Daruvarčanin u New Yorku: "Vi ste iz Europe? Aaaa, onda je jasno zašto tako izgledate..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Daruvarski koktel majstor Denis Vlahovac proputovao je više od 50 država svijeta. U ovim vremenima kada su putovanja otežana prije svega zbog pandemije, napisat će nekoliko putopisa za MojPortal pa ćemo svi zajedno s njim odlutati na daleke destinacije.
Vlahovac je nakon završenog studija igrom slučaja otputovao u Ameriku na pola godine. Ovo je njegovo iskustvo...
===============================================
Sjećam se kako sam s prijateljima tog dana pio kavu u stanu kojeg sam unajmio u Rijeci. Okupili smo se kod mene da vidimo što ćemo s našim životima nakon fakulteta. Nitko nema plan. Nekoliko dana prije toga prijatelj me bio pozvao da dođem u Ameriku i prenio sam tu ideju prijateljima koji su sjedili oko mene.
"On je tamo već par mjeseci i odlično mu je... Ali mene Amerika uopće ne privlači! No, ako on kaže da mu je dobro možda i ja promijenim mišljenje o Americi. Možda nam bude odlično..."
Nastavak studentskog života
Prijatelji su me ipak nagovorili i na kraju smo nas četvero odlučili - idemo u Ameriku! Vize smo dobili, karte smo kupili. Listopad je i naš avion za New York leti preko Norveške.
"Voda u Oslu nije jeftina. A pogotovo ako ju kupuješ na aerodromu..."
Znam da sam to pomislio nakon što sam prošao kontrolu prtljage. A što me tek čeka u New Yorku?! O tome nisam previše razmišljao kada sam se odlučio na odlazak u New York. Kaže da će mi to biti kao nastavak studentskog života kojeg sam silno želio. Samo, kaže, da će biti još bolje! Tko bi tome rekao ne? Ovo mi je tek peti put kako letim avionom. Priznajem da mi se sviđa letjeti i tražiti jeftine avionske karte. Tako i ovu kartu za New York nisam skupo platio što mi je bilo čudno jer su mi svi govorili da su letovi za Ameriku skupi. Sjeo sam na svoje sjedalo. Polijećemo. Tek tada počinjem razmišljati.
Što ja to radim?!
Upravo sam završio fakultet i sada letim za Ameriku, bit ću tamo šest mjeseci. Idem jer ne mogu zamisliti kako do kraja života radim jedan posao. Pogotovo u Hrvatskoj. U ugostiteljstvu nikada nisam radio i, iskreno, ne privlači me baš nešto. Ono malo iskustva koje sam skupio po hotelima bilo mi je dovoljno da znam da ne želim raditi u hotelima. Za građevinu definitivno nisam. Hmm, pa ja zapravo baš i ne znam čime se želim baviti.
Kratka i hladna dobrodošlica
Htio bih organizirati putovanja ljudima. E, da, time se želim baviti. Mogu li to raditi u Americi? To sam zaboravio pitati svog prijatelja koji mi je upravo sredio sobu u koju mogu useliti nakon što sletim u New York. Barem me to čeka. Vjerujem da je pronalazak smještaja u New Yorku užas. Ne mogu ni zamisliti da moram prolaziti kroz to.
A za posao ćemo lako.
Tako mi barem kažu.
Je li to stvarno istina?
Radit ću bilo što.
Bolje da ne razbijam glavu time. Kad vidim kako je, znat ću. Sad je vrijeme za film i spavanje.
Budim se... Cijeli avion se trese. Stigli smo. Sletjeli smo na JFK aerodrom u New Yorku. Vrijeme da pokupim prtljagu, prođem carinu i kontrolu putovnica. Policajac na šalteru mi provjerava vizu i putovnicu i bez pitanja mi vraća dokumente i viče: "Next!". To valjda znači da sam prošao kontrolu? Očekivao sam možda nešto topliju dobrodošlicu, ali ne žalim se. Uzimam kofere i idem uhvatiti taksi. Adresu imam: "Brooklyn, Kingston Avenue".
Sve djeluje jako neuredno
Sve je nekako drukčije. Prljavo. Jesen je i lišće je posvuda, ali da je barem samo lišće. Gdje god pogledaš...Sve djeluje jako neuredno. Tješim se: "Mrak je pa možda ne vidim najbolje iz auta". Tada mi dolazi u glavu: "Ej, pa ja sam u New Yorku, briga me što je prljavo!"
Stižemo na adresu. Izlazim iz auta, uzimam kofere. Dolazim do stana i prijatelj me čeka i uvodi u stan. Imam svoju sobu. Tome se nisam nadao. Sveukupno nas je šestoro u stanu s tim da u dvije sobe spavaju po njih dvoje. Prijatelj mi objašnjava da su u ovoj zgradi u još dva stana Hrvati, priča da se svi skupa druže tako da će nas biti 15-ak.
