Čuvarica bilogorskih običaja Gordana Marta Matunci: "Ako ne cijeniš običaje, nisi čovjek"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Malo koji Bjelovarčanin nije upoznao ili barem čuo za Gordanu Martu Matunci (79). Ženu koja se kroz cijeli svoj radni vijek, ali i nakon njega cijela dala u očuvanje Bilogorske tradicije. I to na mnogobrojne načine.
Ova neumorna čuvarica tradicije, običaja i kulture s Bilogore primila nas je u svoj dom i kroz neposredan razgovor otkrila nam neke detalje koji su možda malo manje poznati široj javnosti, no i više nego su zanimljivi jer nas podsjećaju na vrijednosti koje često zbog užurbanog načina života, ali i modernih dostignuća zaboravimo ili smetnemo s uma.
Gordana Marta Matunci majka je troje djece, a jedna od najvećih tragedija koja je zadesila nju i supruga Juraja zasigurno je teško bolestan sin Vladimir koji je preminuo kada je imao samo 41 godinu. Dvije kćerke, Zrinka i Karmela, podarile su im sedmero unučadi i dva praunuka pa Gordana danas s ponosom kaže kako je bogata osoba. Posljednjih pet godina, otkako joj je suprug Juraj preminuo, Gordana Marta je udovica, no duhom nije klonula. Patnje joj nisu uzalud dane, kaže nam, već su tu da i sama vidi svoje granice.
Gordana, za one koji možda ne znaju, predstavite nam se ukratko. Koju ste školu završili i što ste radili?
- Rođena sam 1943. godine, a radni staž od 35 godina sam „odslužila“, mislim da je to pravi izraz, kao učiteljica razredne nastave. Iako sam najprije diplomirala povijest i zemljopis, vrlo brzo sam uvidjela da sam preodređena da budem učiteljica te sam potom završila dopunu studija na Pedagoškoj akademiji razredne nastave u Čakovcu. Devet puta sam išla u prvi razred, za mene je to bilo ostvarenje sna. Moja roditelji su bili učitelji, muž mi je bio učitelj, starija kćerka mi je učiteljica, mlađa radi u inkluziji tako da se nema što puno dodati. Uostalom, moji su po ocu porijeklom iz Like, iz Gračaca, a prije nepunih godinu dana izašla je knjiga rodoslovlja naše obitelji u kojoj od polovice 19. stoljeća do danas ima 150 učitelja i profesora. To je valjda nešto što u čovjeka uđe i ne treba se tome opirati. To je poziv, ne samo zvanje.
Gdje je bilo vaše prvo radno mjesto i koje je to bilo godine?
- Prvo moje radno mjesto je bilo u Zrinskom Topolovcu. To je bilo 1961. godine, odmah nakon što smo se suprug i ja vjenčali. Tamo smo bili 10 godina i tamo nam se rodilo svo troje naše djece. Prva kćerka je Zrinka, zatim sin Vladimir. Njemu je ime dala tada 3-godišnja Zrinka rekavši neka bude Vladimir da posvuda oko nas vlada mir. I treće dijete je opet bila kćerka koju smo nazvali Karmela. Čim je porasla, ona se rado pridružila suprugu i meni u očuvanju tradicije i baštine. Danas radi u inkluziji. To je blagoslovljen posao jer pomaže drugima i ima dara za to. Njezina kćerka Ančica također s njom radi.
Gdje ste nakon Zrinskog Topolovca radili? Kamo vas je odveo životni put?
- Da, nakon što je uslijedila reorganizacija u školstvu, a u Zrinskom Topolovcu ukinula se osmoljetka, tražili smo posao i mjesto gdje ćemo raditi te smo tako došli do Velikog Trojstva. Moj muž je i prije vjenčanja radio tamo, a iz Velikog Trojstva je i moja majka kao učitelja otišla u mirovinu. Tako da je ta Bilogora ušla u mene dok sam još bila dijete i to bez obzira na podrijetlo koje po ocu vučem iz Like, a po majci iz Bosne. Kada živiš na nekom području, ne možeš ne upoznati i zavoljeti te ljude i ne možeš ne cijeniti te njihove običaje koji nakon nekog vremena postanu i tvoji običaji. Inače nisi čovjek.
Gdje ste živjeli kada ste odselili s troje djece u Veliko Trojstvo?
- U Zrinskom Topolovcu smo živjeli u učiteljskom stanu, a kada smo doselili u Veliko Trojstvo, nije bilo mjesta pa smo bili smješteni u zgradu željezničke stanice. Bilo je teško, no bilo je to dobro vrijeme. Kasnije smo dobili stan tzv. solidarnosti u Bjelovaru i to na račun sina koji je pri porodu bio ozlijeđen. On nije mogao hodati, a govorio je svega nekoliko riječi. Preminuo je 2007. godine s navršenom 41 godinom života. A kada danas gledam na to, sve je to nama bilo dano kao jedna kušnja. Baš zbog njega suprug i ja smo se mogli toplije i iskrenije posvetiti drugoj djeci. I ako bih nekada onako učiteljski „dreknula“ na djecu, vrlo brzo bih stala, nasmijala se, a nasmijali bi se i moji đaci. I danas mi se moja „djeca“, moji učenici rado javljaju, a to je najveća nagrada za sve godine rada s njima.
Kakva su bila ta vremena, odmah iz 1970., pa i tokom 1971. godine.?
- Bila su teška vremena. Taman smo saznali kako naš Vladimir nikada neće biti kao ostala djeca. A s druge strane, dobivali smo i žestoke packe jer smo išli na predavanja, zanimala nas je kultura našega naroda, kupovali smo knjige. Zanimala nas je povijest, pokušavali smo učiti djecu da uče stare običaje i povijest. Folklor nije pogled u prošlost već je to prozor otvoren prema budućnosti. Htjeli smo sačuvati ono vrijedno. Svjesni smo bili da ne radimo ništa krivo već se borimo za svoj rod i narod, no svejedno nam se prijetilo da ćemo ostati bez posla. Muž je u to vrijeme vodio tamburaše, imao je instrumentarij, ja sam vodila folklor u školi. Nekako smo spontano odlučili da nećemo zbog teške situacije sa sinom pasti u očaj i gutati dnevno šaku tableta, već smo svu energiju usmjerili u osnivanje folklorne grupe. Bilo je to 1973. godine, a 1974. imali smo prvi nastup i to za 8. mart, za Dan žena. Kasnijih godina je to postalo Kulturno umjetničko društvo.
Je li tada, 70-ih godina, započela tajna veza i ljubav između vas i Bilogore čiju vrijednost neumorno promičete i danas?
- Nesvjesni utjecaj Bilogorskih ljudi na mene započeo je davno ranije, još kada sam kao dijete s mamom bila u Vrbici gdje smo dospjele nakon 1945. godine i tzv. Oslobođenja. Upijala sam sve što su ti ljudi govorili i tako je započela ljubav prema očuvanju tradicije koju njegujem i danas. Iz tog vremena čuvam puno zapisa, puno je toga i danas neistraženoga i nedovoljno isticanoga mlađim generacijama. Čuvam pripovijetke koje su žene iz Vrbice pričale djeci, tu su pjesme, legende i priče. Sve je to neprocjenjivo. A ne smijem zaboraviti spomenuti i zapise učitelja Zvonimira Lovrenčevića koji je 50-ih i 60-ih godina biciklom obilazio bilogorska sela i tako pravio zapise. On je bio prijatelj u našoj kući, a sačuvao je nevjerojatno puno pjesama i priča iz tog vremena. Moja mama je zadržala vedrinu života, uvijek je pjevala, to je bio njezin način molitve, makar je u duši nosila ranu. Za mojeg oca nakon 1945. godine nikada nismo više čuli. Odrasla sam s majkom, dvije tetke, bakom i sestrom – dakle, ženski kolektiv. Ma mi smo jednostavno valjda takvi, što je teže, mi smo jači i vedriji. Pogledajte fotografiju na zidu mene i supruga kako zajedno sviramo. On gitaru, ja harmoniku. Išli smo i na tamburaška natjecanja.
Kod vas je u kući onda uvijek vladalo vedro ozračje?
- Za ovim stolom smo muž i ja često sjedili, sin je ležao na krevetu, a dok bi se nas dvoje nešto raspravljali, Vladimir se smijao. Muž mu je znao često svirati, to je silno volio. U jednome trenutku u stanu nas je živjelo devetero i bilo nam je jako dobro. Osim nas petero, tu su bili Đukini roditelji i moja mama. Nitko se nikome nije micao, pravilo je bilo „vozi udesno“, ako netko ima ispružene noge, ti ih prekorači. Najstariji unuk Jurica završio je glazbenu akademiju u Zagrebu, sada predaje u školi u Vrbovcu.
Iza supruga ostale su mnogobrojne teke sa zapisima koje ja sada u dogovoru s Maticom Hrvatskom prepisujem. U kajkavskom kalendaru već je izašlo 10-ak njegovih priča. Budući da je rodom iz Novigrada Podravskog, on vam se nakon odlaska u mirovinu prebacio na svoj kajkavski. On je napisao puno pjesama, neke su i uglazbljene. Pjesma i ples uvijek su bili oko nas. Ja sam punih 36 godina vodila KUD Veliko Trojstvo, a onda ga je preuzela kćerka Karmela.
