Daruvarčanin Tin Veltruski (17) biciklom odvozio 200 kilometara za Tonku i Vitu
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
DARUVAR – S ciljem kako se ne bi zaboravilo na Daruvarčanke Vitu i Tonku i još gotovo 150 osoba u Hrvatskoj koje boluju od cistične fibroze, 17-godišnji Daruvarčanin Tin Veltruski došao je na jedinstven ideju – biciklističkom rutom u dužini od 200 kilometara naumio je ponovno podsjetiti oboljele da smo svi uz njih.
Njih možda ne treba podsjećati da su bolesni, ali na to neprestano treba upozoravati one koji donose odluke i koji uvrštavanjem lijeka neophodnog za kvalitetniji život na listu HZZO-a oboljelima mogu pružiti priliku da i oni normalno žive. Svjestan je toga i mladi Daruvarčanin koji nije dvojio treba li nešto poduzeti.
Podrška oca
-Čuo sam na radiju kako se opet podsjeća na oboljele i na to da im lijek nije uvršten na listu HZZO-a. Htio sam nešto napraviti da i ja potaknem nadležne da pomognu oboljelima. Smatram da zaslužuju imati isti život kao i ja koji sam zdrav. Bilo mi je žao i htio sam pomoći barem u onom dijelu u kojem mogu. Tako da sam odlučio odvoziti biciklom 200 kilometara za što sam tatu tražio da mi pomogne oko tehničkih stvari – priča nam Tin i dodaje kako ruta nije bila jednostavna. Priznaje kako unatoč svemu - odustajanje nije bila opcija.
-Što smo bili bliže kraju, češće smo stajali jer je postajalo sve više vruće. Inače, krenuli smo u 3 sata ujutro kako bismo što duže vozili po hladovini, a vožnja je trajala sve do 10 sati prijepodne. Jednom smo stali kako bismo jeli i to je bilo to. Inače, tata je vozač pa dobro poznaje ceste. On je osmislio kojom rutom ćemo se kretati kako bi vožnja bila moguća, pa je odredio da idemo prema Koprivnici, Križevcima, Svetom Ivanu Žabnu, Bjelovaru i vratimo se u Daruvar – odao nam je Tin koji bi i drugima poručio da se na sličan način uključe.
Veliko srce
-Mislim da bi svi trebali na neki način pomoći jer se na dosadašnje akcije i na oboljele ne smije zaboraviti. Mi smo i dalje uz njih, taj lijek njima treba i moramo svi zajedno djelovati kako bi im se on i omogućio – zaključio je Tin.
Inače, Tinov otac Predrag ispričao nam je kako je to sve izgledalo, kada je njegovo dijete došlo na ideju pomoći vršnjakinjama.
-Zajedno smo se vozili u automobilu kada smo na vijestima slušali priču o Viti i Tonki. Jedna od djevojaka je izjavila kako im lijek nije odobren, te je na kraju pozvala ljude da ih ne zaborave nego da i dalje, prema svojim mogućnostima, organiziraju akcije s ciljem uvrštavanja lijeka na listu HZZO-a. Nakon toga Tin je zašutio, a kada sam ga pitao o čemu razmišlja, kazao mi je u jednome dahu: „Tata, ja bih za njih vozio 200 kilometara“. Njegova želja, moja je zapovijed, koji otac svojem djetetu ne bi u takvom naumu pomogao – prisjeća se Predrag i dodaje kako je njegov sin rekreativac koji voli voziti bicikl i koji se voli družiti, dobrog je i velikog srca. Predrag se potom potrudio doći do Tomislava Tepeša, Vitinog ujaka koji je i ranije organizirao akcije za oboljele koje su se pročule cijelom Hrvatskom te ga zamolio za podršku.
Kružna ruta
-Tepeš je bio oduševljen idejom, rekao sam mu što bi moj sin želio postići i tako smo krenuli u osmišljavanje. Na karti sam gledao koja tura bi bila idealna, da nema puno brežuljaka i da nije odveć prometna. Odredili smo rutu, krenuli u 3 u noći, a kroz sat i 45 minuta, odvozili smo stotinjak kilometara. Tada je krenulo sve više vruće, bili smo nešto sporiji, morali smo se malo pripaziti, a kada sve zbrojimo, Tin je sve zajedno oko osam sati u komadu sjedio na biciklu – prisjeća se Predrag sinove avanture ne želeći sebe uopće stavljati u fokus ove priče. Kako tvrdi, ideja je bila isključivo Tinova, a upravo poduhvat mladog čovjeka, smatra ovaj ponosni otac, može pokrenuti val dobrote potrebne da se ispuni cilj.
Iako ne želi biti u fokusu, mi moramo napisati kako je Tinov otac Predrag, baš kao i Tomislav Tepeš, bio podrška mladom biciklistu. Pratili su ga biciklom i pazili da se nešto loše ne dogodi.
-On je osjetio potrebu da iskoristi svoj potencijal kako bi pomogao svojim vršnjakinjama i ja sam zbog toga silno ponosan, srce mi je veliko kao kuća – priznaje nam Predrag koji se kao i više od pola Daruvara, nada da će ova kap u moru dobrote značiti nešto kod novog donošenja odluke.
