Daruvarski Bedaci prehodali 61,6 km do Nove Gradiške. I prvi put su svi stigli do cilja
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Nakon nekih naših izleta ponekad se može postaviti pitanje je li je sigurnije ukrcati se na brod luđaka ili sudjelovati u maršu Bedaka?!
Za nas koji smo Bedaci, oko toga nema dileme!
Ali, da bi probali razriješiti pitanje, možda bi prije svega trebalo objasniti tko su Bedaci i zašto su izleti te ekipe tako neobični.
Logično objašnjenje
Bedaci su jedna neformalna skupina planinara u sklopu planinarskog društva Petrov vrh koja obožava hodanje na duže udaljenosti. Sve je krenulo 2020. godine kad nam epidemija koronavirusa nije dozvolila da, kao svih prethodnih godina, odlazimo u viša gorja, već smo nekakav nadomjestak potražili u dugom hodanju.
Iako samo ime nije afirmativno, posve je logično objašnjenje za njega i svatko od pripadnika ove male ekipe je ponosan na njega.
Naša prva tura je bila 21. lipnja 2020., baš na prvi dan ljeta, kada smo simboličkom hodnjom željeli spojiti Daruvar i Pakrac. Nismo birali najkraći put, već smo se trudili da bude duži od 50 kilometara. Cijelim putem, koji je trajao 15 sati, prala nas je kiša, bilo je hladno, ali smo ipak uspjeli ostvariti što smo željeli. I dan nakon svega naša "kuma" Tamara, koja je s nama prošla veći dio puta, rekla je da samo bedaci mogu završiti ovakav izazov.
17 punopravnih članova
To nam se svidjelo i ime je rođeno!
Postati Bedak nije tako jednostavno i nema popusta prema nikome. Potrebno je prehodati dva puta više od 50 kilometara i bar jednu od tih tura završiti. Jedini popust je da svi koji su pokisli na prvom izletu mogu postati članovi uz samo još jednu turu.
Osim nas hodača, članovi su i naši super trkači i planinari koji su između ostalog istrčali zadane dužine.
Baš zbog tih uvjeta samo je 17 punopravnih članova, a još nekoliko njih je prošlo jednu dugu stazu.
Osim puta u Pakrac lani smo hodali do Voćina i nazad (više od 65 kilometara), Stazom sedam vrhova koja je sigurno najteža od svih iako je nešto kraća (oko 52 kilometra), a godinu završili jednom "laganom" jesenskom šetnjom od preko 60 kilometara po našem području.
Ambiciozni planovi
Za ovu godinu su planovi još ambiciozniji: ponovo spojiti dva grada, probati ishodati put dug 100 kilometara, okušati se još jednom na Stazi sedam vrhova koju slobodno možemo proglasiti "Kraljicom staza", proći od Petrovog vrha na Krndiji do našeg Petrovog vrha, te na jednom relativno kratkom izletu savladati dva izuzetno oštra uspona jedan za drugim i to na Crni vrh i Ljutoč.
Godinu smo odlučili započeti turom u kojoj smo se željeli iz centra Daruvara, padinama Papuka i Psunja, preko najvišeg vrha Slavonije (Brezovo Polje, 984 metra), spustiti u Novu Gradišku.
Kao datum pogodan za polazak određen je 17. travanj jer bi u to vrijeme trebalo biti toplije, a i dani su duži pa ćemo moći ranije krenuti.
I da baš sve bude u skladu s prošlom godinom, u srijedu pada snijeg, dani su sve hladniji i naši planovi padaju u vodu. Jedino što možemo napraviti kako smo planirali je krenuti rano.
Strogi kriteriji
Prilično su strogi kriteriji za polazak na turu, pa nas na put iz Daruvara planira krenuti samo 10, a još dvije prijateljice pridružuju se u Španovici i s nama će zadnjih 30 kilometara. Ali Marina i Mirjana su jako važna karika u cijeloj priči. One su logistika, dovesti će nam dio stvari na pola puta u Španovicu, a pola toga odvesti na cilj.
I napokon stiže ta subota. Odlično je u cijeloj priči da je jutro puno toplije nego prethodna, nema vjetra, kiše ne bi trebalo biti i zapravo sve upućuje da ćemo bar što se vremena tiče imati sreće. Ubacujemo stvari u Marinin auto, fotkamo se i u 4:10 krećemo.
