Končanički ribnjaci možda ovih dana dobiju novog vlasnika. Ovo je priča o njihovoj burnoj povijesti
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Ribnjake u Končanici, pored kojih mnogi od vas svakodnevno prolazi, uzimamo zdravo za gotovo - gledamo beskrajnu vodenu površinu, slušamo jata ptica i vrevu oko štandova na sportskom ribnjaku, gdje stalno vlada ugodna živost, i to je sve. No, iduće godine se navršava 120 godine od osnutka tih najstarijih hrvatskih ribnjaka, koji su s 1362 hektara i najveći u zemlji, pa je to dobar razlog da ih upoznamo pobliže.
Istina, ima u Hrvatskoj ribnjačarskih poduzeća s većom proizvodnom površinom, ali ona upravljaju s više ribnjaka, no kao pojedinačno uzgajalište, Končanica je najveća. No, prije nego se opuste u slavljeničkom raspoloženju, moraju končanički ribari proći iskušenje promjene vlasnika. Upravo, naime, traje drugi natječaj kojim većinski vlasnik, daruvarska Vodoprivreda, prodaje svoje udjele.
Otvara se prilika
- Vodoprivreda Daruvar je od prošle godine u predstečajnom postupku, te prodajom svog udjela u Ribnjačarstvu želi sanirati svoje stanje - kaže nam direktorica končaničkih ribnjaka Nada Lukić, dodajući da je riječ o gotovo devedeset postotnom vlasništvu. Za Vodoprivredu je to šansa da zatvori svoje dubioze i usredotoči se na poslove kojih ima dosta, ali su zapeli zbog grijeha iz prethodnog razdoblja, a Ribnjačarstvu se otvara prilika da dolaskom novog vlasnika, zainteresiranog za razvijanje ove probitačne gospodarske grane, veliki jubilej dočeka na čvrstim nogama.
- Nadamo se gazdi koji će prepoznati potencijal tvrtke, koji će nastaviti i unaprijediti proizvodnju, te očuvati socijalni status 40 zaposlenih - optimistična je direktorica Lukić.
- Vodoprivreda je u obnovu i razvoj ribnjaka uložila 20 milijuna kuna i želi zaštititi i održati obadva društva, a u tome je od presudnog značaja bila pomoć županije na čelu sa županom Damirom Bajsom. Podsjećam, kad je Vodoprivredi prijetio stečaj, što znači da bi i Ribnjačarstvo također bilo likvidirano, Županija je ubrizgala 1,8 milijuna kuna svježeg kapitala što je bio nominalni iznos takozvanih trezorskih dionica u vlasništvu Vodoprivrede. Tim činom je zaustavljen stečaj Vodoprivrede i predstečaj Ribnjačarstva, te otvoren prostor za traženje konačnog rješenja - kaže direktorica Lukić.
Kako to nije bilo dovoljno, Županija je povukla još jedan potez i dokapitalizirala matičnu tvrtku, a u Končanici se za to vrijeme radilo rasterećeno, redovno su isplaćivane plaće i ispunjavane sve obveze.
- Dakle, oba su društva spašena, no Vodoprivreda je zaključila da se ne može toliko iscrpljivati u brizi za Ribnjačarstvo, pa je odlučila prodati svoj udio.
Urušavanje proizvodnje
Sasvim konkretno - paket od 26.492 dionice, nominalne vrijednosti od preko 21 milijun kuna, ponuđen je za minimalno osamnaest milijuna, no u prvom krugu prodaje koji je završio o Božiću nije bilo zainteresiranih kupaca, pa je sada otvoren drugi krug u kojem prag najniže ponude iznosi četrnaest milijuna kuna.
Kada je 2010. godine Vodoprivreda kupila kompleks ribnjaka u Končanici, proizvodnja je bila praktično na nuli, ribnjaci su bili zapušteni i zarasli u šipražje i šumu, nije bilo ni bogznakakve perspektive, jer nije bilo ni mlađi, a 28 tada zaposlenih nije primalo plaću.
- Na svu sreću tvrtka nije imala velike dubioze - bilo je nešto duga prema radnicima, i prema Hrvatskim vodama, a Vodoprivreda je sve to podmirila na razne načine i počela pomagati da se firma osovi na noge. S Fondom za privatizaciju sklopila je ugovor o otkupu 51 posto dionica i obvezala se u roku od pet godina u ribnjake uložiti petnaest milijuna kuna.
