Leonida Kifer: "Ne odustajem od borbe za sebe i prava svih osoba s invaliditetom"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje objavljuje MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
Kada netko kaže da je osoba s invaliditetom, često se stvara pretpostavka da je to život prepun negativnosti, nemogućnosti da osoba nešto postigne. Rođena sam kao nedonošće, pa se za svoj život zaista borim od kada sam došla na svijet, a kako sam odrastala u maloj sredini s puno tradicionalnih pogleda na svijet, tako sam i sama dugo mislila da je invalidnost – čista negativa. Danas razmišljam drugačije.
Predugo sam šutjela
Nikada nisam skrivala kako sam se donedavno žestoko borila protiv toga da steknem status osobe s invaliditetom, bojeći se društva koje nas najčešće etiketira kao „invalide.“ Status osobe s invaliditetom sam stekla tek 2018. godine iako sam se oduvijek borila s raznim bolestima i ograničenjima zbog svog zdravstvenog stanja. Nisam se nikada osjećala uistinu prihvaćena od zajednice koja me okruživala (izuzetak su prijatelji i nekoliko poznanika koji su uvijek uz mene) i nisam htjela društvu „dati još jedan razlog za ismijavanja, omalovažavanje i sputavanje u ostvarenju snova“. Postupak utvrđivanja invaliditeta sam pokrenula samostalno kao nezaposlena osoba i do toga je došlo jer sam uvidjela koliko mi sve veći bolovi otežavaju uobičajeni život. Iako to tada nisam znala obrazložiti, osjećala sam da je to nešto što sama sebi dugujem.
Kako godine idu, na mene se lijepi sve više i više zdravstvenih i životnih problema. Nešto prođe ili se smanji i već me čeka novi problem. Kroz društvene mreže pronašla sam način kako iz sebe čupati van vlastite misli, emocije. Moja depresija je uzrokovana raznim situacijama, a između ostalog i time što sam o puno tema – predugo šutjela, sve dok nije došao trenutak da više ne funkcioniram bez lijekova i stručne pomoći. Pisanje je postajalo moja terapija i puno mi pomaže. Zapravo, kroz pisanje objava na vlastitom Facebook profilu, otkrila sam da i kao pojedinka mogu činiti male promjene. Nikada sama neću moći promijeniti zakon koji je na štetu ili diskriminatorno postupa s osoba s invaliditetom, no za početak, mogu progovoriti javno o mnogim izazovima s kojima se mnoge osobe s invaliditetom često suočavaju, a nemaju snage, volje ili mogućnosti otvoreno o tome pisati ili razgovarati. I što sam više pisala i što više pišem, to više shvaćam koliko je ispred svih nas, rada i ne odustajanja od toga da poboljšamo status i ulogu osoba s invaliditetom u zajednici.
Mislim da su mi sve te spoznaje, kao i otvorenost u obliku progovaranja o izazovima s kojima se susreću osobe s invaliditetom – najbolje što mi je donio status osobe s invaliditetom.
Prihvaćam sve
U meni se stvorila ogromna želja za radom na poboljšanju svih životnih segmenata osoba s invaliditetom, kojih mi u Hrvatskoj, iskreno, imamo ne dovoljno, nego previše. Svjesna sam da sama neću moći napraviti ogromne promjene i upravo zato smatram da je važna umreženost i zajednička suradnja svih onih kojima je uistinu stalo do osoba s invaliditetom, njihovog dostojanstva i „normalnog“ života. Ako je potrebno, govoriti ću i pisati čitav život, samo da dođemo do situacije da nijedna osoba s invaliditetom ne ide spavati s grčem na želucu ili da se budi osjećajući se izolirano, poniženo, manje vrijedno.
Dugo sam se bojala prihvatiti vlastiti invaliditet, sada ga smatram svojom „super moći“ jer da se ne borim sa životnim izazovima, Lavica iz imena ne bi ni postojala. Osjećam se snažno, motivirano, sigurnija sam sama u sebe. Sada iz dana u dan gradim sebe i prihvaćam sve što mi donosi život.
Invaliditet me jako promijenio i „tjera me“ da stalno pomičem vlastite granice i ne da mi da odustanem od borbe za sebe i od borbe za prava svih osoba s invaliditetom. Uči me prihvaćati sama sebe, spoznavati nepravdu oko sebe (ali i onu koju kroz depresiju sama sebi znam nanijeti) i usmjerava me prema tome da zajedno s drugima za sva vremena radim promjene na bolje, najprije za osobe s invaliditetom, a zatim i za sve druge ljude kojima su pomoć i podrška potrebni. Invaliditet me čini boljom osobom i to su moja „krila“ s kojima mogu letjeti puno višlje nego je društvo govorilo i pri tome se boriti za druge ljude. Obećajem da neću odustajati i da ću uvijek biti podrška i pomoć i sve ostalo što meni kroz djetinjstvo i odrastanje – mnogi nisu bili. Invaliditet mi pokazuje kako da budem primjer ljudskosti i kako da sebe vodim u smjeru u kojem se nitko uz mene neće osjećati onako kako sam se ja često osjećala – odbačena i sama.
Svjesna sam koliko se puno izazova nalazi u borbi za jednakost, ravnopravnost i ostala ljudska prava za koja je društvo zakinulo brojne osobe s invaliditetom. I još jednom ponavljam – neću odustati. Samo želim da ljudima budemo ljudi, bez obzira na njihove razlike i karakteristike.