Doktorica Blanka 40 godina liječi u Dežanovcu: ''Moji pacijenti su moji prijatelji, znam ih u dušu''

- Još kao djevojčica znala sam da želim pomagati drugima i liječiti ljude. Dok su moje prijateljice iz razreda sanjale kako će jednoga dana postati pjevačice i glumice,

 ja sam maštala o tome da budem liječnica – priča nam Blanka Ulrich (74).

I danas se sjeća kako ju je majka nekada na biciklu iz Daruvarskog Brestovca vozila u stari Dom zdravlja u Daruvaru u kojem je tada radilo troje liječnika. Među njima je bila i doktorica Vesna Glumbić koja je bila posebno brižna prema svojim pacijentima.

- Gledajući nju i njezin odnos prema ljudima, želja da jednoga dana činim isto u meni se dodatno učvrstila – kaže naša sugovornica.

I dok se većini njezinih prijateljica iz škole želja nije ispunila, njezina jest. Postala je liječnica, prošla kroz brojne ambulante i ordinacije, a posljednja četiri desetljeća doktorica Blanka liječi pacijente s područja općine Dežanovac.

Rad na terenu

- Rođena sam u Daruvarskom Brestovcu, ondje i danas živim. Nakon završetka srednje škole u Daruvaru, završila sam Medicinski fakultet, a nakon toga je krenulo stjecanje iskustva, prvo kroz besplatno stažiranje u bolnici, a onda kroz rad u različitim ambulantama, od opće medicine do pedijatrije, u Hrvatskoj i Bosni. Posebno iskustvo je bio rad u dječjoj ambulanti u Bosni gdje sam zbog velikog broja djece i udaljenosti od ordinacije sa medicinskom sestrom službenim automobilom odlazila na teren, a sistematske preglede i cijepljenja obavljala u neadekvatnim prostorima, u školama, na autobusnim stanicama, u trgovinama pa i u kavanama – prisjeća se doktorica Blanka.

Otkriva nam kako je na početku svoje karijere priželjkivala specijalizaciju iz pedijatrije jer je oduvijek voljela raditi s djecom. No, u to vrijeme, kaže, do specijalizacije se nije dolazilo lako.

- Bio je teško dobiti specijalizaciju, i ja sam čekala jako dugo na to. Kad sam konačno dobila ponudu za pedijatriju, odlučila sam zahvaliti na njoj. To je bilo 1986. godine, kada se ukazala potreba za liječnikom u Domu zdravlja u Daruvaru. Kako me tadašnji ravnatelj poznavao, ponudio mi je posao u tzv. radničkoj ambulanti koji sam prihvatila, obzirom da sam bila trudna i željela biti bliže svojoj obitelji. Krajem godine otvorilo se i radno mjesto u ambulanti u Dežanovcu gdje se uz posao liječnika na korištenje dobivao i stan, što je i prevagnulo da se prijavim za taj posao i preselim sa suprugom i kćeri u Dežanovac – priča nam.

Bila je to najbolja moguća odluka i da mora ponovno birati, kaže, odabrala bi isto. U posljednja četiri desetljeća toliko se povezala sa svojim pacijentima da svakoga zna u dušu.

- Rad u seoskoj ambulanti znao je biti težak, no ima i čitav niz prednosti. Ja ovdje liječim već četvrte generacije u obiteljima. Već znam tko je sklon kojim bolestima, kakva je obiteljska zdravstvena slika. Recimo, jednom mi je došao mlad čovjek koji se požalio na umor i žeđ, a ja sam se odmah sjetila da je njegov djed bio dijabetičar. Mladić se iznenadio jer on sam to nije znao, a pretrage su potvrdile moje sumnje – kaže doktorica Blanka.

Ratno vrijeme

Priznaje kako je rad u dežanovačkoj ambulanti često znao biti poprilično izazovan. Kad je stigla onamo, sjeća se, u ordinaciji su je dočekali samo stetoskop i tlakomjer.

- Bilo je teško, došla sam na veliku ambulantu koja je tada skrbila za 2100 pacijenata, a nisam poznavala ljude. Taman kad sam se uhodala, počeo je Domovinski rat. Bio je to izuzetno težak i stresan period u kojem sam uz 24-satnu pripravnost u svojoj ordinaciji obavljala i dežurstva u Centru Rudolf Steiner u Daruvaru, gdje su dežurala po dva tima, a kasnije nam se pridružio i mobilni kirurški tim – prisjeća se.

Nakon rata, novi izazov je bio doseljavanje izbjeglica i prognanika iz Bosne u daruvarski kraj.

