Leonarda Pejša: Kako je najomiljenija konobarica u Pakracu postala vrhunska gastro majstorica
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Pandemija uzrokovana koronavirusom, lockdown, zatvaranje kafića i brojna druga ograničenja za sve nas su, globalno gledano, potpuno novo iskustvo i na ovaj novi način života još se prilagođavamo. Osim ograničenja, životni ritam na koji smo primorani donio nam je i neke pozitivne strane. Jedna od njih je puno više vremena koje možemo provoditi puno kvalitetnije, možemo ga posvetiti nečemu za što do sada možda nismo imali dovoljno vremena.
Najveća ljubav
Upravo to je u ovo neobično vrijeme učinila Pakračanka Leonarda Pejša, koja je vrijeme pauze od studija i vrijeme kojim raspolaže zbog prisilno zatvorenog kafića u kojem radi, posvetila svojoj najvećoj ljubavi – gastronomiji.
- Pronašla sam se u "slanome" i u pečenju kruha. Odnedavno sam počela raditi i slastice, ali mi je to veliki stres i napor. Ono što mi nije stres i napor je kuhanje i općenito, igranje s jelima, osmišljavanje nekih novih varijanti i kombinacija. Obožavam kuhanje, obožavam vrijeme provoditi u kuhinji. Nekad mi se dogodi da se potpuno izgubim i da satima budem u kuhinji, a da nisam ni svjesna koliko je vremena prošlo, a prijateljice me zezaju da ću cijeli stan pretvoriti u kuhinju - kaže Leonarda i dodaje da joj je top kuhinja talijanska, a odmah nakon nje Azijska, točnije bliskoistočna.
Život u bivšoj pekari
Puno toga zanimljivo je u Leonardinom životu, a posebno je zanimljiva koincidencija vezana uz stan u kojem živi. Naime, u dvorištu obitelji Pejša su dvije kuće. U jednoj žive njezini roditelji i brat, a u drugoj, koja je nedavno obnovljena i u kojoj sada živi Leonarda, nekada je bila, ni manje ni više nego - pekara. Držala ju je izvjesna gospođa Nožarić, vrlo stroga, oštra i britka žena. -- Tetka Željka me zeza da me prate neki pekarski duhovi pa da sam zato opsjednuta pečenjem kruha i pekarskih proizvoda - malo u šali, ali i s određenom dozom ozbiljnosti govori Leonarda.
- Ej Lelo, odličan ti je onaj kruh s karameliziranim lukom - dobacio je jedan prolaznik dok smo razgovarali. Priznaje Lela da u posljednje vrijeme dobiva jako puno pohvala i vjeruje da je to rezultat želje da u pečenju bude inovativna i originalna. A sve je počelo tako što joj se više nije jeo običan kruh iz pekare i poželjela je ispeći kruh kako su ga pekle naše bake.
Ključno uzgajanje kvasca
- Sve su to bili recepti s običnim, pekarskim kvascem i meni niti jedan kruh nije ispao onako kako sam zamislila. Tražila sam dalje po internetu, a u istraživanju sam išla toliko daleko da sam čitala i neke diplomske radove. Naišla sam tako na kruh s kiselim tijestom za koji sam uzgajaš kvasac. Odlučila sam to probati, a prva dva puta kvasac mi nije uspio. Nisam odustala i iz trećeg pokušaja sam uspjela uzgojiti kvasac s kojim sam ispekla prvi kruh i odmah sam znala da je to to - pojašnjava Leonarda.
Kuha i peče za obitelj, prijatelje i poznanike i priznaje da je veseli što joj se javlja sve više ljudi zainteresiranih za njene kruhove i načine pečenja. Tako jedan sugrađanin koji živi i radi u Austriji, odmah po dolasku u Pakrac naruči njen kruh, a odnedavno je i sam počeo peći kruh prema Lelinim uputama.