Prvi dio puta vodi nas poznatim stazama do našeg doma. Probudimo ponekog psa u Vinogradima i "jurimo" prema Petrovom vrhu pa nas jutro zatiče na sedmom kilometru ceste prema domu. Dogovor je i prije bio da se ne zadržavamo dugo, pa poslije kraće pauze nastavljamo do kanjona Stančevca, koji je zbog topljenje snijega bogat vodom. Još jednom se sjećamo našeg dragog, nažalost pokojnog, Slive bez čijeg visećeg mosta teško da bi prošli vodu suhih nogu.
Nemamo nikakvih problema putem jer poznamo teren, ali na livadi poslije Donjih Boraka komentiramo kako netko tko nema GPS trag teško da bi prošao livadu, a da se ne izgubi. Sve je posječeno i bit će problem ponovo označiti put.
Ni najmanjeg traga umoru
Ne idemo prema Pakra manastiru nego put prema Purnici kratimo šumskom vlakom koja nas brže i lakše dovodi do izletišta na Purnici, gdje će biti doručak i polusatni odmor. Dosadašnji put protiče u vedroj atmosferi, sve je ovo odlično pripremljena ekipa i nema ni najmanjeg traga umoru.
Već smo u pripremi izleta dogovorili da nećemo pratiti trasu SPP-a, već je cilj najjednostavnije doći do Nove Gradiške. Veseli nas zapravo taj plan, jer je uspon na Veliki Javornik i inače jedan od težih na našem području, pa ovako štedimo i snagu i vrijeme. Još jedan plus je da snijega na našem putu nema, ali se zato Javornik dobrano bijeli i jasno mi je što nas čeka kad se budemo penjali prema Brezovom polju.
Ekipa za potporu
I dalje smo vrlo brzi. Odmori su kratki i rijetki i Španovica je sve bliže. Stižemo u Španovicu do Lovačkog doma gdje je naša ekipa za potporu sve pripremila. I oni su iznenađeni što smo već tu i kažu da su nas čekali samo desetak minuta.
A na stolu gozba, sve što ti srce poželi nakon sedam sati hoda. Kobasice, špek, sir, jaja, kolači...
Za Marinu i Mirjanu smo znali da će nas dočekati, ali s njima je i Vilko koji je zadužen za tekuću problematiku. Nudi nas kavom, odličnom rakijicom kojoj odmah jednoglasno mijenjamo ime u Max Fly, jer ako nakon nje ne dobiješ krila onda nema za tebe šansi da ikad poletiš!
Puno srce i duša
Odmaramo, guštam u klopi i razmišljam kako je ovo jedan od najljepših planinarskih doživljaj u dugoj povijesti mojih šetnji. Lijepo je popeti se na vrh, putovati svijetom i otkrivati nove krajeve. Ali osjećaj da imaš prijatelje koji će se potruditi pomoći ti ostvariti snove, a da sami ne sudjeluju u toj avanturi je ono što ostaje dok je nas. Da, hrana je napunila i osvježila naša tijela, ali najviše su nam puni srce i duša!
Ipak, čeka nas još dug put, nismo zapravo još ni na pola puta, pa krećemo dalje.
Mirjana i Marina će s nama, Vilko odlazi kući. I prije samog izleta znali smo da će ovaj dio koji nas čeka biti najdosadniji. Sedam kilometara ceste treba preći prije nego dođemo do kanjona. Ali nemamo drugog izbora. Put kroz kanjon je najlogičniji jer nam skraćuje put za nekoliko kilometara.
Puno je manje vode nego prvi put kad smo došli provjeriti da li je kanjon prohodan, lakše se prolazi jer ne moramo nebrojeno puta prelaziti s jedne na drugu stranu i izlagati se opasnosti da netko padne. Pri kraju kanjona, na skoro 600 m visine, pojavljuje se snijeg. Zasad su to samo male "krpice", ali znam da nas, kako ćemo se penjati, čeka sve deblji pokrivač.
Razgovarajući sa lovcima koje smo sreli kod njihove kuće u Španovici, saznali smo da ga je bilo 25 centimetara. Srećom, djelomično se otopio, ali kako se penjemo sve ga je više.