- Ti su ljudi morali ostaviti svoj dom, sve što su imali, došli su u potpuno nepoznatu sredinu. S obzirom da nisu imali zdravstveno osiguranje, svakako smo se snalazili oko zdravstvene zaštite pri čemu sam se trudila da im pomognem. U to vrijeme sam surađivala i sa organizacijom ''Žene za mir''  iz zapadne Europe. Oduševile su me žene koje su isključivo same prikupljale i kamionima dovozile humanitarnu pomoć za te obitelji – priča.

Srećom, doseljenici su se brzo prilagodili novoj sredini. Nakon tog zahtjevnog razdoblja za ordinaciju su krenuli bolji dani, obnovljena je, a kako je tada već bila u zakupu, pomalo je nabavljena medicinska oprema, tako da je postalo lakše raditi.

Sve se još više promijenilo na bolje kada je oformljen Zavod za hitnu medicinu u Daruvaru sa educiranim timovima i adekvatno opremljenim vozilima koji zbrinjava hitne pacijente po cijelom području, a od tada više liječnici nemaju obavezu noćnih dežurstava i pratnje pacijenata u prijevozu. Prije toga su i liječnici iz manjih ambulanti redovito dežurali i zbrinjavali sve hitne slučajeve.

- To je znalo biti vrlo stresno, pogotovo kad bi se događale nesreće. Nije se jednom dogodilo da me mještani u traktorskoj prikolici voze u šumu, na teško dostupna područja, kako bih pomogla unesrećenima. Često bih na mjesto nesreće odlazila s policijom. Bilo je i situacija kada sam s vitalno ugroženim pacijentima vozilom Hitne pomoći odlazila u Zagreb. U to vrijeme oprema je bila vrlo skromna, događalo bi se da jednom rukom pacijentu pridržavam masku za kisik, dok onu tešku bocu s kisikom pridržavam nogama, kako se u brzini i zavojima ne bi prevrnula – sjeća se.

Spašavanje života

Nerijetko je zbog toga dolazila kući u modricama. No, kaže, bila je to mala cijena za spašeni život.

- Riječima je teško opisati osjećaje nakon što bismo u bolnici predali tog pacijenta znajući da će ondje dobiti novu šansu i najbolju moguću skrb. Nikada neću zaboraviti te povratke iz Zagreba. Nakon što bismo ostavili pacijenta u bolnici, sjela bih u kabinu s vozačem, on bi pustio neku laganu glazbu i vraćali bismo se u tišini uz ogromno olakšanje zbog  uspješno obavljenog posla. Često je povratak s takvih terena bio u zoru i, vjerujte mi, bila su to najljepša svitanja koja sam ikada doživjela – kroz suze priča doktorica Blanka.

Još emotivnije bi bilo kada bi joj se na vratima ordinacije pojavio netko u spašavanju čijeg života je sudjelovala.

- Znali bi proći i tjedni od neke intervencije, a onda se na vratima pojavi netko i kaže: ''Doktorice, ja sam iz one nesreće…'' ili ''Ja sam onaj čovjek s infarktom…'' To su zaista vrlo emotivni trenuci. Prekrasno je dobiti informaciju da je priča završila sretno – dodaje.

Doktorica Blanka kaže kako su se uvjeti rada od njezinih početaka do danas značajno popravili pa kad danas mlađim kolegama priča kako se nekad radilo, kažu joj da imaju osjećaj da im prepričava neku bajku.

- Kako se znanost razvija i ide unaprijed, tako je uslijedila i trajna edukacija liječnika putem seminara i tečajeva, sve bolja opremljenost ordinacija te digitalizacija koja nam je olakšala posao i omogućila slanje recepata u ljekarne, uputnica u bolnice kao i uzimanje termina putem e-uputnice. U zadnje vrijeme imamo i ''sekretaricu'' putem koje pacijenti mogu naručiti lijekove ili ostaviti poruku bez gužve, izvan radnog vremena, a mi ih nakon toga po potrebi kontaktiramo. Mislim da je to veliko olakšanje za naše pacijente, pogotovo zato što skrbimo većinom za populaciju srednje i starije životne dobi – kaže.

Svojim pacijentima ova je predana liječnica od prvoga dana na raspolaganju bila 24 sata dnevno, pogotovo otkako su se pojavili mobiteli.

- Uvijek sam bila dostupna svojim pacijentima, za mene je to najnormalnija stvar na svijetu. Čak i nakon što sam se odselila iz Dežanovca odnosno vratila u obiteljsku kuću u Daruvarski Brestovac. Pacijenti su čak znali dolaziti kod mene doma kako bi se konzultirali o određenim situacijama, kako bih im protumačila otpusno pismo iz bolnice i slično – kaže doktorica Blanka.