Zanimljiv odgovor mi je dala i kada sam je pitao gleda li televizijske kulinarske emisije i vidi se možda u nekom budućem showu? - Uopće ne gledam televiziju tako da tu baš nisam mjerodavna, ali nedavno me je jedna poznanica pitala isto to pitanje. Nisam o tome razmišljala, ne znam ni sama, nisam pratila pa ne znam koji je cilj i svrha? Koliko znam tamo se kuha na vrijeme, a način na koji ja kuham traži jako puno vremena i zato ne vjerujem da bi to bilo za mene - smatra Leonarda.
Prve kuharske korake i tajne otkrila joj je mama Anita, a veliku podršku ima i u tati Damiru i mlađem bratu Antoniju, inače profesionalnom fotografu.
- Tata je veliki gurman i zato mi je on najveći kritičar - priznaje Lela.
Najveći gastro kompliment joj je udijelila njena bivša susjeda Zrna Garača koja joj je jednom prilikom rekla da je za ručak jela samo njen kruh.
Uz sve navedeno Leonardi ostane vremena za druženje s prijateljicama, za poneku knjigu ili dobar film, ali i za crtanje koje joj je, kako priznaje, jedna vrsta terapije u stanjima nervoza ili ljutnje. Lela je i sportski tip, vratarka je u Ženskom rukometnom klubu Lipik u kojem trenira od 9. godine, a nakon dvogodišnje pauze, u klubu su ponovno počeli s treninzima i nadaju se da će se od jeseni i natjecati u 3. ligi istok.
Besmisleno zatvaranje kafića
Leonarda već dvije i pol godine radi u poznatom pakračkom kafiću Maniva, a zanimalo me je kako ona gleda na problem zatvaranja kafića zbog epidemioloških mjera?
- Ogorčena sam, naravno da sam ogorčena, jer mislim da se po pitanju odluka Stožera i zatvaranja ugostiteljskih objekata, moglo i trebalo napraviti puno pametnije. Realno, problem nisu bili kafići nego noćni klubovi gdje se skupljalo puno više ljudi od dozvoljenog. Ako su već htjeli najstrože mjere, mogli su dozvoliti radno vrijeme do 20 sati, a onda policijski sat i provjeravanje svega što se događa poslije 20 sati. Pa meni, kada sam imala najveću gužvu, u kafiću nikad nije bilo više od dozvoljenih 20 ljudi. Apsolutno ne vidim problem u tome. Osim toga svi smo se pridržavali mjera. Smeta me i što nisu vrijedila ista pravila za sve. Drugo zatvaranje kod nas je krenulo baš poslije završetka Aurea festa u Požegi, što smo svi komentirali. Mislim da kafiće, kao dnevne kafiće nisu uopće trebali zatvarati - kaže Leonarda koja će uskoro proslaviti 22. rođendan.
Kao konobarica radi praktički od kada je u pakračkoj srednjoj školi završila gimnaziju. Ne krije da ovaj posao jako voli i da joj fali.
Nedostaju mi ljudi
- Najviše mi nedostaju ljudi u kafiću, ta atmosfera. Mi smo mala sredina i skoro svi se znamo, a naš kafić ima jako puno stalnih gostiju pa smo svi tu kao jedna obitelj. To su ljudi iz najrazličitijih društvenih slojeva, raznih naobrazbi, liječnici i radnici, mladi i umirovljenici. Fale mi ti razgovori, taj odnos s ljudima i ta komunikacija koja me je praktički izgradila da budem otvorena osoba. Moji vršnjaci i općenito mlađe generacije imaju ozbiljan problem s mobitelima i uopće ne znaju komunicirati. Na studiju smo imali kolegij "komunikacijske vještine" i meni se to činilo smiješnim jer, što će nam to, pa znamo pričati?! Međutim, pokazalo se drugačije. Imali smo jednostavan zadatak da svatko od nas stupi u kontakt s pacijentom u bolnici, da mu se predstavi, da dozna zašto je u bolnici, kako mu je, kako napreduje liječenje i slično. Ispostavilo se da se jako puno kandidata uopće nije znalo ponašati niti je uspjelo s pacijentom uspostaviti kontakt. Fali mi i taj rad od 8 sati, ta obaveza jer ovako, kada toga nema, postoji velika rupa i čovjek se ulijeni. Jednostavno, nisam navikla ne raditi - tvrdi.