Uložila je i više, što kroz obnovu infrastrukture, što kroz nabavku hrane, što kroz novac za plaće radnika, što kroz kupovinu opreme, jer Ribnjačarstvo je bilo bez ičega, bez traktora, kamiona, bez strojeva i alata za izlov, bez stolova za sortiranje ribe...
Od nula do 700 tona
Krunska poslovna odluka bila je ona o obnovi mrjestilišta, koje je od presudne važnosti za ozbiljnu proizvodnju. Mrjestilište u Končanici postoji, ali dugo je bilo izvan funkcije i vapilo je za modernizacijom, za izradom novog vodnog sustava i ugradnjom filtera.
- Sada već cijelo desetljeća Ribnjačarstvo ponovno ima svoje mrjestilište, i to ima ličinke ne samo za vlastite potrebe, nego i za prodaju na tržištu, jer sve je manje ribnjaka koji imaju vlastito mriješćenje.
Bez sigurnog izvora ličinki nemoguće je organizirati proizvodnju, koja u branši konzumne ribe traje tri godine.
- Ako nisam izmrijestila vlastite ličinke, nema jednogodišnje i dvogodišnje mlađi, niti konzuma treće godine - objašnjava Lukić.
Osim toga Vodoprivreda je puno napravila na obnovi ribnjaka, iskoristivši za to vlastitu mehanizaciju. U to su se mogli uvjeriti svi koji se voze državnom cestom D5 od Daruvara do Velikih Zdenaca, koja prolazi posred ribnjaka - mjesecima su teški strojevi rovali, kopali, sjekli, obarajući cijela stabla iznikla na dnu isušenih ribnjaka, kopajući kanale, čisteći, nasipajući i ravnajući nasipe, uređujući komunikacije...
Početak od nule
U naročito lošem stanju bio je sportski ribnjak (broj 6) i dalje do Majura, gdje je doslovce izrasla prava šuma. Obnovljeni su potom zimnjaci na Sigetu i Majuru i tako stvoreni uvjeti za normalnu proizvodnju, koja je odmah i započela, te je danas, jedanaest godina od starta s nule, Ribnjačarstvo došlo do godišnje proizvodnje od 700 tona ribe, što je respektabilan rezultat, kojim se Končanica vraća u vrh.
To je, ipak, daleko od onoga što je bilo nekad. U najboljim godinama ovdje se godišnje proizvodilo i 1800 tona.
- Bilo je to početkom osamdesetih godina, kad je konjunktura ribe bila strašno velika i kad u Jugoslaviji nije bilo dovoljno ribnjaka, te doslovno nismo mogli proizvesti onoliko koliko je tržište tražilo. Uz Bosnu i Hercegovinu, najveći potrošač ribe bila je Srbija, a u Beogradu je djelovao Ribokombinat, koje preuzimao svu proizvedenu ribu i prodavao je. Na ribnjacima je bilo samo da ribu proizvedu, a o plasmanu nisu morali brinuti, on je bio osiguran. Riba se vozila u vagonima željeznicom, po gotovo svim nasipima između ribnjaka prolazila je željeznička pruga, a ovdje gdje sada sjedimo (upravna zgrada poduzeća) bila je željeznička stanica. S ribnjaka su dolazili vagoni uskotračne željeznice iz kojih je riba pretovarana u vagone normalnog kolosijeka, i odavde odlazila u svijet - priča Lukić.
Ta priča nam danas zvuči nestvarno, iako to zapravo nije bilo tako davno. Niti izbliza tako davno kao vrijeme ustroja ribnjaka u Končanici, kao prvog ribogojilišta u Hrvatskoj. Bilo je to prije čak 120 godina. Zapravo 119, jer okrugla obljetnica pada iduće godine.
Povoljniji uvjeti
Ribnjaci Končanica – Poljana izgrađeni su 1902. godine, zapisao je profesor Ervin Rössler u tiskanom separatu Naša ribnjačarstva. Iako građeni istodobno, dva su ribnjaka imala različite uvjete, a oni u Končanici bili su kudikamo povoljniji. Tu je od davnih vremena postojao uz imanje Pali salaš i mali feudalni ribnjak grofa Tüköryja de Algyesta s dovodom vode od ustave mlina na Ilovi pored sela Rašenice.