Njezina obitelj na to je navikla i takve situacije u njezinom su se domu podrazumijevale.

- Puno sam vremena provela na terenu, u obilasku pacijenata što i danas po pozivu obavljam – kaže.

Na teren je uvijek odlazila automobilom.

Terenski posao

- Obožavam voziti pa sam često govorila kako ja zapravo živim u automobilu i ambulanti, a kod kuće samo prespavam. Često sam sa sobom na teren vodila svoju kćer, a ona se na to toliko navikla da me s vremenom, čim bih došla kući, pitala: ''Mama, imamo li danas kućnih posjeta?'' – kroz smijeh se prisjeća doktorica Blanka.

Dodaje kako je na terenu i ordinaciji znalo biti raznih situacija i dana kada bi se svojim pacijentima od srca nasmijala.

- Sjećam se jedne gospođe koja je zvala da se naruči za pregled, a prije nego što je trebala doći u ordinaciju nazvala je da otkaže termin jer se – razboljela! Jedna nas je pak baka zvala da joj dođemo odrezati nokte na nogama. Bilo je svega, možda jednog dana sve te anegdote zapišem i objavim u nekoj knjižici – smije se naša sugovornica.

Iako je posljednjih nekoliko godina u mirovini, na pola radnog vremena i dalje radi u dežanovačkoj ambulanti. Točnije, četiri radna sata upisana su na ugovoru s Domom zdravlja, no u stvarnosti u ambulanti često ostaje duže, dok ne obavi sve preglede, a nerijetko i papirologiju rješava u svoje slobodno vrijeme. Iako uživa u radu s pacijentima, svjesna je da će uskoro ambulantu morati prepustiti nekome drugome.

- Ugovor s Domom zdravlja potpisala sam do kraja ove godine i, ma koliko mi to teško padalo, bojim se da novi neću potpisivati. Već sam u godinama, i sama imam zdravstvenih problema, vrijeme je da prepustim mjesto mlađima. Nadam se da će se naći netko tko će me zamijeniti, mojim pacijentima to bi puno značilo – kaže.

Dodaje kako su upravo njezini pacijenti glavni razlog zbog kojeg je posljednjih godina, i nakon umirovljenja, nastavila raditi.

- Kad su čuli da odlazim u mirovinu, pitali su me što će oni sad. Bila mi je teška sama pomisao da ostanu bez stalnog liječnika. Zato sam odlučila ostati. No, sada je vrijeme da se stvarno povučem – smatra doktorica Blanka.

Priznaje kako joj se grlo steže od same pomisli na napuštanje ordinacije koja je puna četiri desetljeća bila njezin drugi dom.

- Silno će mi nedostajati sve to. Prije svega moji pacijenti koje sam tako dobro upoznala i zavoljela. To su divni ljudi, poslušni i dragi, strpljivi… Nedostajat će mi i sama ambulanta, taj prostor, miris. Koliko sam samo puta znala ovamo dolaziti i tijekom godišnjeg odmora, samo na sat, dva, da vidim je li sve na svome mjestu. Znam da će mi jako teško pasti odlazak za stalno, jedino me tješi to što ću imati više vremena za unuke, a to vrijeme mi je jako dragocjeno. I sada kada me nazovu da me čekaju i da dođem da se ''malo poigramo'',  nerijetko sjedam u auto i jurim za Zagreb, da bih idućeg dana opet stigla na posao – kaže, dodajući kako se veseli i češćim odlascima u kazalište i na književne večeri u kojima uživa. Više vremena bit će i za pisanje poezije, što joj je također jedna od strasti.

Težak rastanak

Nema sumnje da će njezin odlazak teško pasti svima u Dežanovcu. Tamošnji mještani izuzetno vole i cijene svoju liječnicu i redovito joj to daju do znanja. Tako su je i nedavno, na Međunarodni dan žena, iznenadili članovi lokalnog Nogometnog kluba Dinamo, koji su njoj i njezinoj sestri Ivani Novak donijeli cvijeće.

- To me iskreno dirnulo, čak sam se rasplakala kad su otišli. Takve male geste čovjeku puno znače – kaže doktorica Blanka.

I baš zbog te čvrste povezanosti sa zajednicom o kojoj je godinama skrbila, doktorica Blanka svjesna je kako, bez obzira na odlazak iz ambulante, njezina veza s Dežanovcem i njegovim ljudima nikada neće biti prekinuta.

- To će uvijek biti moji pacijenti. Moji prijatelji. Oni jako dobro znaju da, čak i kad odem iz ordinacije, mogu računati na mene – zaključuje ova jedinstvena žena, djevojčica s početka priče koja je ostvarila svoj san.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!