Čvrsti stav i odrješitost
Konobarski posao sa sobom neizbježno donosi i razne manje ugodne situacije s kojima se neke djevojke teško nose. Ne i Leonarda koja nešto krhkiju fizičku konstituciju kompenzira čvrstim stavom i odrješitošću.
- Sve ovisi o tome kako se postaviš. Moram reći da sam jako zadovoljna odnosom s vlasnikom, nemam nikakav pritisak i mi imamo dogovore koji se bez iznimke poštuju. Također dozvoljava mi da se postavim i da sebe ne dovodim u neugodnu situaciju. To uglavnom znači da nekog tko je bezobrazan jednostavno ne moram poslužiti. Bilo je par takvih situacija i radilo se o pojedinačnim slučajevima gdje sam odmah u startu gostu preporučila neki drugi lokal i tako izbjegla moguće neugodnosti. Prema ljudima se uvijek postavljam prijateljski i srdačno, ali se mora znati i granica. S vremenom te i sam rad u kafiću i odnos s ljudima nauči da se tako postaviš - kaže nam.
Studira fizioterapiju
Leonarda konobarski posao radi uz školovanje. Studira drugu od tri godine na dislociranom stručnom studiju fizioterapije u Pakracu, a i na studiju je sve online što joj također baš i ne odgovara.
- Drugačije je kada je nastava uživo, kada imamo tu interakciju i kada ti profesor osobno može dočarati i pojasniti neku temu. Osim toga problem je što je ovo strukovno zvanje, a ja praktički dvije godine nisam imala praktičnu nastavu - kaže Lela. Dodaje da joj je studij jako zanimljiv i privlačan, ali priznaje da nije 100 posto sigurna hoće li se u životu baviti fizioterapijom.
„Ostajem u Pakracu“
Zanimalo me čime se onda želi i planira baviti, a na tom pitanju je inače vedra, otvorena i pristupačna Leonarda, odjednom postala prilično zagonetna i oprezna.
- Imam puno ideja i puno stvari u glavi, postoji više varijanti planova i jedino što sada mogu reći je da se ti planovi odnose na gastronomiju, odnosno na pečenje i kuhanje koje obožavam. Ostalo ne želim otkrivati prije nego sa sobom budem na čisto što je realno i što je uopće moguće ostvariti od mojih želja? Svakako mi je želja da ljudima ponudim nešto što će definitivno biti drugačije, kvalitetno, a opet pristupačno. Otvoreno mogu reći i da su moji planovi vezani uz Pakrac, naravno i Lipik. Želja mi je ovdje ostati živjeti i ovdje se ostvariti. Do 18. sam bila sigurna da ću studirati i živjeti u Zagrebu, ali odlučila sam drugačije i mislim da nisam pogriješila. Kad god odem kod prijateljice u Zagreb, grozim se koliko je ona užurbana i kako ima stresan i brz životni tempo. Mi iz manjih sredina na to nismo navikli i ta klima mi definitivno ne odgovara. Naši gradovi su mirni i kod nas nema te gradske strke, užurbanosti i nervoze, a opet imaju što ponuditi i uz dobar zemljopisni položaj i neke dodatne sadržaje, mislim da možemo ovdje privući i ljude iz drugih krajeva.
Ono što je po meni najvažnije je da imamo puno dobrih i kvalitetnih ljudi kojima se treba još više posvetiti. Treba na sve načine pokušati, ne samo zadržati mlade i kvalitetne ljude, nego ih k nama privući iz drugih krajeva. Vjerujem da ću uskoro sa svojim idejama i planovima barem malo tome moći doprinijeti - s dozom optimizma, ali i opreza zaključila je Leonarda.
U nastavku pogledajte samo neke od Leonardinih specijaliteta:
