Daruvarski Bedaci: "Kako smo prehodali 100 kilometara i pobijedili sami sebe"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Uvijek je teško započeti tekst o avanturama koje Bedaci ostvaruju. Iako se često i sami pitamo koliko je to normalno, jedna od bitnih karakteristika naše ekipe je pomicanje onog što je posebno za bar još jednu malu stepenicu više.
Boris inicijator
Puno smo toga već dosad napravili, ali pokušaj da prehodamo 100 km je svakako najozbiljniji i najteži izazov na koji smo pošli. Još su lani krenuli razgovori o opravdanosti same ideje i promišljanje koliko je naš cilj realan i ostvariv. Boris je taj koji je inicijator ideje i koji nam je svima „bacio“ bubu u uho. Njegov planinarski i hodački staž dug je nešto malo više od godinu dana.
Ostalo je povijest
Počeo je kao i mnogi ozbiljnije hodati za vrijeme onog prvog zatvaranje, da bi se prvi put okušao u dugoprugaškim izazovima upravo na onoj zahtjevnoj Stazi 7 vrhova.
Kako mu je na um pala ova zamisao najbolje je objasnio slijedećim riječima:
„Ideja je došla nakon što smo prešli 50 km po 7 vrhova i 67 km nakon toga. Pomislio sam zašto ne bi pokušali proći i 100 za 24 sata. Ideju sam izrekao naglas, nakon što ste svi vrtili glavama i nadali se da se šalim, malo po malo ste se ulovili na udicu...ostalo je povijest.“
Prevelika ludost
Izazov nam je već predstavljala sama ideja da se u jednom dahu prođe 100 km, a pokušaj da se sve to ostvari u samo 24 sata davao je cijeloj priči još jedan dodatan motiv.
Neki su odmah prihvatili ideju, drugi su (a tu uključujem i sebe) promišljali koliko je to realno. Moram priznati da u prvim trenucima nisam pomišljao krenuti na put, ali kako se bližilo vrijeme polaska sve više me kopkala ideja da ipak pokušam.
Kao što sam rekao i ostatku ekipe, prevelika je to ludost da prođe bez mene. Pripreme su zapravo počele puno prije polaska koji je dogovoren za petak 28.5.2021., a sve se intenziviralo tijekom travnja i sredinom svibnja kad smo prvo ishodali turu od Daruvara do Nove Gradiške, te još jednu pripremnu turu po našem području.
Fizička pripremljenost
Sami sebi smo postavili pitanje na koji nivo fizičke pripremljenosti smo došli kad ture od 50 km smatramo samo treningom.
Za usporedbu, valja reći da su mnogima već udaljenosti od 20 km naporna planinarenja. Ono što nas je ohrabrivalo je da nitko nakon takvih kilometraža nije osjećao nikakve posebne znake umora, osim onih normalnih koji nestaju već drugi dan.
Veća nedoumica bilo je neuobičajeno vrijeme polaska jer je Boris odredio da krećemo u 19 sati. Većini će to biti prvo cjelonoćno pješačenje, ali olakšavajuće je da će trasa uglavnom ići našim područjem koje nam je svima dobro poznato.
I tako, malo, pomalo stigao je i taj petak.
Vrhunac sezone
Nalazimo se već od 18.30 na Petrovom vrhu, polako se okupljamo svjesni da je ovo vrhunac sezone za nas Bedake. Nismo navikli na atmosferu koja vlada gore jer je puno ljudi koji su nam došli poželjeti sreću. Obično naše odlaske nitko ni ne primjeti, jer u 4 ujutro kad najčešće polazimo, grad još spava, pa smo jedini koji se kreću ulicama.
Raspoloženje je na vrhuncu kad Borisovi prijatelji motoristi, koji su došli čak iz Dalmacije da budu dio cijele priče priređuju pravu malu predstavu u kojoj Blanka dobiva lentu, pehar, medalju i lovorov vijenac i biva označena kao netko tko će sigurno završiti put. Nama je to zabavno jer Blanka je često baš zbog svoje „impozantne“ pojave mnoge „znalce“ ostavila bez riječi.
Svi smo mi u odličnoj kondiciji, ali lakoća kojom ona hoda i nakon 80-90 km je zadivljujuća.
Uostalom i na kraju ovog puta rekla je:
„Narcis, vjeruj, ja sam mogla još!
Ako bi se ovo ponovilo…“
U najboljim godinama
Ispraćaj je bio lijep, ali svi smo bili svjesni da ono što nas čeka sigurno neće biti toliko lijepo. Praćeni pozdravima krenuli smo na put znajući da ove ljude i ovaj dom nećemo vidjeti bar 24 sata a možda i duže. Za ovakav izazov zapravo nas je puno, čak 10.
