

Karlo se odlično snašao među djevojakama/Foto: Privatni album









Karlo je jedini mladić u novoj generaciji bjelovarskih primalja: "Na prvom porodu sam i suzu pustio"
Karlo Ječminek nije uspio pisati opći smjer pa je završio u razredu s budućim primaljama. Priznaje da u početku nije bio baš sretan zbog toga, a onda je na praksi vidio rađanje novog života...
- Možda nismo bili najbolji kad je riječ o ocjenama, no sigurno smo bili najsložniji razred u generaciji. Stvarno, ekipa za poželjeti. Jako će mi nedostajati sve ovo – priča nam Karlo Ječminek, jedini mladić u prvoj bjelovarskoj generaciji školovanih primalja asistentica/asistenata nakon 14 godina. Prije njegovog razreda, koji je klupe Medicinske škole Bjelovar počeo ''grijati'' prije četiri godine, posljednja generacija primalja u toj školi upisana je davne 2006. godine. U međuvremenu su se primalje zaposlene u bjelovarskoj bolnici počele spremati za mirovinu pa su odgovorni u toj zdravstvenoj ustanovi iskazali potrebu Medicinskoj školi Bjelovar za školovanjem primalja, usuglasivši se kako je vrijeme za stvaranje novog kadra. Stigao je blagoslov osnivača, Bjelovarsko-bilogorske županije, i Ministarstva te je u jesen 2021. upisana nova generacija primalja-asistentica/asistenata.
Nagli preokret
Ravnateljica Medicinske škole Bjelovar Biljna Balenović priznaje kako je prijava za ovo zanimanje bilo manje nego za ostala koja su tada upisivali i samo tridesetak učenika je odabralo ovaj program kao svoj prvi ili drugi izbor. To i ne čudi s obzirom da je bila riječ o potpuno novom i većini malo poznatom zanimanju. Uz dio učenika koji su imali želju upisati baš taj smjer, pridružio im se i dio onih koji nisu uspjeli ''upasti'' u opći smjer. Među takvima je bio i Karlo koji otvoreno kaže kako mu pomisao da će se školovati za primalju na početku nije bila nimalo ugodna.
- Nisam uspio upasti u opći smjer, tako da mi je preostalo ovo. Trebalo mi je sigurno godinu i pol dana da to prihvatim, da se pomirim s tim. Nisam bio sretan. Prvih godinu i pol nastavu i vježbe smo imali samo u školi i, iskreno, to nije bilo nešto što me oduševljavalo – kaže Karlo.
A onda se, kao u filmu, dogodio čudesan preokret. U drugom razredu Karlo i njegove kolegice krenuli su na praksu u rodilište bjelovarske bolnice. Konačno su doživjeli pravu ''akciju'' i tada su, i Karlo, ali i nekolicina drugih djevojaka iz razreda koje su imale dvojbe oko školovanja, shvatili kako su baš ondje gdje trebaju biti.
- Dolaskom u rodilište sve se promijenilo, tamošnja praksa nam je postala omiljeni dio tjedna. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put uživo vidio porod. U početku je bilo baš teško i mučno jer je bila riječ o teškom porodu. Rodilja se baš mučila, puno je vikala i vidjelo se da ju jako boli. No, kad se dijete konačno rodilo, sve se smirilo i utihnulo. Majka je bila ganuta, a i mene su tada preplavile emocije te sam pustio suzu – prisjeća se Karlo.
Novi život
U tom trenutku je, kaže, shvatio da primaljstvo zaista jest posao za njega.
- Shvatio sam da je puno ljepše od rada s umirućima, što bih možda radio da sam upisao opći smjer, kada možeš pomagati pri rađanju novoga života – zaključuje Karlo.
Upravo ta činjenica, da su dobili priliku da svjedoče čudu rađanja i pomažu pri dolasku djece na svijet, oduševila je i Karlove kolegice.
- Prekrasno je svjedočiti tim divnim trenucima u životu ljudi koje do tada nismo poznavali. Mame koje donose na svijet svoje malene nasljednike, očevi koji im donose cvijeće, obitelji koje se vesele... To je zaista poseban osjećaj, nešto što vas istinski ispuni – priča nam Karlova kolegica Edita Tijan.
Slično razmišlja i ostalih 20-ak djevojaka u razredu. Njihovi profesori za njih imaju samo riječi hvale i čude se kako se na jednom mjestu našlo toliko divne djece otvorena srca bez kakvoga posao za koji su se odlučili školovati ne bi mogli raditi.