Sve površine novog ribnjaka bile su prije korištene u poljoprivredne svrhe, a uprava se odmah uselila u postojeće upravne gospodarske i stambene zgrade u centru ribnjačkih površina, dok se u Poljani morala krčiti šuma, a uprava je bila u susjednom Uljaniku, daleko od proizvodnje. (Direkcija zajedničkog poduzeća bila je u Končanici sve do 1941. godine.)
Dapače, u Končanici je bila i željeznička pruga, linija Bastaji - Virovitica - Barč prolazila je pored samih ribnjaka. Ribnjaci su imali osam ribarskih vagona, a centrala u Budimpešti raspolagala je ukupno s 40 vagona za prijevoz ribe. U duhu tada vladajuće mađarizacije izgrađena je tu i mađarska osnovna Julijanska škola, pa su tako nacionalnom strukturom radnika dominirali Mađari, a Mađari su bili i svi članovi uprave – upravitelj je bio Vertheimer, a majur gazda i poslovođa ribnjaka braća Vegh.
Inače, za gradnju končaničkih ribnjaka zaslužan je protumađarski nastrojen inženjer Josip Ivančić. On je diplomirao na Tehničkom fakultetu u Budimpešti, a u Mađarskoj je stekao i prvu praksu kao hidrotehničar, graditelj ribnjaka i vrlo dobar stručnjak za uzgoj ribe. Nakon osnivanja Tehničkog fakulteta u Zagrebu Josip Ivančić bio je prvi predavač za predmet vodogradnje.
"Héderváry sve pokvari"
- Posljednja dva desetljeća Austro-Ugarske bila su posebno teško i tragično vrijeme, a u Zagrebu su neprestano organizirani prosvjedi omladine protiv tiranije zloglasnog bana Khuena Héderváry. U rulji demonstranata, koja je ulicama Agrama vikala: "Anzug! Dolje Kluen Héderváry, kam god dojde sve pokvari!" redovito je bio i Josip Ivančić - čitamo u referatu uz proslavu 75. obljetnice končaničkih ribnjaka. Ivančić je bio izvanredno duhovit čovjek, uvijek pun dosjetki i viceva, a radi velike popularnost zaradio je nadimak Joška Fištejh.
Gradnju prvih ribnjaka površine 450 hektara Ugarska je carevina povjerila mađarskom poduzeću Magyar Tógazdaságok. Koncesiju je na temelju Ivančićeva projekta izdala velika županija Požeška, a u obrazloženju elaborata stajalo je da "će oba ribnjaka biti sagrađena u slivu rijeke Ilove, kao retencije, koje će znatno umanjiti veliki val poplavnih voda u Lonjskom polju". Ribnjaci u Poljani građeni su praktično usred slavonske prašume, a zbog složenih uvjeta bilo je predviđeno da se 800 hektara ribnjaka izgradi za pet godina, no taj je rok prekoračen za još dvije godine. Kako su nastali na tlu stogodišnje šume bogate humusom, prinosi su u prvo vrijeme eksploatacije bili rekordni, a sva uzgojena riba izvožena je u veće gradove monarhije.
Povijest ribnjaka bila je iznimno burna - tijekom Prvog svjetskog rata u Poljanu dolazi za upravitelja ratni vojni invalid Bela Panthy, rodom iz Slovačke, koji je nakon raspada Austro-Ugarske ostao tu kao građanin Čehoslovačke, dok su svi Mađari morali otići. Raspuštena je mađarska škola, a ribnjaci su davani u zakup, prolazeći kojekako. Bilo je i zakupaca, koji su sve izlovili i otišli, ostavljajući za sobom pustoš i dugove za zakupninu.
Obnova i uređenje
Godine 1924. osnovano je nacionalno dioničarsko društvo za ribogojstvo Zagreb, tridesetih godina ribnjake su potresale afere i nestašice, a desetkovala velika poplava, a tijekom Drugog svjetskog rata sabotaže. Po završetku rata trebalo je ribnjake obnoviti i urediti, no već 1948. rade punom parom ribnjaci u Končanici, dok se Poljana teško oporavljala, jer su vodene površine zapuštene, a zgrade uništene požarom.
Već 1950. godine nova velika poplava poharala je končaničke ribnjake, a poduzeće je unatoč nestručnom vođenju i malverzacijama opstalo, jer ga je na životu držao vješti rukovoditelj uzgoja Vjenceslav Horký. Početkom šezdesetih proizvodi se rekordnih 2600 kilograma po hektaru, ali fuzija s daruvarskim poljoprivrednim kombinatom i gradnja novih ribnjaka dovodi firmu u novu krizu. Od 1969. Ribnjačarstvo posluje u sklopu poduzeća Ribokombinat Beograd, a 1972. ribnjake je opet poharala poplava.
