Daruvarčanka Ana Ivandekić: "Bila sam uspješna brokerica, no sreću sam našla u brizi za druge"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Do prije par mjeseci, znala sam da se Ana preziva Ivandekić, da vodi starački dom u Mažuranićevoj, ima kćerku Mariju i da često čita u crkvi. Slušajući je, znala sam si pomisliti, pa ta žena zvuči k'o planinski proplanak, svježe, nježno i velebno odjednom. To mi se svidjelo.
Malo pomalo, počele smo se sretati: banka pa Lidl, čekaj da ti još ovo ispričam, uz još par poziva i sijaset poruka pride. Dodatno nas je povezala i zajednička akcija spašavanja corgice Lili, psetanca koje mi je neobično priraslo srcu od prvog trena kada sam je ugledala.
Iako je tada imala jedva tri mjeseca, Lili je već imala ono nešto, ja bih to nazvala gardom. Pa znala je pokojna Elizabeta kakvih šest treba imati uz sebe. A znala je i Ana, ali njoj je sasvim dovoljna i jedna. No, krenimo redom.
Na terasi nakon nevremena
Našle smo se u njezinoj kući na samom početku Doljana. Putokaz za stizanje - bijela dvokatnica s tablom Vianney (prezime Aninog omiljenog sveca), desno od reklame za kobilje mlijeko. Ne znam tko se kome više razveselio, ja Lili ili ona meni: skači, trči, ljubi, mazi, donijela sam joj roza gumenu svinjicu koja, za razliku od većine psećih igračaka, kad je stisneš ne pišti nego rokće.
Sreći kraja nema, prenaša ju, gricka, odnosi u svoj krevetac. Nevrijeme je prošlo, sunce granulo, a na ostakljenoj terasi s pogledom na prostrano, zeleno dvorište, uz pitu od jabuka i čaj od đumbira s limunom, Ana započinje svoju priču.
Već me je u našim prijašnjim razgovorima osupnula mekoća njezine vojvođanske ekavice iako, s obzirom na to da je u Daruvaru već 30-ak godina, ona polako jenjava iz njezina govora.
Došla je iz Subotice s kojom, kaže mi, još i danas diše.
Omiljena gospođa broker
Prije nevolje zvane rat koja je zadesila i obitelj Ivandekić, Ana je bila zamjenica direktora i brokerica Agros banke.
- Bila sam gospođa dama, s frizurom, noktima, nosila samo svilene košulje i bila barem u ovakvim štiklama (pokazuje rukom, udaljenost palca i kažiprsta cca 10 cm). Od direktorice sam često dobivala po glavi da sam presrcedrapateljska prema ljudima jer sam im voljela pomagati. Neki su me klijenti čak željeli upoznati kada su mi čuli glas (ne čudim se, pa rekla sam vam kako zvuči), a ja si mislila, ljudi pa što je vama! Ali moram ti reći da mi je jako dobro išlo i uvijek sam nekako uspjela dobiti novac za banku. Međutim, kada je počeo rat, Pero (muž) je bio u tim specijalcima i dobio poziv da ide na vukovarsko ratište. Tako je sve počelo. Stalno je nosio sa sobom tadašnji pasoš i rekao mi, ako dođu, javi mi i bježimo. Odlučili smo doći u Hrvatsku. – prisjeća se.
Ponosno izbjeglištvo
Zamijenili su kuću s jednom srpskom obitelji i te davne 1995. godine, napustili svoje toplo subotičko ognjište Ana, Pero, sin Goran (17), kćerkica Marija (3) i Anini roditelji. Pomogla im je Anina sestra Đurđica koja je vodila konvoj za Srebrenicu, a u njihovom novom domu u Doljanima ih je dočekao tadašnji končanički župnik, velečasni Marijan Đukić.
Zanimalo me kako je izgledalo to prvo vrijeme njihova dolaska, kako su ih ljudi primili, jesu li im pomagali, kako su se snašli..
- Ma, odmah da ti kažem; sva ona obećanja koja smo primili nisu bila istinita. Dobili smo mi iskaznice i ne mogu reći da nije bilo pomoći, ali mi jednostavno nismo mogli ići u te redove. Mi, onako, kao Bunjevci, Hrvati, uvijek smo bili ponosni na sebe i mislili da možemo svojim rukama zaraditi, nama je to bilo strašno. U to vrijeme nismo imali ništa, ni plaće, ni mirovine, živjeli smo od ušteđevine koja se istopila za tri mjeseca – priča mi.
