnica prostor gdje se odvija život pa tako organiziraju i pub kvizove, paint & wine večeri, svirke uživo i nastupe stand-up komičara i slične događaje, pokušavajući obogatiti društveni život grada. 

- Mogli smo se mi bazirati samo na pizzeriju, ali nismo htjeli. Mislim da smo tržnici udahnuli novi život, a ljudima nastojimo pružiti raznovrstan sadržaj. Kod nas se na miru može popit kava, popiti piće, pojesti pizza, nasmijati uz stand-up komediju, družiti i provjeravati znanje uz pub kvizove, doći s djecom na piće, ručak ili večeru bez ikakve brige... Uvijek se priča kako nema dovoljno sadržaja pa ga mi s naše strane nastojimo pružiti što više - kaže Mario

U ponudi vina ostali su vjerni svom kraju, surađujući već šest godina s vinarijom Lagena iz Kutine.

- Odlučili smo se za domaći škrlet koji je izniman, uz Cabernet Sauvignon i Rose. Vlasnik Sven Đozo se stvarno trudi i to je suradnja koja prirodno funkcionira - kaže Mario.

Pred kraj razgovora ponovno smo se vratili na njihove odluke o otkazima na sigurnim poslovima. Pitamo Mateu bi li to što su oni napravili preporučila i drugima, mladima koji se nalaze na svojevrsnom raskrižju između sigurnosti i snova:

- Apsolutno! Ako niste sretni negdje - putujte dalje! Čak i ako je odluka pogrešna, bolje je probati nego ostati negdje gdje se ne osjećaš ispunjeno. Ništa nije sramota raditi, a ako čovjek želi raditi, naći će način. Život brzo prođe i ne moramo biti u jednoj firmi od prvog do zadnjeg dana ako nismo ispunjeni. Mislim da bi svi ljudi trebali pokušati ostvariti svoje snove. Da je lako, nije. Ali ništa što vrijedi nije lako ostvariti. No, osjećaj zadovoljstva da radiš ono što želiš raditi i mir koji ti taj osjećaj donosi - to nitko ne može platiti.

Pizzerija Palermo danas je, iza kulisa, priča o jednoj obiteljskoj upornosti i snovima koji se s puno upornosti i nešto hrabrosti mogu ostvariti. Ono što je prije 26 godina počelo s majkom i struganjem nagomilanih plakata na izlogu bio je početak njezinog sna kojeg je na kraju ostvarila.

Nasljednicima je pokazala put i oni su ga, napustivši uredske karijere, slijedili kako bi također ostvarili svoje snove i radili ono što ih ispunjava. Usput su i svom gradu dali neke nove sadržaje, tržnici udahnuli neki novi život. 

I, ono što je vjerojatno i najvažnije, primarni cilj im nikada nije bio novac. Kao što je Mateja rekla, život brzo prolazi, a ako nisi sretan i ispunjen, novac ti sreću sigurno neće donijeti. 

Dobijte iinformaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TIkToku!