Daruvarčanka Andrea Turić (32): "Mojih 5000 dana depresije, anksioznosti i paničnih napada"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Sve je počelo kada sam imala 18 godina. Taman sam završila srednju školu i trebala početi stažirati. Prvo su se počeli pojavljivati ničim izazvani panični napadi, bila sam zbunjena jer nisam znala što mi se događa i zašto mi se to događa.
Posložila kockice u glavi
Svaka osoba koja je ikada doživjela napad panike zna kako to izgleda i kako se osjećaš u tom trenutku, iako se kod svakoga može drugačije manifestirati. Nisam odmah pohrlila doktoru jer sam se fizički dobro osjećala, a panični napadi su se pojavljivali povremeno, pa sam to pripisala anemiji ili hipoglikemiji.
Ali, napadi su onda postajali sve učestaliji i tada sam si posložila kockice u glavi i shvatila što mi se događa: imam panične atake. Evo kako kod mene izgleda panični napad.
Kada god bi se našla u gužvi, morala čekati u redu, otići u trgovinu, popiti kavu u kafiću i još puno drugih stvari koje ljudi potpuno normalno obavljaju ja bi dobila napad panike, praćeno s iznenadnim jakim lupanjem srca, drhtanjem cijelog tijela, hladnim znojem, slabosti, gubljenjem vidnog polja. Svaki taj put sam se osjećala kao da ću umrijeti i morala sam brzo pronaći sigurno mjesto da bi se taj napad smirio.
Strah od straha
Shvatila sam da se sama neću moći iščupati te sam otišla svojoj liječnici i objasnila joj što mi se događa. Dobila sam uputnice te obavila sve potrebne pretrage kako bi se utvrdilo da je organski sa mnom sve u redu. Svi nalazi bili su uredni. Tako sam se odlučila za prvi pregled kod psihijatra koji mi je u biti i postavio moju prvu dijagnozu.
- Izvolite vaše recepte, ovo su vam antidepresivi i vidimo se za dva mjeseca - rekla mi je psihijatrica nakon prvog pregleda.
Moje stanje se sve više pogoršavalo, stvorila sam strah od straha i nastupila je anksioznost. Bojala sam se izaći iz kuće, mjesece sam provela u sobi i pala u depresiju. Tu je započelo jedno jako dugačko, teško razdoblje, i dalje sam posjećivala redovito psihijatricu, ali pomaka nije bilo. Dala sam si truda i istražila što više o mojoj bolesti na raznorazne načine te sam o njoj naučila apsolutno sve. Povezala sam se s ljudima koji imaju isti problem, pa smo dijelili iskustva i bili si uzajamna podrška. Jedan dan samo mi se desio klik, rekla sam sama sebi: "Ustani se i pokreni!“ Tako je i bilo.
Počela sam stažirati. I dalje sam imala velikih problema, ali dala sam sve od sebe i normalno završila stažiranje. Nakon nekog vremena sam se i zaposlila u struci. Bila sam dosta fokusirana na posao i to me je jednim dijelom izvuklo iz depresije. Družila sam se s prijateljima, izlazila van. Bilo mi je teško jer je moja bolest i dalje bila tu, ali sam se osjećala bolje i bila sam i sa tim malim pomakom - sretna.
Najviše od svega sam se bojala da ću jednog dana završiti u bolnici na hospitalizaciji. Od samog početka skrivala sam da imam bilo kakav problem i nitko nije primjećivao da sa mnom nešto nije u redu. Bilo me je sram, bilo me je strah etiketiranja, osude i predrasuda tako da sam to držala za sebe i ljude koji su mi vrlo bliski. Godine su prolazile i dugi period nisam uzimala nikakvu terapiju jer sam se sama uspijevala nositi s depresijom, a napade panike sam naučila kontrolirati.
Najteže razdoblje u životu
No, onda mi se stanje pogoršalo i opet sam vraćena na antidepresive. To mi se dogodilo nekoliko puta. Došla je 2021. godina i obistinio se moj najveći strah: završila sam u bolnici. Godina je bila vrlo stresna i tu sam dotaknula dno. Samovoljno sam otišla u bolnicu u nadi da će mi tamo netko pomoći. Umjesto toga proživjela sam najteže razdoblje u svom životu do sada. Zaradila sam novu traumu, ali to je potpuno neka nova priča.
Već duži period imam svoju psihijatricu koja je prekrasna osoba i koja mi je pomogla da osvjestim svoju tugu i bol, da se suočim sa svojim strahovima te da prigrlim depresiju i anksioznost te ono najvažnije: da se nemam čega sramiti.
Ono što bi rekla iz vlastitog iskustva jer, naglašavam, depresija je bolest sa sto lica i kod svake osobe se drugačije manifestira. Važno je na vrijeme reagirati i obratiti se liječniku odmah kada primjetite da se ne osjećate kako treba. Depresija, kao i ostali psihički/mentalni poremećaji, bolest je kao i svaka druga. Kao što netko ima dijabetes, tako vi imate depresiju i to je sasvim normalno. Nažalost, živimo u društvu u kojem ljudi vole etiketirati druge, osuđivati i imati predrasude prema osobama sa psihičkim smetnjama. Tijekom godina i sama sam se našla u situacijama kada su ljudi kojima sam najviše vjerovala i voljela, iskoristili moju bolest da bi me etiketirali kao nenormalnu osobu. Tada me je to jako povrijedilo, ali danas takve osobe žalim i smatram da su sami sebi dovoljna kazna. Njima na dušu.
Niste sami
Ovu priču pišem zbog sebe, a ponajviše zbog drugih. Nemojte se sramiti i bojati potražiti pomoć. Zapamtite da niste sami i da ste posve normalna osoba, Okružite se ljudima koji su vam potpora i do kojih vam je stalo. Vjerujte mi, ima ih. A ostali, zar su vam oni bitni? Nisu. Istražite i upoznajte svoju bolest. Tako ćete ju lakše kontrolirati i osvijestiti. Nemojte se skrivati, pričajte otvoreno o svojem problemu netko će vam uvijek pružiti ruku! Znam da će moja bolest uvijek biti tu, ali ja sam je prihvatila. I dalje ću se truditi i boriti.
Ako moja priča pomogne bar jednoj osobi moje će srce biti puno...