"Daruvarski planinari osvojili najviši vrh Gorskog Kotara. Doduše, na malo teži način..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Još je jedan uspješan uspon iza daruvarskih planinara.
Svake godine, i to uvijek treće subote u veljači, planinarsko društvo "Bijele stijene" iz Mrkoplja organizira zimski uspon na Bjelolasicu.
Zašto smo htjeli Bjelolasicu?
Skup je to koji je svake godine okupljao sve više planinara, a 2019. godine kada smo i mi na njemu sudjelovali bilo je više od 600 ljudi. Lani nije bilo baš snijega pa mnogi, a tako i mi, nismo na taj pohod ni išli. Ove je godine zbog poznate situacije sa epidemijom Covida 19 bilo upitno održavanje ove manifestacije, ali početkom veljače dobili smo obavijest da će se uspon ipak organizirati. Više je razloga zašto smo željeli na Bjelolasicu.
Radi se o najvišem vrhu Gorskog Kotara i već je ta činjenica dobar izazov. Pogotovo što su visoki vrhovi ove godine zatrpani snijegom i pojam zimski uspon ima svoje puno značenje. Drugi razlog je da smo lani u društvu formirali Visokogorsku sekciju koja zbog nemogućnosti odlaska u visoke planine nije imala nijedan uspon i ljudi su jedva dočekali mogućnost da negdje krenu.
Ovo je bila prva prilika da kao ekipa odemo na jedan ozbiljan uspon i svi su s nestrpljenjem čekali 20. veljače za kad je zakazan uspon. A treći i nekima od nas najvažniji razlog je bila želja da priča o usponu na vrh ove lijepe planine ima ljepši kraj od onog prije dvije godine.
Tada smo naime došli na samo 200 metara visinske razlike od vrha i morali odustati. Vrijeme je i te godine bilo slično ovogodišnjem, zatoplilo je, snijeg se topio i pri polasku smo odlučili da ne nosimo zimsku opremu kad je tako toplo.
Pokazalo se to potpuno krivom odlukom jer dani jesu bili topli, snijega u Begovu Razdolju nije bilo. Ali sve ono što se tijekom dana na planini otapalo, ledilo se preko noći i stvorio se ledeni prekrivač zbog kojeg bi uspon bio rizičan. Zato nam je pri organizaciji izleta prva odluka bila da bez dereza i cepina ne krećemo na put i toga smo se strogo držali.
Broj prijavljenih se nekoliko puta mijenjao i zaustavio se na 11 koji su to subotnje jutro krenuli na put. Dobili smo obavijest od organizatora da očekuju oko 200 ljudi i baš zbog toga smo odlučili da nećemo nigdje žuriti i da se nećemo opterećivati time što pohod počinje u 9 sati.
Put do vrha dobro je poznat i nije nam bilo potrebno vodstvo, a osim toga izbjegli smo i najveću gužvu što na ovakvim pohodima zna biti ograničavajući faktor. Svi veliki pohodi prilika su da se osim uspona planinari međusobno upoznaju i druže. Često se na tim druženjima sklapaju i dugogodišnja prijateljstva i mnogi izleti završavaju i nekoliko sati kasnije od samog spusta sa vrha.
Ali loša strana toga je velika gužva i kretanje u koloni, što ponekad predstavlja pravi problem. Vrijeme se i ovaj put odlučilo malo našaliti s nama. Prognoze su na svim mogućim stranicama najavljivale lijepo i stabilno vrijeme. Noćne temperature na Bjelolasici su debelo ispod nule i sve je upućivalo na dobar uspon. Jedina mala sitnica je bila u tome što je eventualna kiša najavljena samo za subotu!
Nije nas to odvratilo od polaska i krenuli smo na put. Malo nam se odužilo putovanje jer čekamo prijatelja koji je radio noćnu smjenu, ali nas to uopće ne ljuti. Put je dobro poznat i uz jedno zaustavljanje za neizbježnu kavu bez ikakvih poteškoća stižemo u Begovo Razdolje.
Snijeg i po nekoliko metara
Osim što je to planinarski i skijaški kraj, mjesto je poznato i po tome da je jedino stalno naselje u Hrvatskoj, a da je više od 1000 metara. Nalazi se na visini od 1078 metara i tipično je goransko mjestašce. Većina kuća ima klasične kose krovove jer su zime često znale biti toliko snježne da se, i u ne tako davnoj prošlosti, pamte zime kada je visina snijega znala biti i po nekoliko metara.
Već na samom parkiralištu vidimo da je ovo mjesto znalo i za bolje dane. Hotel Jastreb već je duže vrijeme zatvoren i tužno je vidjeti da je tako lijepo i veliko zdanje napušteno. A i restoran "Planinski raj" pred kojim smo se prije dvije godine skupljali, ne nudi ni kavu, ni ništa drugo za van jer je svoja vrata odavno zatvorio.
Promašena stvar
Po tko zna koji put postavljam si pitanje zbog čega se nikom ne isplati ulagati u ovo područje koje bi u nekoj drugoj zemlji bilo prava turistička meka. Čist zrak, domaća hrana, mogućnosti da se zimi skija, ljeti planinari, a more je sveg 30-tak kilometara dalje. Ali lamentirati na tu temu davno je promašena stvar.