I ono što je zanimljivo, nije to premlada ekipa, zapravo svi osim Une i Ines su u srednjim, a nas nekolicina i u onim najboljim godinama. Nekima od nas te najbolje godine već duže vrijeme traju, pa smo živi primjer da ona izjava „mladost, ludost“ ne mora biti baš uvijek točna. Već na početku vidjela se razlika u tome kakav tko ima cilj. Odvojili smo se u dvije grupe: Blanka, Una, Ines, Klen, Boris, Gogo i Zdenko su od početka krenuli žestoko, dok smo Josip, Robert i ja imali malo sporiji ritam jer smo odlučili da nam je prvenstveni cilj završiti izazov.
Razdvojili se
I kako smo se tu razdvojili, tako smo hodali cijelih dvadeset i nešto sati. Tako da će i ovaj tekst moći dočarati priču sagledanu samo iz mog ugla. Sreli smo se zapravo samo dva puta i to nakon završenog prvog kruga kod doma i na ulasku u Voćin.
Koji je doduše samo nama bio ulazak, a oni su tu bili već u povrataku. Naša je trasa imala dva odvojena kruga, prvi je bio kraći i nakon 30 km vratio nas je nazad na Petrov vrh. Tu smo se dobro odmorili, pojeli prvi jači obrok i negdje poslije 2 krenuli u onaj duži, 70 km dug, krug.
Doduše, prva ekipa je otišla pola sata ranije. Taj smo prvi dio puta stalno bili oko 2 km udaljeni jedni od drugih i bili u stalnom kontaktu. Doduše, mi smo ojačani, jer je Una odlučila drugi dio puta hodati s nama. Noć je bila vedra, zvjezdano nebo i pun mjesec koji nas prati cijelim putem. U dogovoru oko termina ciljali smo baš ovu subotu, nadajući se da će nam baš ta mjesečina pomoći da lakše prebrodimo noć. Međutim, ništa od toga, bio je nisko iznad krošnji, pa smo morali cijelim putem koristiti lampe.
Najbučniji dio puta
Prolazak kroz Markovac, Pakrane i Bijelu bio je svakako najbučniji dio puta. Budili smo usnule pse koji su taman odmarali od prolaska naše prve ekipe, a sad su morali ponovo u akciju.
U Pakranima u jednom trenutku vidimo „tvornicu na kraju grada“. Radi se naravno o pogonu Baumita do kojeg trebamo doći i koji smo mogli vidjeti jedino ako se okrenemo, jer je u tom trenutku bio iza naših leđa.
Da nas razveseli, Josip nam lijepo kaže:
„E, da smo tu nastavili ravno, imali bi 3 km do tvornice. A budući smo mi Bedaci, idemo do Bijele, pa ćemo imati samo 7.“
Strašni žuljevi
Jako nas je to „utješilo“ i s novim elanom krećemo dalje. Radimo dvije kraće pauze u Bijeloj i uz Vapnaru, te se polako spuštamo na cestu za Voćin koja će biti naša pratilja idućih 10 sati. Negdje iza Pakra manastira prelazimo polovinu puta. Još uvijek smo u okviru zadanog vremena, ali polako usporavamo jer se meni javljaju žuljevi i unatoč snazi ne mogu biti brz.
No, na Purnici nas čeka novo ugodno iznenađenje.
Vilko je tu sa svim svojim specijalitetima: kulen, kobasice, špek, kuhana jaja,, šunka, rakijica, pivo, vino. Kao da smo u restoranu. Vilko ne hoda s nama, ali na zadnja dva velika izleta je onaj koji nas razgaljuje. Više od hrane (koja je fenomenalna okrijepa) vrijedi onaj široki osmijeh i nutkanje svim i svačim. Nije mu bilo teško doći u pola pet, sve pripremiti i pričekati ekipu koja je prošla oko 6, a zatim čekati i nas. Saznajemo da se razlika povećava i da su oni prošli skoro sat i pol prije nas. Ali ne žurimo. Super nam je sjediti, odmarati i kušati sve što je ponuđeno.
Čašica razgovora
Ali najviše nam vrijedi ta čašica razgovora sa nekim novim jer eto već je 22 km kako nas četvero hodamo zajedno. No vrijeme je da krenemo dalje. Do Voćina su 24 dosadna kilometra o kojima se nema ništa posebno za napisati. Malo razgovaramo, malo hodamo svatko sa svojim mislima. Ali uopće nema ni spomena ideji da odustanemo.
Postaje nam jasno da nema šanse da i mi stignemo unutar 24 sata i sad je jedino važnu čuvati snagu za ono što nas čeka u povratku. Cesta je izuzetno neugodna za hodanje, puno je oštrog i krupnog šljunka, a bankine su neuređene, pa nam ništa ne bi pomoglo da skrenemo i probamo hodati po njima.
Na ulasku u Voćin srećemo prvo Klena, a nedugo za njim i ostatak ekipe. Srdačan susret, zagrljaj i međusobno bodrenje.
Da, svatko ovo hoda kao svoj izazov, ali ipak je i ono jedinstvo ekipe nešto što je lijepo. Iznenađuju nas i naši novi prijatelji Dalmatinci koji su se dovezli do Voćina i čekali ekipu. A nova podrška čeka nas kod kafića u Voćinu.
Briga o sigurnosti
Bojan i Mario su ovdje u dvostrukoj ulozi. Kao prijatelji, ali kao i pripadnici HGSS-a koji će zadnjih 25 km voditi brigu o našoj sigurnosti. Ali ne samo to, budući su vozilom došli iz Daruvara dovezli su svima stvari koje su potrebne za povratak, kao i hranu za ručak. Iako smo umorni, pivo je pravo osvježenje. A osvježenje nam je stvarno trebalo.
Povratak prema Petrovom vrhu je u početku vrlo naporan jer sunce nemilice prži, a hlada nema. Ista cesta, isto kamenje. Kod mene su samo žuljevi novi, pa je hodanje priličan napor. Dečki se vozilom povremeno odvezu do naše prve grupe koja nam sve više odmiče, ali nam i to daje neki osjećaj povezanosti i to da smo svi tu negdje. Nitko ne odustaje, iako je u jednom trenutku bilo prilično ozbiljno. Ali sve krize prolaze. Čak i neugodne situacije kad nas dežurni lovac prestiže autom i upozorava da bi se trebali maknuti s ceste jer smo eto ušli u područje gdje će za sat vremena početi lov.
Upozorenja lovaca
Lako je to reći, ali nemamo prevelike šanse bilo kuda stići za sat vremena pa nastavljamo svojim putem. Mislili smo da je sve u redu kad smo stigli na livade na Lisinama, ali pojavljuju se novi dežurni lovci i nova su upozorenja. Razgovaramo s čovjekom i kad mu kažemo otkad i otkud hodamo vidimo čuđenje i nevjericu u njegovim očima. I vjerojatno baš zbog toga odlazi upozoriti lovce na čekama na naš dolazak.
Kasnije su to isto radili i naši dečki.
Mario i Bojan nas čekaju na livadi i pokazuju nam objavu u grupi iz koje je vidljivo da je ekipa na domu. Sretni smo i s priličnom dozom poštovanja komentiramo kako je nevjerojatno da su uspjeli doći za 23 sata. Klen mi je kasnije na domu rekao: „Imao sam krizu na 40. km, bilo je teško, čak sam razmišljao hoću li dalje. Ali eto, moja malenkost je dokaz da dužina i širina nisu nužno bitne u ostvarivanju uspjeha!“
Nizbrdica kao prokletstvo
Mi smo nažalost, uglavnom zbog mojih žuljeva, za koje sam imao osjećaj da ih je svakim korakom sve više, sve sporiji. Čak sam u jednom trenutku rekao ekipi da mogu odustati da ih ne usporavam toliko.
Nisu pristali na to i uskoro smo ušli i u drugu noć. Čekalo nas je još samo 5 km do doma. Nizbrdica, koja inače svakog veseli ovaj put je meni bila pravo prokletstvo, jer se uvijek teško spuštati kad ne znaš kako više stati.
Ali zato smo bili nagrađeni neobičnim narančastim obzorom prema zapadu. Kao da je i nebo odlučilo nagraditi one koji nemaju pametnijeg posla nego u to vrijeme biti u šumi.
Počeli smo se zezati da smo krijesnice zbog naglavnih lampi. A kad smo osvijetlili livadu ispod doma sa terase se čula sve glasnija podrška. Odjednom su zrak obasjale i rakete. Gledali smo se u čudu i uživali u dočeku. Znali smo da će nas dio ekipe pričekati, ali toliko puno ljudi i takav doček nismo očekivali.
Ruku pod ruku, došli smo do doma. Međusobno čestitanje ekipe koja je uspjela u ovom pothvatu bio mi je najljepši dio tog dočeka, a čak se i Josip, koji je imao nekih nenadanih obaveza vezano za posao, zadržao u domu duže nego što je planirao.
Luda ideja
Njemu je sve ovo, kao i obično bilo zabavno i zanimljivo i vjerujem da bi i on bio u onoj ekipi brzanaca da je tako odlučio.
Unu nisam nikad dosad vidio tako raspoloženu i nasmijanu. Žena koja je i u Novu Gradišku krenula sa namjerom da dođe samo do Španovice, sad je prošla i „stotku“. Njene riječi kojima je opisala našu avanturu možda će onima koji se pitaju koji je smisao svega toga bar malo pojasniti stvar:
„Fantastično je kada netko ima ludu ideju na koju 9 ljudi kaže DA, pa kako ne biti deseta. Ovo mi je prva prethodna noć i prelazak granice od prepješačenih 60 kilometara. Uz pozitivnu energiju suputnika/supatnika misao o odustajanju nije ne pojavila čak i kada me vrebao san. Prehodanih 100 km kao da je samo podloga lijepe priče o: energiji ekipe, o predivnom svitanju u Borkima, neočekivanom doručku na Purnici, pivi u Voćinu, lisici kod Diska, vatrometu, čestitkama, podrškama... Valja spomenuti kako smo posjetili i divnu gotičku crkvu u Voćinu, pa svašta se stigne kada se hoda 100 kilometara.
Zahvala svima
I tako priroda i društvo u 27 sati stvori predivnu uspomenu za cijeli život, čestitke i zahvale svima.“
Zahvalu zaslužuje cijela ekipa koja je hodala.
Ali zahvalu zaslužuju svi oni koji su pripomogli da se osjećamo posebno i počašćeno.
Od svih onih koji su pomagali u pripremi hrane (Dugi, Tiho…), Duleta koji nas je iznenadio vatrometom, jedne posebne zmajice koja je sve to koordinirala, već spomenutih Vilka, Bojana, Maria a naravno i brojnih znanih i neznanih prijatelja i poznanika koji su nas pričekali. A još jedan naš hodač, Robert je bio presretan činjenicom da je uspio doći do kraja.
Istinski sretan
Nas smo se dvojica još prije polaska dogovorili da ćemo hodati tako da prije svega dođemo do cilja i cijelim putem smo bili jedan uz drugog. Obojica smo u kondiciji i obojica možemo dugo hodati, ali ovo je ipak bio ogroman zalogaj.
Shvatili smo na vrijeme da ne možemo ipak biti toliko brzi kao veći dio ekipe, pa smo se okrenuli izdržljivosti.
Robert je isto kao i Klen i Boris tek godinu dana s nama. Prije je kuglao, vatrogasac je u DVD -u i vjerojatno ne bi ni došao u društvo da epidemija nije zaustavila njihovu natjecateljsku ekipu. Bio je istinski sretan, pa umjesto da opisujem evo što je i on rekao:
„Iskreno, ovo jučer, taj doček, toliko sam bio sretan da je bilo toliko plemenitih ljudi, toliko pozitivnih i iskreno sretnih da smo uspjeli prelomiti tih 100 km. Čast mi je bila biti dio ove ekipe i čast mi je biti dio planinara.“
Dio naših hodača je pak brži na nogama nego na riječima, pa eto nećete saznati što o svemu misle Ines i Zdenko.
Što bi ja mogao reći na sve?
Bilo je izazovno, bilo je psihički teško prisiliti se hodati 27 sati. Ali, odustajanje nije bila opcija. A doček je nešto što me razgalilo i što ću pamtiti! Dugi niz godina sam planinar, sudjelovao sam u nekim najzanimljivijim događajima koji su se u tom vremenu desili. Emotivan je bio i ispraćaj kad smo prvi put odlazili na Mont Blanc i kad se u mom dvorištu okupila ekipica da nas isprati.
Ali, ovo je bilo ipak možda još dojmljivije!
Da li bi ovako nešto ponovio?
Prvih pet dana rekao bi da ne!
A sad…
Možda neka nova priča, neki novi izazov!
Gogin zaključak
Ipak, jedan od najvećih od nas, i po stasu, a bogme i po izazovima koje skida redom (Gogo, triatlon je tvoj), čovjek čiji se smijeh čuo u Voćinu dok smo još bili u Batinjskoj rijeci je na sve ovo imao samo jedan komentar:
„Ja se zahvaljujem svima i selim se kod punice u centar grada. Ležat ću na asfaltu i udisati GRADSKI smog! Ne želim čuti cvrkut ptica… vidjeti travu zelenu, drvo i slično!“
Gogo, Staza sedam vrhova je 10.7.
Ma oporavit ćeš se ti dotad!
Bez tvog smijeha bi sve bilo dosadno!