Crni krovovi i kamioni
Ana se prvom prilikom prijavila za posao u jednoj banci, ali ga nije dobila. Ali, kod ponosnih Bunjevaca nema predaje: uskoro je dobila posao u gradskoj upravi u Pakracu (1996.) kao referent na upravno pravnim poslovima. Tamo su bili jako zadovoljni s Anom i za njom plakali kada je početkom 1997. prešla na novi posao referenta u daruvarskom Domu zdravlja. Tri godine kasnije postaje tehnološki višak i ponovno ostaje, kako kaže, na ulici i dobiva drugi moždani udar.
- Kako drugi ? Pa kada si imala prvi?- pitam je u čudu.
- Prvi sam dobila od tuge za Suboticom, nikako se nisam mogla pomiriti s tim da sam je ostavila i stalno sam plakala. Ali od tog prvog sam se brzo oporavila, ovaj je bio strašan. Jedno vrijeme sam bila potpuno nepokretna, godinu dana sam mogla hodati samo uz drugoga. Sva sreća pa je Pero od svog poslodavca HŽ-a dobio dozvolu da bude sa mnom jer je uglavnom bio na putu na relaciji Njemačka – Švicarska. Pala sam u jaku depresiju. Boje su nestale, vidjela sam samo crne krovove. Imala sam i fobije, stalno su na mene išli ogromni kamioni (moždani je dobila tijekom vožnje). Ja turbo aktivna, stalno u pogonu 100 na sat, ležim nepokretna u krevetu, to je bilo užasno. Moj liječnik me uputio psihijatru, ali taj me dotukao do kraja. Pa možeš si misliti, kada sam pomislila, kada sam izašla od njega, da njemu treba psihijatar, a ne meni – komentira Ana.
Punim plućima naprijed
Odlučila je promijeniti dimenziju i obratiti se svećeniku. Najviše joj je pomogao velečasni Zdravko Radoš, tadašnji župnik u Čačincima.
- E, on me je podigao. Krenula sam naprijed punim plućima, odmah sam registrirala dom – prpošno nastavlja.
- Pa kako, Ano, s brokerice na brigu o starim i nemoćnim ljudima?- opet se čudim.
- Znala sam samo da moram nešto raditi. Ja moram nešto raditi! Molila sam puno i jednostavno mi se otvorilo – dom. I tako je krenulo. Jedna baka, druga, treća, tako da ih je u ovoj kući bilo osam. Uz njih su odrastali i naši unuci, Noa i Tadej. Prve su bake bile na dvorištu i držale balone kad se Goran ženio – radosno prepričava. Sjeća se i njihovih imena: Marija Vitina, Danica Bosanac koja je najglasnije pocikivala, Amalija Žuger i baka Brzobohatka.
No, nije uvijek sve bilo baš tako idilično. Imala je i baku s bulimijom.
- Ja je hranim, ona povraća. Kada mi je rekla da će me šutnuti u dupe ako joj ne donesem vode, jako sam plakala. Pitala sam se, Isuse, zašto ja ovo moram raditi, pa ja sam dama. Išla sam na sastanke avionom – nastavlja pomiješanih osjećaja.
- Ali ustrajala si i još si u tom poslu, a kada govoriš o bakama, govoriš s puno nježnosti, kako to tumačiš? –pitam je.
- Jedino s Božjom pomoći. Rekla sam mu (Bogu), ti si ovo otvorio, onda u ovaj posao idemo zajedno, ja bez tebe ne mogu. I on mi je darovao zdušnost. Ja sam s takvim srcem i dušom radila, previjala i bake i rane i sve, s njima išla u bolnice i u pratnje. Jedna baka koja je radila kao kuharica naučila me raditi knedle, tako da smo ti mi bili obitelj – u glasu joj opet ona stara prpošnost.
Baka Heda i novi dom
Jedna je baka Ani ostala u posebno dragom sjećanju. Bila je to Hedviga Horvat, starijima poznata kao poštarica Heda.
Možda iz zahvalnosti što ju je Ana jednom prilikom na leđima iznijela iz kuće u kojoj se zapalila peć, a baka Heda, ne primjećujući vatru, pušila u svom frajla gardu koji Ana vrlo uspješno imitira, možda jer ju je Ana uzimala k sebi kad god je imala pokoji slobodan krevet, ne zna se, ali Heda ju je jako zavoljela, htjela je k njoj i gotovo.
Kod Ane se puno moli, svaki dan krunica i križni put. Molila je i Heda. Uskoro se jedna baka više nije vratila iz bolnice i Heda je bila sretna.
"Sestroo, evo moje kćeri", tako joj se radovala kada ju je Ana posjećivala u lipičkim toplicama gdje se oporavljala nakon operacije kuka, prepričava mi.