Kasnijih godina put vas je odveo i u neke druge vode o kojima ranije niste niti sanjali. Napisali ste nekoliko knjiga. Kako je došlo do toga?
- Da, osim zalaganja u KUD-u, počela sam i pisati i to sasvim slučajno. Ranije su mi doseg bili pripreme i diplomski rad. Naime, bjelovarski etnolog Vladimir Salopek, koji sada živi u Čileu, 1987. godine ponudio mi je kao urednik edicije Narodne nošnje Jugoslavije da napišem knjigu Narodna nošnja Bilogore Veliko Trojstvo. To je išlo preko Hrvatskog sabora kulture. Bilogora je i dan danas etnološki potpuno nepoznato područje, kao da nas nema i kao da nemamo što ponuditi i pokazati svijetu što je apsolutna neistina. No, kada smo sve to sabrali i kada su naše pripreme pregledale stručne osobe iz etnološkog muzeja i Hrvatskog sabora kulture, knjiga je izašla. Na naslovnici je naša kćerka Karmela u originalnoj Bilogorskoj nošnji. Slinu imaju žene u Dalmatinskoj Zagori. Sve to govori o povezanosti našega naroda, a ne o kopijama. Kod istraživanja najviše su mi pomogle žene iz Vrbice, Dominkovice, Malog Trojstva i Male Pisanice. Puno toga je bilo zabilježeno u mojem sjećanju, no kada sam dobila zadataka da izdam knjigu, ozbiljnije sam se prihvatila posla. Knjiga je izašla 1988., a prevedena je na njemački, engleski i francuski jezik. To je bio svojevrsni priručnik za iseljenu Hrvatsku. Tako da su neki naši đaci rodom iz Topolovca u dalekim zemljama mogli vidjeti ono čime se mi „doma“ bavimo.
Ali tu nije bio kraj vašem književnom stvaralaštvu. Naprotiv, uslijedile su neke knjige koje su zapravo pravi mali spomenari koji čuvaju ono najvrjednije od Bilogore. Što ste sve izdali?
- Budući da smo bili učitelji, zadavali smo djeci za domaću zadaću zadatke da istraže kakve šale, igre i priče znaju njihovi roditelji te bake i djedovi. Sve te ceduljice koje su imenom i prezimenom potpisane imam sačuvane u svojim dokumentima. Prepisivali smo ih kasnije i polako došli na ideju da napišemo još knjiga koje će sačuvati to bogatstvo, to dječje stvaralaštvo Bilogore, koje smo prikupili. Ukupno sam napisala šest knjiga. Jednoj smo knjizi dali naziv Djeca se šale, a u njoj su sadržane molitve, brojalice, brzalice, rugalice, pitalice, zagonetke, šale, šale uz pjesmu, šale za velike i male. Kada su stari ljudi govorili djeci da se idu šaliti, mislili su da se idu igrati. Zatim sam izdala knjigu u dva izdanja pod nazivom Ljubav je dar. Prvo izdanje bilo je 1999. godine i tema je bila 75 godina KUD-a Veliko Trojstvo, a 4, 5 godina kasnije izašlo je prošireno izdanje. Ta je knjiga zapravo vjerna povjesnica KUD-a Veliko Trojstvo. Zatim, Folklorna glazba Bilogore i Božićnica – budući da smo se puno zadržali na običajima.
Bliži nam se Uskrs pa će mnogi od nas bojati jaja. Točnije pisanice, kako to svi volimo reći. No, vi imate posebno pojašnjenje za sve nas koji na Bilogori koristimo taj termin. O čemu se radi i kako vi nazivate obojana jaja?
- Kod nas na Bilogori nisu postojale pisanice već pisanac. Znači, mi bojimo ili kako svi govorimo „farbamo“ pisance. Tamo gdje su ljudi po kajkavski govorili, bio je čak pisanec, ali nikako nisu pile pisanice. Važno je reći da je riječ o muškom rodu, a ne ženskom pa ja tako apeliram na sve one koji izvještavaju javnost, da govore i pišu ispravno, onako kako su govorili naši stari. Važno je čuti i sačuvati riječ naroda. Činjenica je da čak i u Hrvatskom rječniku Vladimira Anića piše pisanica, a to je zato što su ti ljudi bili akademski obrazovani i imali su znanje, no nisu nikada bili na terenu.