- Zaista su poseban razred. U školi ih svi jako vole, i kolege i nastavnici. Osim naših nastavnika iz škole, stručne predmete su im predavali i predaju liječnici, sestre i primalje iz bjelovarske bolnice, i to doktorice Ivanka Fehir Radanović, Željka Modrić-Nikolić, Iva Prelec, Narcisse Nasri i dr. Goran Pavlović te više primalje Josipa Haraminec, Martina Per, Kata Pašalić i glavna sestra Odjela za ginekologiju i opstetriciju Maja Ćurković. Tako uče iz prve ruke od profesionalaca i to će im kasnije, ako će raditi ovaj posao, jako puno značiti – kaže ravnateljica Biljana Balenović.
Posebna veza
Iako u školskim klupama ne vole boraviti ni približno kao o rodilištu, predavanja jednog nastavnika u ovih nekoliko godina nitko nije propuštao. Na pitanje koji im je predavač najdraži, jednoglasno odgovaraju – doktor Goran Pavlović!
- Ma svi su nastavnici super, ali s njim smo baš nekako kliknuli – kaže nam učenica Marta Barnjak.
A to oduševljenje je obostrano. Dr. Pavlović, šef ginekologije u bjelovarskoj bolnici, s radošću nam priča o svojim učenicima te priznaje kako mu je, iako će mu neki od njih u budućnosti možda postati kolege, jako žao što se ovih dana rastaju.
- Baš su posebni, oduševljen sam što sam im imao priliku predavati. Priznajem kako me u početku malo bilo strah jer nisam imao nikakvog iskustva s predavanjem u školi, no vrlo brzo smo kliknuli i sve je teklo savršeno – priča nam oduševljeno dr. Pavlović.
Dodaje kako se trudio da što više uče kroz praktičnu nastavu i primjere, prvenstveno u rodilištu.
- Nastojao sam im prenijeti ono najvažnije, nešto što će im kasnije zaista koristiti u poslu, kroz konkretne primjere, i brzo se vidjelo da im je to zanimljivo. Nisam to očekivao jer sam polazio od sebe. Naime, ni ja nisam bio oduševljen kada sam kao student prvi put došao na ginekologiju, štoviše, pomislio sam – pa tko normalan bi htio ovo raditi - smije se dr. Pavlović.
No, vrlo brzo je, baš kao i njegovi učenici, zavolio taj posao. Osim što su vrlo odgovorni i zreli, Karlo i kolegice, kaže dr. Pavlović, imaju u sebi ono nešto bez čega ne bi mogli raditi ovaj posao – empatiju.
Empatični i zreli
- Oni žele pomagati ljudima. Odlučili su da će pomagati majkama i djeci koja dolaze na svijet. No, da nisu odabrali to, vjerojatno bi odabrali neki drugi posao na kojem bi opet pomagali ljudima. Oni žele i znaju pomoći i to je u cijeloj priči najvažnije – kaže dr. Pavlović.
Oduševljenje ovom generacijom primalja ne kriju ni ostali profesori. Prof. Dubravki Grganić-Rožman, koja im je predavala hrvatski jezik, također ne pada lako činjenica što će se uskoro rastati.
- Ono što ih je istaknulo u odnosu na druge razrede jest to da su skloni razmišljanju. Imaju svoj stav i spremni su promišljati o različitim temama. I različite teme iz književnih djela su obrađivali problemski i uspoređivali ih sa stvarnim situacijama. Zaista su posebni i nedostajat će mi – kaže prof. Grganić Rožman.
Zbog njezinih riječi mnogima u razredu zasuzile su oči. Jer, i njima će, kažu, nedostajati škola nedostajat će si međusobno. Iza njih su četiri godine raznih doživljaja i anegdota, učenja, sklapanja prijateljstava.
- Stvarno smo bili posebni. Eto, i zbog našeg Karla, jedinog dečka u razredu. Znamo da mu nekad nije bilo lako, no mislim da se brzo uklopio u žensko društvo. Čak bih rekla da smo ga malo razmazile – šali se Karlova prijateljica Dorotea Sabol.
Karlo ne bježi od toga. Uz smijeh kaže kako je doživio puno toga s kolegicama, no ne bi to mijenjao ni za što na svijetu.
Težak rastanak
- Svašta smo prošli zajedno. I ja sam njima ponekad bio rame za plakanje, i one meni. No, bilo nam je zasta lijepo, pogotovo na praksi. Učili smo, radili, ali se i ludo zabavljali. Mislim da će nam to svima nedostajati – kaže Karlo.
Jer, njihovi putevi sada se razilaze. Dio djevojaka planira nastaviti školovanje na studiju primaljstva u Rijeci, dio će odmah na staž i u potragu za poslom. No, svi imaju istu želju – da, bez obzira na to kamo ih život odvede, ostanu u kontaktu. Jedni s drugima, ali i s divnim ljudima koji su obilježili posljednje četiri godine njihova života - svojim nastavnicima. I onima u školi i onima u rodilištu, na ta dva posebna mjesta na kojima će im vrata uvijek biti otvorena.