"Od 1902. godine do danas puno se toga promijenilo nabolje", čitamo u referatu iz 1977. "Nema više strane riječi ivadek za šaransku mlađ, konji više ne vuku teret ribe i materijala, a uzanim kolosijekom fućkaju motorne lokomotive."
A kada se 1982. slavio osamdeseti rođendan, direktor Ribnjačarstva Josef Vojta zapisao je: "Riba iz Končanice posredstvom prodajne mreže Ribokombinata završava u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Francuskoj, Poljskoj... Zapošljavamo oko sto radnika, pretežno Čeha, koji su vrijedni i dobri ribari“.
Uzgajalište pataka
Dodao je da je u 80 godina u Končanici proizvedeno 50 milijuna kilograma ribljeg mesa, a potrošeno 85 milijuna kilograma riblje hrane.
Iz boljih vremena su fotografije iz uzgajališta pataka, koje su puštane u lovište, a u jednom dijelu ribnjaka, kod Majura ispod Otkopa, nekad se uzgajala riža. Još donedavno radili su ovdje zaposlenici koji pamte uzgoj riže. A onaj lov, e to je posebna priča, a osamdesete godine bile su vrijeme prave pravcate invazije talijanskih (ali i drugih) lovaca koji su gacali po trski i šašu končaničkih ribnjaka pogleda uprtog u nebo.
Na ribnjacima obitava preko 180 vrsta ptica, to je pravi ornitološki raj, i to je stalno odredište stručnjaka i volontera koji se bave ptičjim svijetom. Evo, baš prije par dana provedeno je na ribnjacima zimsko prebrojavanje ptica vodarica u organizaciji Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode i u provedbi udruge Biom.
Novo pustošenje
- Ima tu i ptica koje su ribarima veliki neprijatelji, koje na ribnjacima prave velike štete, poput velikog vranca, iliti kormorana, čaplje, jedne, druge, treće, jastreba, orla - navodi naša sugovornica, dodajući da se bore protiv njih kako mogu, a nekad ne mogu ništa, jer su neke od tih ptica zaštićene zakonom kao ugrožene vrste. Ipak, važnije su kao bogatstvo, jer tvore nenadoknadivu prirodnu raznolikost, zajedno s leptirima, divljim pčelama, komarcima i svim drugim životinjskim i biljnim vrstama.
- Pokojni direktor J. Vojta ustrojio je na ribnjacima lovište i uzgajalište, pa smo mi ovdje uzgajali divlje patke, liske i neke druge vrste ptica na kojima su počivale lovno gospodarske osnove i kompletan lovni turizam, koji je tih osamdesetih bio unosan biznis.
Osim ptica ovdje su se lovile i divlje svinje, srneća divljač, lisice...
- Lisice, ne znam jeste li to znali, također jedu ribu, kao i kune, a danas ponovo imamo vidre i dabrove, koji osim na ribljem fondu prave štetu i na raslinju.“
Desetljeće kasnije, nova drama - novi rat, novi zastoj i novo pustošenje.
- Početkom Domovinskog rata potpuno gubimo tržište, jer je gro ribe išao u Srbiju, a zatim u Bosnu, tako da nakon toga godinama ribnjaci vode tešku bitku za golu egzistenciju - kaže direktorica Lukić.
Naknade štete
Devedesetih i dvijetisućitih su se na ribnjacima redale elementarne nepogode - sušu bi zamijenila poplava, pošast kormorana štete koje divlje svinje iz lovišta prave poljoprivrednicima. Naknade štete su manje više milostinja, koja ne pokriva stvarne iznose, dok se koncesija - koja sada iznosi 260 tisuća kuna godišnje - državi mora platiti bilo vode ili ne bilo, bilo ribe ili ne bilo. Za razliku od drugih poljoprivrednih proizvođača, ribari ne dobivaju nikakve poticaje, a katastrofe uzimaju danak - lani i 2017. suša, 2015. poplava... i tako redom.