Vi ste kao učitelji godinama radili i živjeli na selu. Učili ste tamošnju djecu, ali i bili u neposrednom kontaktu s tim ljudima. Kako je to izgledalo?
- Prekrasno. Kada su počeli ukidati škole po selima, ta su mjesta počela nazadovati. Sjećam se kako sam sa 18 godina ženi kuhala paradajze. Došla je s punom košarom i molila me: „Gordana, buš skuvala? Pola tebi, pola meni. Ja nemam kad“. Naravno da sam kuhala paradajz. Brali smo jagode s djecom u Čeretu. Sjećam se i prve godine kada smo došli u Zrinski Topolovac, bila je 1961. godina i htjeli smo ujesen nakiseliti zelja. Nismo imali kako ići do Bjelovara pa sam rekla učenicima da pitaju roditelje ima li netko za prodati 20, 30 glavica zelja. Drugi dan djeca su donijela 50 glavica, svatko je dobio nekoliko. Zajedno smo to na dvorištu čistili, rezali i kiselili. Drva smo zajedno spremali, a imali smo i aktiv ravnatelja. Trebala sam sa 18, 19 godina pripremiti ručak za 30 osoba. U svemu su mi pomagali moji učenici. Gulili smo zajedno krumpire, čistili salatu. Na dan kada je bio svečani ručak, pješke iz Rovišća došli su ravnatelj škole i njegova supruga kako bi mi pomogli oko svega jer nisu vjerovali da ću se snaći. Toliko smo jedni druge uvažavali i bili spremni pomoći. Bila je to kolegijalnost i uvažavanje s njihove strane, a ja se kao mlada žena i učiteljica uvrijedila jer su pomislili da ja to neću uspjeti. Zatim, djeca su nam pomagala plijeviti vrt. Nije to bilo izrabljivanje, njima je bila čast pomagati nam. Sadili smo krumpir zajedno. Jedan je dječak od kuće dobio krumpira, a kada mu je Đuka dao 30, 40 dinara za njega, otišao je u dućan i rekao „Evo vama druže jedna piva, ja sam već jednu popio“. Iznenadili smo se jer je taj novac dječak trebao odnijeti kući roditeljima, a on je odgovorio: „Ma kaj bu tata znal za to malo krumpjera, to vas ja častim“. Bilo je uistinu simpatičnih zgoda. U to vrijeme je u 8 razreda bilo više od 250 učenika. Njegovali smo zajedno i seoske običaje. Sjećam se ophoda uoči sv. Jurja, odnosno Đurđeva. Dečki su spleli koševe od zelenih grana u obliku stožca, naprijed je bio prozorčić da bi dječak koji je taj stožac nosio vidio hodati. Pjevale su se Jurjevske pjesme i po selu su se skupljali darovi. Večer ranije palili su se krijesovi pa su nam brjegovi izgledali kao da su krijesnice na njima. Tako se pozdravljalo proljeće i tako su se tjerale zle stvari. Pepeo se od Đurđevskog krijesa koristio za mnoge stvari. Naši stari međusobno su pričali, družili se, bili su vrijedni, nikada im ništa nije bilo teško. Bili su jako pametni.
Vi ste bili učiteljica u vrijeme kada se još uvijek smjelo fizički kažnjavati djecu. Jeste li koristili takvu „metodu odgoja“?
- Ja smatram da čovjek mora biti gospodar svojih emocija. No, djeci se ne smije sve dopuštati jer onda je to, kako je moja mama znala reći „majmunska ljubav“. Mi djecu nismo tukli, no znali su dobiti fasunga zbog lošeg ponašanja, ne zbog gradiva ili nenapisane zadaće.
Čime se danas bavite i na što ste fokusirani?
- Često držim predavanja u ulozi očuvanja kulturne baštine i tradicije, sudjelujem na mnogobrojnim manifestacijama, a trenutno skupljam materijale za monografiju o povijesti školstva u Zrinskom Topolovcu. To radi učitelj Vlado Karagić, a ja se trudim pomoći koliko mogu. Isto tako, pomagala sam Ličanima u izdavanju rodoslovlja Ćubelića iz Gračaca koja je lani izašla. Molili su me da napišem sve čega se sjećam o svojim najbližima iz obitelji i na kraju mi ništa nisu izmijenili, rekli su da sam dala dušu toj knjizi. Izrađujem pisance i zapravo nikada nemam viška vremena. Voljela bi da netko nastavi njegovati i promicati narodne običaje jer je jako važno da znamo tko smo i što smo. Iako ima i sada ljudi koji žele nastaviti ovakav rad, malo ih je i srame se jer im se drugi rugaju.
