Leonida Kifer: "Kako izgledaju moja putovanja autobusom? Boli me svaki kilometar vožnje"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje ćemo objaviti na portalu MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
________________________________
Posljednjih godinu i pol dana moj život su obilježila tjedna putovanja autobusom za Zagreb zbog poslovnih obaveza. Toliko sam puta putovala, da ni ne znam koliko sam kilometara napravila autobusima Čazmatransa. Već sam se udomaćila, a vozači kažu da sam im kao dio inventara. Naravno, ovo su „naše“ šale na moj račun, a mene je, usprkos osmijehu i šali, bolio svaki metar vožnje u tim autobusima. Nedavno sam se preselila u Zagreb, no nisam zaboravila tu bol. Upravo stoga s vama želim podijeliti što sam proživjela, da opišem što za osobu sa stalnim bolovima znači nešto što tako obično poput vožnje autobusom.
Nemojte misliti da sam nezahvalna na tome što imamo kakve takve linije do Zagreba. Nisam.
Svjesna sam da bih bez toga vrlo vjerojatno bila nezaposlena osoba s invaliditetom. Vjerojatno zatvorena u nekoj psihijatrijskoj bolnici jer gubitak posla za mene znači – depresija u najžešćem obliku. Možda i smrt. Kad sam krenula putovati, šokirala sam se jer Čazmatrans nema popust za osobe s invaliditetom. Nikakav. Putujući, doživjela sam čak i neugodne situacije. One nisu bile upućene meni već drugim osobama s invaliditetom. Ali one bole i mene.
Najgore su noći
Iako me boli duša, boljelo me i tijelo. Sve više. U posljednje vrijeme spašavao me moj super lijek protiv bolova. Skudexa. Pripada u skupinu opijata i pazim koliko ga često uzimam jer sam svjesna rizika od ovisnosti. Žalosno je što ovo pišem, no sretna sam što za mene postoji lijek i što je na listi lijekova koje odobrava HZZO.
Kako su izgledala moja putovanja? Kada sam putovala za Zagreb, ustajala sam u pola 4. Bilo je jutra kad sam normalno ustajala, bilo je i onih kada je bol bila takva da mi je trebalo do pola sata masiranja noga da mogu stati na njih. Ako me pitate što je najgore, to su noći. Kad se umirim, kreću najžešći napadi boli. Jednom sam u suzama rekla prijateljici da se osjećam kao Vukovar tjedan dana prije pada, kako bolove doživljavam kao bombe i granate koje neumorno trgaju svaki komadić tijela. Onda sam suze obrisala i rekla – al grad, to sam ja, i dok živim, neće me ništa uništiti. Tako sam nekako složila riječi misleći pri tome na riječi Siniše Glavaševića kojih se često sjetim kad me bolovi zarobe u krevetu. No, vraćam se na temu putovanja.
Gadura depresija
Moram jesti prije puta kako bih mogla popiti lijekove - hormone štitnjače i antidepresiv. I sad dok tipkam jeza me hvata jer nije baš nešto za pohvaliti se da u 34. godini ne možeš bez antidepresiva. A meni ide već treća godina kako me tablete drže na životu. Koliko god sam jaka, kad u mom umu „gadura“ depresija ojača, jedino što želim je smrt i mir. A kako sam usprkos svemu puna života i puno toga želim, borim se na sve načine da ne odem tamo od kud se nitko nije vratio.
Do autobusnog kolodvora mi je prije faze stalnih bolova trebalo desetak minuta hoda. Zadnjih godinu i pol je trajalo i trajalo. Kao da se svakim korakom, kolodvor odmicao uz mene. Tako sam se osjećala dok sam se vukla s noge na nogu. Uz blage bolove, dvadesetak minuta hodanja. Pa kad bi se umorim (ili češće kad mi se zavrtjelo u glavi), stala sam, naslonila se na nečiju kuću, pričekala da se sve smiri i krenula dalje.