- Postigli smo da se naša studija o štetama na ribnjacima primijeti i uvaži u europskim institucijama, pa očekujemo da se to promijeni.“
Od 1362 hektara ukupne površine pod vodom su 1303 s tim da se neki ribnjaci koriste kao rezervoari vode i nisu u funkciji proizvodnje ribe. To je obveza koja proizlazi iz koncesije za korištenje vode, riječ je o rezervi, koja se može koristiti u slučaju poremećenih prilika, suša, poplava, a ničega od toga ovdje ne manjka. Isto tako, tokovi Ilove i Đurđičke iz kojih se vodom napajaju ribnjaci neuređeni su i količina vode u njima značajno oscilira, pa ribnjaci moraju uvijek imati rezervu.
- Imamo i problem zbog dotrajalosti posljednje ustave na Ilovi, zahvaljujući kojoj se nekada voda usmjeravala u spojni kanal Ilova - Đurđička, te napajala sve ribnjake ispod Ribarske kolibe, što danas više ne možemo raditi. Tako nam donji ribnjaci sada ovise samo o Đurđički, koja je mala seoska rječica.
Ugrožene vrste
Unatoč svemu danas se ribnjaci u Končanici vraćaju na stazu stare slave. Površinom su najveći u Hrvatskoj, a po proizvodnji su također u vrhu. Pridržavaju se i ograničenja nametnutih programom Natura 2000, ekološke mreže sastavljene od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije, što se također odražava na proizvodne količine.
- Stoga se borimo, a lani smo u tome i uspjeli, da od ministarstva dobijemo kompenzaciju od 20 posto za moguću izgubljenu proizvodnju.
Ribarska branša ima strogo sezonski karakter. Uzgoj ribe do konzumne veličine traje tri godine, hranjenje je cjelogodišnji neprekidan posao, a izlovljava se dva puta godišnje - pred Božić i pred Uskrs i gro prodaje, pa tako i ostvarivanja prihoda, pada u tom razdoblju. A kakva je bila posljednja žetva, ona jesenska?
- Bila je sasvim pristojna, izlovili smo gotovo 80 posto konzumnog šarana, a ostatak ćemo izloviti u proljetnom izlovu.
Inače, šaran čini gotovo 90 posto asortimana, a uz šarana uzgaja se još sivi i bijeli tolstolobik, amur, som, smuđ i štuka.
Strani lovci i turisti
Kada je Vodoprivreda kupila ribnjake, uređen je i sportski ribnjak i to je bio pun pogodak. Godišnje se tamo proda preko četiri tisuće dozvola za dnevni ribolov, a s maloprodajom konzumne ribe bruto prihod prelazi pola milijuna kuna godišnje. Na ribnjake već sada dolazi velik broj stranih lovaca i turista, Austrijanaca, Nijemaca, Talijana, no potencijal toga kraja još je daleko veći – na Majuru je stambeni objekt koji se lako može pretvoriti u idealno mjesto za totalni odmor u oazi tišine i mira.
- Tu je dalje velika mogućnost uređenja poučnih staza, biciklističkih staza, kampova za izviđače, za školu u prirodi, za mlade istraživače, za strane turiste koji tu mogu zastati na putu prema moru. Mi već imamo dobru suradnju s fakultetima i školama, dolaze nam ekskurzije iz osnovnih i srednjih škola, ali i vrtića, ne samo iz okolice, nego i iz Istre... Sve u svemu, to je veliki potencijal i neke od ovih ideja svakako će biti provedene u djelo. Do sada za to nismo imali snage, jer smo se iscrpljivali u borbi za preživljavanje, no ove godine završavamo s otplatom kredita i sad se možemo okrenuti pisanju projekata i aplicirati za grantove iz europskih fondova.
Novo ročište
Prije toga, i prije proljetnog izlova, i prije proslave jubileja, valja končaničkim ribarima riješiti enigmu novog vlasnika. Tako su trenutno njihove oči uprte u Vodoprivredu koja upravo provodi drugi krug prodaje svojih dionica. I nadaju se da će se pojaviti kupac, koji će prepoznati važnost firme i nastaviti razvoj ribnjaka, koji imaju šansu prometnuti se u zanimljiv gospodarski subjekt cijele regije. Premda u prvom krugu prodaje nije bilo ponuda, zanimanje postoji, otkriva nam naša sugovornica, i dodaje da se za kupovinu ribnjaka interesira i jedna firma iz Češke, koja u Končanici kupuje veću količinu ribe, ima i nekih pisama namjere, te se nada da će ova priča imati sretan kraj.
