Daruvarčanin u New Yorku (2): Naravno, pronašli smo način kako partijati gotovo besplatno!
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Daruvarski koktel majstor Denis Vlahovac proputovao je više od 50 država svijeta. U ovim vremenima kada su putovanja otežana prije svega zbog pandemije, napisat će nekoliko putopisa za MojPortal pa ćemo svi zajedno s njim odlutati na daleke destinacije.
Vlahovac je nakon završenog studija igrom slučaja otputovao u Ameriku na pola godine. Ovo je njegovo iskustvo...
===============================================
Prva dva tjedna u New Yorku su prošla, a ja još uvijek nemam posao. Svi moji prijatelji već su se zaposlili u restoranima. Zove me prijateljica i kaže da zna jednog Hrvata koji treba radnika na građevini u predgrađu New Yorka. Budući da mi posao baš treba - pristajem!
Prvi radni dan. Budim se u 6 ujutro. Metroom se vozim do Grand Central stanice pa hvatam vlak za Pelham. U 8:05 sam tamo. Moj poslodavac me čeka, pokraj njega je još jedan radnik.
Meksikanac.
Malo smo popričali pa krenuli s poslom. Trebamo obojati jednu kuću. Poslodavac objašnjava što moramo napraviti i ostavlja nas da radimo. Ja radim iako ne znam baš što trebam raditi, a i ne pričam španjolski. Meksikanac, naravno, ne priča engleski. Za nekoga tko voli komunikaciju, nije baš idealna situacija provesti radni dan u tišini.
Ali nekako prolaze dani...
Nakon prvog tjedna rada dobio sam 550 dolara. Gledao sam ih u ruci, činilo se kao dobar iznos. No, onda sam počeo računati. Hmm... Budim se u 6 ujutro kako bih stigao na posao u 8 te u 17 sati krećem nazad kako bih u sedam navečer bio doma. Tjedna metro karta mi je 30 dolara do Grand Centrala, a povratna karta za vlak mi je 20 dolara dnevno. Obrok mi je minimalno 10 dolara dnevno. Stanarina 400 dolara mjesečno. Dakle, radim praktički 12 sati za manje od 300$ tjedno dok moji prijatelji u restoranima toliko nekad znaju zaraditi tijekom jednog dana! U redu, negdje se mora početi, ali s bojanjem kuća neću si moći priuštiti život u New Yorku.
Promjena plana.
Pokušavam preko prijateljice pronaći posao u restoranu, ali poslodavac ne želi muške konobare. Samo ženske. Uz njezino neprestano nagovaranje ipak je promijenio mišljenje. Daje mi priliku.
Odmah dajem otkaz u predgrađu New Yorka i pripremam se za intervju i trening. Sva sreća pa su u restoranu svi Hrvati jer prvi put u životu radim u ugostiteljstvu i to još na engleskom. Restoran je kosher židovski.
Valjda je bila takva sudbina.
Prvi dan je bio zanimljiv. Učim nositi tacnu, kuhati kave, unositi narudžbe i pravilno se odnositi s gostima. Kada bih rekao kako prvih par tjedana nije bilo stresno, bila bi to opaka laž. Ali bilo je zanimljivo. Radeći tamo, usput sam učio o židovskoj kulturi, religiji i običajima, a uhvatio sam se i španjolskog kako bi se mogao sporazumijevati s kolegama iz kuhinje koji - naravno - slabo pričaju engleski. Tu sam se i prvi put susreo sa sistemom napojnica. Nakon tjedan dana treninga, prvi radni dan sam završio sa 140 dolara u napojnicama tijekom sedam sati.
OK, donio sam pravu odluku kada sam dao otkaz na poslu u predgrađu.
Petak je. Petkom nitko od nas ne radi u restoranu. Znači, vrijeme je za izlazak!
Izlazak u New Yorku nije jeftin, no uvijek se može pronaći način kako proći jeftino. I mi smo ga, naravno, pronašli. Naime, najbolji klubovi New Yorka plaćaju ljude (promotore) da im dovode cure u klub. Kada su cure u klubu jača mu reputacija kod muške populacije koja plaća nemale cijene kako za ulazak tako i za piće, a da ne spominjem boce. Cure koje promotor dovede u klub imaju stol i besplatno piće tijekom cijele večeri. Naravno, ako ste dobri s promotorom, on na određeni broj cura u klubu može provući i par muškaraca s njima koji samo moraju platiti simboličan iznos za ulazak u klub.
U našoj ekipi bilo je devet cura i dva muškarca i bili smo dobri s njima. Idealno! Tako smo s raznim promotorima iz tjedna u tjedan obilazili najbolje klubove u New Yorku i to - gotovo pa besplatno! U tim klubovima vidio sam mnoge svjetski poznate face, ali brzo sam se navikao da živim u New Yorku i da je to ovdje potpuno normalno. Tako sam vidio nogometaše Andreu Pirla, Thierry Henryja, Patricka Vieru, komičare Jerryja Seinfelda, Louisa C. K.-ja i Jima Jefferiesa, repera 50 Centa, Ellen DeGeneris...
Jedini nedostatak u New Yorku je - vrijeme. Ono ovdje leti. Ima toliko stvari koje ti svjetla velegrada nude, mame te i zovu tako da se osjećaš kao da gubiš vrijeme ako ostaneš doma. I dosta vremena se gubi u metrou dok istražuješ grad i ideš od restorana do stand up komedije, od NBA utakmica do koncerata i svega što vas zanima.
U jednom trenutku dosita osjetite - u centru ste svijeta. Ovdje možete što hoćete. Jedino me malo kopka što na vratima male trgovine u našoj četvrti svaki treći dan piše da je prošao 1 dan od zadnje pucnjave.
Shvatio sam da ovdje mogu iskusiti stvari koje ne bih mogao drugdje i objema rukama sam prihvatio priliku. Nisam potratio ni dan u New Yorku. Šest mjeseci je proletjelo i mene je sezona u Trogiru već čekala. Vrijeme za povratak.
A Amerika... Ne da nije loša, odlična je!
Možda ću se vratiti ovdje.