Tablete protiv bolova
Česta putovanja su me naučila na spavanje ujutro u autobusu pa sam tako skraćivala vrijeme provedeno na putu. Preko ljeta sam putovala bez ortoze jer nisam htjela riskirati da joj sunce nešto ne učini, a i meni ne bi bilo ugodno putovati s njom u vrijeme paklenim vrućina. Pred dolazak u Zagreb budili su me bolovi. Iako bi tada mogla i popiti Skudexu, nisam to činila, nastojala sam maksimalno izdržati bol da zaista ne postanem ovisna.
Radni dan sam nastojala maksimalno iskoristiti, ali oko 13 sati redovito uzimajući lijek protiv bolova jer sam znala - ako ga popijem kasnije, neću moći zaspati. Boljele su me noge i ruke. Boljeli su me prsti. Ponekad sam skrivala od kolega na poslu kako sam. Ne volim sućut, još manje želim da netko pomisli kako se od nečeg izvlačim. Imaju razumijevanja.
Tabletu sam pila i kako bi mogla izdržati put doma. Naime, u autobusima sam osjetila i najmanju rupicu na cesti. Usudim se reći, autobusi uopće nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom, još manje za osobe koje trpe bol. Sjedala su jako neudobna, put je dug, ovakva putovanja nimalo nisu bila za mene. A opet, to mi je bila jedina opcija.
Naime, da bi država poslodavcu platila moj trošak puta, mora se priložiti autobusna karta jer država gleda samo postojanje ili nepostojanje linije na određenoj relaciji, državu ne zanima koliko traje putovanje niti je zanima koliko boli mi izaziva dodatna bol. Zato sam putovala ovako.
Brojala sam korake
Dolazila sam doma navečer. Ako sam se ujutro vukla korak po korak, navečer sam se vukla još triput više. Usprkos tableti, često sam osjetila bolove. Osjetila sam bol na svakom dijelu kože koje je dotaknulo sjedalo autobusa. Često sam se pri tome smijala, dok su mi u kutu očiju navirale suze. Smijala sam se jer sam hodala ulicom koja je najkraći put do doma i „pomagala“ si protiv boli brojeći korake koje imam za napraviti. Još jedan, pa jedan za tatu, jedan za pokojnu mamu, i tako nabrajala u mislima da mozak prisilno odmori od boli.
Snage sam imala doslovno za brzinsko tuširanje i krevet. Od umora nisam mogla ni s tatom popričati. Nevjerojatno, ali osjećala sam da me nakon putovanja u Zagreb i nazad, čak i riječi bole. Ponekad je bol bila toliko neizdrživa da sam osjetila kako mi se želudac spojio za kralježnicu od boli i popila još jednu tabletu. No, onda ne bi mogla zaspati skoro cijelu noć jer tableta umrtvi bol, a ja bi se osjećala kao da sam dobila višak energije. A nisam. Samo sam si malo jače nadrogirala tijelo i zavarala um da normalno funkcioniram.
Novi život u Zagrebu
Ljudi iz moje okoline su se čudili kad sam spominjala riječ smrt. I dan danas znam reći da bih radije umrla nego s ovom stalnom boli živjela. Ne mislim da je smrt rješenje.
Ponekad to misli moja depresija, ali lavica u meni zna da to nije tako. Samo si mislim, pa valjda tada zaista ništa ne boli. A nekad, nekad bi samo željela par dana bez bolova i trovanja sebe lijekovima. Onda se sjetim da sam usprkos svemu živa, s mnoštvom želja koje čekaju da ih ostvarim i korak po korak, zajedno s bolovima. Baš onako kako mi se čini da i autobusi putuju, korak po korak cestama naše županije i po autoputu, u društvu mojih bolova.
Preseljenjem u Zagreb, zahvaljujući prilici koju mi je dao poslodavac, dobila sam novi život. Smanjila su se moja putovanja i to je ogroman korak naprijed. I dalje ima dana kad me boli, no uz kolegice i kolege i poticajno radno okruženje, osjećam da nisam sama i da su i čuda moguća. To što sama živim, za mene je veliko čudo života!