Dobro je, sve sluti na pravi nastavak studentskog života koji me i doveo ovdje.
Ne razmišljam o spavanju
Svi rade tako da se mogu posvetiti raspremanju kofera. Jako sam umoran, ubija me vremenska razlika, ali moram ostati što duže budan kako bi mi se tijelo brže naviknulo na novu vremensku zonu. Ne razmišljam o spavanju. Želim vidjeti nebodere! Ali cimeri dolaze jedan po jedan, sve ih upoznajem te napokon idem u krevet.
Zaspao sam čim sam ga taknuo.
Budim se kasno. Moj prvi dan u New Yorku. Čak i nije tako bučno kao što sam mislio da će biti. Idemo malo razgledavati četvrt i pojesti nešto za ručak. Prijatelji usput idu kupiti cigare. Stojim ispred ulaznih vrata i gledam u plakat na kojem piše koliko je prošlo dana od zadnje pucnjave u četvrti.
Hm, to nije dobar znak.
Napisan je broj 23. Koliko često su ovdje pucnjave? Izgledaju li zbilja kao što ih prikazuju na TV-u? Prijatelji izlaze s cigaretama, oči su im pune suza. Kutiju cigareta platili su 12 dolara. Nisam pušač, ali čak i ja znam da je to velika razlika u odnosu na cijene u Hrvatskoj.
Ekipa iz Dominikanske republike
Prošli smo cijelu četvrt, a osim jednog mjesta koje poslužuje pizze, nismo uspjeli pronaći neki restoran koji bi nam se svidio. Napokon smo naišli na jedan dominikanski restorančić, nudi piletinu i rižu. Odlučili smo tu sjesti.
Svi nas gledaju čudno, a vjerojatno i mi njih.
Nisam nikada upoznao nekoga iz Dominikanske Republike tako da je znatiželja normalna. Hrana je bila odlična, a čim smo sve pojeli, obratila nam se crnkinja koja je sjedila stol do nas.
"Are you from California? You are dressed differently.“
"No, we are from Europe“
Čudeći se nam odgovara: "Uh, you guys are far from home. That explains it. Good for you!"
I baš kad sam pomislio da je to vrhunac ugodne, ali čudne interakcije s gostima ovog malog restorana, otvorila su se vrata. Ulazi veliki crnac na malom skuteru za pomoć slabo pokretnim osobama. Na skuteru je instaliran ogroman zvučnik iz kojeg trešti tadašnji hit hip hopa.
"Jesi li ti Židov?"
"I'm in love with the coco...“ probijalo je iz zvučnika uz oduševljenje, ples i pjevanje svih okupljenih. Nismo više u Hrvatskoj! Ovo je Amerika!
Vrijeme je za posjet Times Squareu i razgledavanje Manhattana!
Dolazimo do metro stanice, udaljena je nekih 50 metara od živopisnog restorana. Sve je puno jednako obučenih ljudi kojima vise resice sa strane. Svi nose šešire.
"Are you Jewish?", pitao me jedan klinac baš na ulazu u stanicu podzemne željeznice. Odgovaram da nisam.
"Well, better luck in next life then", kaže mi i ode s ostatkom jednako obučene djece za svojim roditeljima. Tada sam naučio da je tu jedna od najvećih sinagoga na svijetu što mi je pojasnilo i ovaj razgovor.
Blještavilo centra grada
Ulazimo u vlak za Manhattan i vozimo se 45 minuta. Vožnja je ugodna. Doživljaj je poseban, sve oko mene je posebno, ali ne osjećam se kao da sam u New Yorku. Sve dok nismo izašli iz podzemne na Times Square. Svjetla bliješte svuda oko nas, veliki neboderi se protežu stotinama metara u zrak, sve je krcato ljudima. Pa ja sam u New Yorku! Tek sada mi sve dolazi u glavu.
"Ja sam stvarno tu! Ovo će biti odlično!"
Satima smo šetali po Manhattanu, ali najveći dojam na mene je ostavila šetnja preko Brooklynskog mosta. Taj most koji spaja Brooklyn i Manhattan izgleda veličanstveno, a pogledi na Manhattan su takvi da ti zastaje dah. Svjetleći neboderi natiskani su jedan do drugoga, nevjerojatno koliko ih je. Nekome tko je došao iz malog slavonskog grada ovo je poseban doživljaj.
Možda Amerika nije tako loša.
(U sutrašnjem nastavku: "Moj prvi posao u New Yorku i kako sam počeo sretati svjetski poznate face...")