Taj uspon od kanjona do spoja sa trasom SPP-a je i najstrmija dionica puta jer moramo na maloj udaljenosti savladati skoro 300 metara nadmorske visine. Ali ide to nama, pušemo na toj strmini, uz poneku riječ ili rečenicu koje se ne pišu javno, ali svakim smo korakom sve više. Ekipa je i dalje odlična i sad se pokazuje da je dobra priprema uvjet da ovakve uspone savladamo, a da nas ne slome.
Kako smo na skoro 900 metara i snijeg se mijenja. Mjestimično pod sobom osjećamo zaleđenu površinu, a super je da smo na sjevernoj strani jer je snijeg suh i lakše se hoda. Najteže je uvijek onim prvima i iako ovo nije ona klasična situacija da se mora prtiti snijeg, ipak nije lako. Ali samo još nekoliko minuta nas dijeli od završetka uspona!
I eto, napokon smo tu.
Brezovo Polje 984 (ili 985) metara.
U ovoj ravnoj Slavoniji nema ništa više i ponosni smo na sebe! Tu ćemo ručati, kratko se odmoriti, slikati i za potrebe promidžbe izgledati sjajno na tim fotkama. Temperatura je osjetno niža nego u podnožju, snijeg kojeg je sigurno više od 10 centimetara, doprinosi dojmu hladnoće, pa se ne zadržavamo predugo i krećemo prema svom cilju koji je još 18-19 kilometara daleko.
Kvalitetno blato
Svjesni smo da je, bez obzira na to što prelazimo na južnu stranu i što su svi jači usponi iza nas, još puno koraka pred nama. Ali jug ima i svojih mana, snijeg se topi, sve su lokve pune vode, a blato opet postaje ono "kvalitetno"! Bez obzira na sve to tek na Crnoj mlaki snijeg se povlači i nestaje. Tu se vidi što znači južna padina, na visini smo od oko 820 metara i više ga nema, a na sjevernoj strani bilo ga je na nepunih 600.
Nizbrdica je duga i zapravo dosadna. Ali ne toliko fizički koliko psihički. Znaš da si blizu, da je ovo realno lakši dio puta, no dionica od jednog kilometra izgleda kao da prelazimo barem tri.
Osvježenje donosi spust do jezera Bačice, gdje nas Josip uvjerava kako je probijanje kroz šiblje baš ono što je najljepše na cijelom putu i kako mi to zapravo jako volimo, iako toga trenutno nismo svjesni. Još više smijeha izaziva Borisova priča o polaganju određenih ispita baš na tom mjestu, pa jezero nazivamo "Borisovo jezero".
I na kraju, evo nas u Cerniku. Lijepom i zanimljivom mjestu ali i mjestu u kojemu izlazimo na asfalt što je dodatan problem većini, a pogotovo onima koji imaju žuljeve. Samo je još pet kilometara do cilja ali izgleda nam kao da to nikad nećemo završiti.
Više od 15 sati hodamo, zapravo smo brzi, ali kako je cilj blizu počinju i oni uobičajeni problemi kad se traži izlaz iz neugodne situacije.
Nekog muče žuljevi, netko bi da dođu po nas autima u Cernik, a ne u Novu Gradišku. Ključno je u takvim situacijama probati podići moral ekipi i objasniti im da nam treba samo još malo do ostvarenja željenog cilja. I da bi im kad se odmore bilo jako žao što su odustali pri samom kraju! A spas dolazi nenadano, u vidu terase kafića u centru mjesta. Zauzimamo mjesta na njoj, pijuckamo svoja pića i dozvoljavamo si dug odmor nakon kojeg je onih zadnjih 2 kilometra bilo puno lakše završiti.
Umorni, ali ponosni
Svatko ih hoda u nekom svom ritmu, u društvu ili sam, ali nakon 17 sati i 5 minuta i zadnji stižu na cilj.
Umorni smo i jako ponosni! Umorni, ali ne slomljeni! Došli smo iz Daruvara do Nove Gradiške. Prešli (po Josipovom GPS uređaju) 61,6 km, za 17 sati savladali 1969 metara elevacije.I po prvi put na našim pohodima svi koji smo krenuli došli smo do cilja!
Naravno da je bilo umora. Ali više od toga pamtit ćemo dobru atmosferu, odlično raspoloženje i smijeh cijelim putem. Pamtit ćemo doček koji su nam Mirjana, Marina i Vilko priredili u Španovici. Pamtit ćemo da su Nikolina, Robert i Igor došli autima po nas i prevezli nas kući.
Pa neka onda netko kaže da je pohod Bedaka ludost!