Leonida Kifer: "Smijem li se nadati da me i danas ništa neće boljeti?"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje objavljuje MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
_____________________________
Posljednjih godina moj najveći san je da me ništa ne boli. Ne sanjam biti zdrava, pomirila sam se da to nikad više neću biti, samo sam sanjala biti bez boli. I tako sam prošle godine doživjela ostvarenje svog sna. Kratko, neplanski. Bio je to tako poseban osjećaj. Ne kaže se bezveze da sreću čine sitnice.
Nisam pila lijekove
Dio mene nije vjerovao da se to može dogoditi, međutim, tri tjedna sam živjela upravo tako, bez boli. Točnije, bol se smanjila toliko da nisam pila lijekove protiv bolova.
U meni su se tada miješale razne emocije. Znala sam u sebi da bih trebala slaviti, veseliti se. I činila sam to. Stanice unutar tijela su se veselile. Kako da ne budem sretna što se budim bez boli, što mogu normalno ustati iz kreveta, što mi svaki korak u danu ne izaziva novi val boli, što ne stišćem zube od jačine boli koja mi zarobljava tijelo. S druge strane, iza mene je bio toliko dug period različitih lijekova protiv boli, da sam bila u stanju šoka zbog te, za mene nove situacije. Bila sam zbunjena, izgubljena, uplašena. Svako jutro sam se pitala: "Smijem li se nadati da me ni danas ništa neće boljeti?"
Bojala sam se. Umirala od straha. Voljela bih se naviknuti na ovakav život, to je ono što smatram dostojanstvom živog čovjeka, no pitala sam se, što ako se naviknem, a onda me opet bolovi okuju i bace u ralje lijekova i mučenja? Umjesto da se moj um prepusti uživanju u tadašnjem stanju, mučila sam sama sebe strahovima o tome kada će opet početi bolovi. Pitala sam se smijem li uopće sanjati život bez boli? Nisam o tome pričala nikome.
Fizikalne terapije
Ne razumije puno ljudi taj specifični osjećaj kad bi se istovremeno veselio, a strah te veseliti se. Nemojte me sada suditi, govoriti da sam nezahvalna. Samo sam bila zbunjena ovim za mene nepoznatim i novim stanjem. Zadnji put prije toga imala sam razdoblje od mjesec dana bez boli 2013. godine nakon 30 dana fizikalnih terapija. Od tada sam samo imala manje periode predaha od nekoliko dana bez boli i lijekova što god poduzimala po pitanju svog zdravlja. Nisam sigurna znam li više živjeti bez boli. Ne znam živjeti ni s boli, s njom se ne živi nego preživljava, no ne znam živjeti „normalno“ bez bolova. Usudim se reći, ovo razdoblje mi je bilo stresno jer su strahovi bili posvuda unutar mene, gmizali su po mojoj psihi poput nevidljivih buba i nagrizali sve ono što depresija do sada nije nagrizla.
Pomiješala se u meni sreća i tuga. I strah. Tako sam bila daleko od toga da sam dobro. Govorila sam svima kako je sve u redu. Zapravo, bilo je sve samo ne u redu. Ni sama sebi nisam znala objasniti mješavinu emocija. Plakala sam. Sve češće. Bez povoda. Jedna suza sreće, jedna suza straha.
Iskreno, uopće ne znam kako žive osobe bez boli. Meni je godinama život podređen boli. Boli i tijelo i duša. Takva kombinacija često ubija. I sama sam bila na rubu toga da zauvijek odem s ovog svijeta. I danas ima dana kad je toliko nepodnošljivo da nakratko pomislim da je bolje da me nema.
Šuti i trpi
Jedan dan kad me nije boljelo, osjećala sam toliki nalet sreće hodajući Daruvarom, došlo mi je da grlim ljude i svima kažem kako je iza mene točno dav tjedna bez svakodnevne boli, a onda bi krenule suze i strah: "Što ako me opet sutra svaka kost zaboli pa ispadnem budala pred ljudima". Uostalom, pitala sam sama sebe kroz jecaje, kao da je nekoga briga imam li bolove.
Ljudi danas lete za obavezama i rijetko kad stignu razmišljati o bolovima. Uče nas da šutimo i trpimo, a ako ne ide: "Popij nešto protiv bolova i idi dalje". Može li netko tko tako razmišlja uopće razumjeti moje emocije? Dobila sam taj poklon da se budim bez boli, kao da sam u ratu i sad je primirje, a u meni je sve strepilo kada će opet zagrmiti topovi i bacati granate boli po mome tijelu.
Duša i tijelo ožive
Najsnažniji osjećaj bio je strah što ako se naviknem biti bez bolova, pa se oni opet vrate. Hoću li moći ponovno ući u taj svijet u kojem me sve razara, ne samo tijelo, nego i dušu? Dio mene silno želi biti bez boli, a dio mene se opire jer sam svjesna da bi teško ponovno opet „navikavala“ sama sebe na dane kada se od boli ne mogu pomaknuti.
Za moje tadašnje bezbolno stanje nije „kriva“ magija. Nisam učinila ništa posebno, osim što sam bila na moru. More me uvijek preporodi. Oporavi. Tamo i duša i tijelo ožive.
Zahvaljujući dobrim ljudima, pet dana sam šetala uz more, upijala vodu i sunce, tišinu prirode. Iskoristila sam taj predivan poklon za čišćenje misli od negativnosti, svih nameta i očekivanja. Onaj najpozitivniji dio mene vjeruje da su mi pomogli morski valovi, zvuk cvrčaka i šetnje uz miris borova. Možda sam za sve čišćenje emocija i uma od negativnosti i bila nagrađena danima bez boli.
Zahvalna sam za sve te dane u kojima ništa nije boljelo. Trenutno me svaki dan boli sve više, u rukama i nogama su bolni trnci koji ne prestaju i često ne osjećam vlastite noge. I kad je teško, sjetim se mora i djece svojih prijatelja. To su moji ljudski lijekovi. Sada usred zime, kad vidim koliko pozitivno more djeluje na mene, ne mogu se oteti mislima da ću jednom živjeti uz more, buditi se uz šum valova i slobodno moći otići sjesti uz obalu i pustiti sve boli i brige da valovi isperu.