Nije Ani htjela samo Heda, htjele su njoj i mnoge druge bake, a u to je vrijeme tadašnje Ministarstvo rada i socijalne skrbi raspisivalo natječaje za gradnju i opremanje takvih domova. Ana se prijavila i prošla. Od ruševine bez sanitarnog čvora koja je prvotno bila gradska kavana u vlasništvu dvojice braće, a poslije kuća u kojoj su, kaže Ana, živjele dvije obitelji odijeljene kineskim zidom, nastat će novi dom za Anine bake.
- Bilo je jako, jako teško i mukotrpno. Krediti, investicije koje traju do današnjeg dana. Trebala mi je abnormalna snaga koju kao čovjek nemaš. Nemaš! Mi smo ustvari samo jedna hrpa kostiju i mesa. Bez Božje pomoći ne bih uspjela ništa – zaključuje bez dileme.
Radovi su završeni 2009. Bake su plakale što moraju seliti iz Anine kuće, a plakala je i Ana. Kaže da je u kući nastala ogromna praznina. Jednom sam prilikom posjetila njezin dom u kojem danas, u toplom, domaćem ozračju, spokojno živi 20 Aninih baka.
Bez žaljenja za svilom i kadifom
- Pitaš li se ponekad kako si sve to uspjela?- zanima me.
- Pitam. I iskreno da ti kažem, ne znam. Put mi je bio toliko trnovit da si i dan danas pomislim kako je to sve uopće bilo moguće. Da nisam stalno imala Boga u svome srcu, vjerojatno bi si nešto učinila. - pomalo zamišljeno odgovara.
- A žališ li za svilom i kadifom? Bi li, da možeš, promijenila svoj put? – i to me zanima.
- Ne bi. Kada razmišljam, vidim koliko sam prije bila umišljena i koliko mi je ego tada bio porastao, nešto me moralo natjerati na koljena. Jako sam zavoljela svoj poziv, bake su postale dio mene, moj posao me je držao – govori vrlo tiho.
- Iako sam, recimo, pobijedila, moram priznati svoju veliku razočaranost u današnji svijet i u ljude jer prije nije bilo tako. Bilo je puno više ljudi na koje si se mogao osloniti, imati povjerenja, koji su odani. Danas toga nema i ja se u ovom svijetu ne snalazim. – žalosno nastavlja.
Lili daje radost
Dimenzija odanosti mi je automatski skrenula pogled prema krevetu jagodi u kojem spava Lili s osmijehom. To joj je još uvijek najdraži krevet iako ga je dobrano prerasla.
- I onda je došla Lili, naravno – primijetila je kamo gledam, ništa nisam pitala.
- Kada sam je vidjela, rekla sam si da ću jednog dana imati corgija. Ali nisam mislila da će to biti za tjedan dana, a kamoli da će to biti ona! – pomalo ljutito će Ana.
No, ipak je bila ona. Stjecajem nekoliko nesretnih okolnosti od kojih je glavna kronični nedostatak vremena njezinog prvog vlasnika, Lili je hitno trebala novi dom.
- Ja tek došla s godišnjeg, Lili bolesna, njezino liječenje, Pero poludio, seli se, u domu hrpa problema, pa što je meni ovo trebalo, Bože moj? – žustra je i dalje.
U podizanju male Lili, Ani su najviše pomogli kći Marija i Krešo, njezin pas kojeg je Lili zavoljela na prvu.
- To njihovo druženje i tu njihovu ljubav, to je toliko predivno, moraš jednom doći vidjeti – ton postaje nježniji.
- I već prvo popodne kada je došla, zaspala je s osmijehom. Taj njezin osmijeh me oborio – sva ljutnja je zaboravljena.
Ana je Lili spasila i usrećila. Htjela sam čuti što je dobila zauzvrat.
- Ooooo, pa radost, veliku radost. I sretna sam jer sam je učinila zadovoljnom, to je jako velika stvar, znaš, nema veze što je ona životinja. Ali, pazi: ništa od svega ovoga, ni bake, ni dom, ni ništa, baš ništa ne bi bilo moguće da se ja nisam svega odrekla. Putovanja, uživanja, odmori, ja ti to ne poznajem. Moj cijeli život je u znaku križa i hvala Bogu na tome – završava Ana svoju priču.
Slovim za one koji teško ostaju bez teksta. Ani je, naravno, i to uspjelo. Evo Pere, parkira motor, vraća se s cijepljenja protiv gripe. Ne znaš tko se kome više razveselio, Pero Lili ili ona Peri: skači, trči, ljubi, mazi.. Anu, kao, ljuti što su, kad gledaju TV, lice i njuška na istoj posteljini. Uglavnom, Pero nije odselio...
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!