I napokon počinje priča zbog koje smo i došli. Spremamo sve potrebno u ruksake, oblačimo zimske cipele i spremni smo za polazak. Nad nama je tmurno nebo, osjetimo i pokoju kap kiše, ali ne izgleda to tako strašno, pa krećemo prema Vrbovskoj poljani s koje zapravo kreće uspon na Bjelolasicu. Ima do tamo šest kilometara ceste kojom bi se moglo voziti, ali kako je tek za ovaj uspon očišćena, aute ipak ostavljamo u selu.
Snijega je malo i dio ekipe čak propituje je li zimska oprema uopće potrebna. Mi koji smo se prije dvije godine okretali pod vrhom nemamo tih sumnji i osjećamo se sigurnije kad znamo da je sve što trebamo na leđima. Već tu vidimo da je naša odluka da pođemo kasnije odlična. Hodamo svojim tempom i brzo smo na Vrbovskoj poljani.
Dosadno blato
Tu se dijelio čaj, ali s obzirom da je već prošlo 12 sati, sve je to već pokupljeno i vraćeno u Begovo Razdolje. Ekipa iz HGSS-a standardno je tu i kratko pričamo s njima. Zanimljivo je kako se podloga mijenja. Čim se skrene s ceste, snijeg mijenja ono dosadno blato. Nije ni lijep, ni dubok, ali sasvim ga dovoljno ima da se dobro napreduje. Gornji sloj je zbog južine otpustio i malo se kližemo. Ali strmina još nije takva da bi stavljali dereze.
Tražimo prvu zaravan da nešto i pojedemo. Na Vrbovskoj poljani vjetar je ipak bio jači, pa smo se sklonili u šumu. Raspoloženje je odlično i zapravo sve protiče u onom klasičnom zezanju. Nije bitno tko je meta dok to ne prelazi u zločestoću. Uskoro stižemo do ceste i odavde počinje malo oštriji uspon. Sve se više ljudi spušta i od svih čujemo istu priču.
Zimska oprema
Staza preko skloništa je puno lakša i blaža, na direktnu stazu se ne može bez dereza. A na vrhu snijega gotovo i nema, jer ga je vjetar otpuhao. Strmina postaje sve izraženija i uskoro dolazimo do zadnje točke gdje HGSS ima kontrolnu točku. Poslije razgovora s njima odlučujemo da ćemo direktno na vrh. Na tih zadnjih 200 metara visine teško se popeti i kad je suho, a na ovom snijegu još je malo teže. Napokon je došlo vrijeme i za zimsku opremu. Ili bolje rečeno samo za dereze. Podloga je dobra, površina malo mekša, a ispod nas oko metar snijega koji su konstantni minusi proteklih dana dobro zbili i nema propadanja.
Ili onih nezgodnih situacija da se mora prtiti snijeg. To jako usporava napredovanje i strašno umara. Napokon krećemo!
Od Marmolade i ljeta 2019. nismo bili na ovakvoj podlozi i mnogi od nas uživaju. Staza je kratka, samo 350-400 metara dužine. Ali visinska razlika od oko 140 metara je ubitačna. Popeli smo se samo po prvoj serpentini, staza skreće u širem luku lijevo, a mi ćemo dalje pravocrtno. He, he, zašto jednostavnije kad može komplicirano.
Napredujemo na klasični visokogorski način, nekoliko koraka pa kratka pauzica. Vidljivost se kvari, oblaci su obavili vrh i jasno nam je da od nekakvih spektakularnih vidika neće biti ništa. Uspon je naporan, ali za 15-tak minuta smo na prijevoju.
Snijega je puno, vjerojatno i više od metra. Vidim nevjericu kod nekih kad im to kažem. Ali kad im pokažem markacije koje su na nekim stablima samo desetak centimetara nad snijegom počinju shvaćati da nije sve što kažem zafrkancija. Možda je moglo i bez dereza, ali čemu riskirati. Dovoljno je onih koji sigurnosna pravila ne poštuju, ne moramo i mi biti u toj ekipi.
Odlični uvjeti
Dalje je sve puno lakše. Do samog vrha je još pet minuta lagane šetnje. U oblaku smo, ali srećom vjetar je slab, tako da su uvjeti zapravo odlični. Okupljamo se na vrhu, smijemo se, veselimo. Fotkanje je naravno dio folklora, a i naljepnica našeg društva nalazi svoje mjesto na kutiji za žigove. Nasmijana lica su najbolji dokaz da smo napravili nešto dobro.
Ne zadržavamo se dugo na vrhu. Nema se zapravo što vidjeti i krećemo prema skloništu. Kako napredujemo grebenom sve smo zadovoljniji odlukom da smo na vrh došli na teži način. Nije sve samo u vrhu, puno je toga u načinu kako si do tog vrha došao. U skloništu zatičemo par koji pokušava naložiti vatru. Planiraju noćiti u skloništu i držimo im fige da se vatra razgori.
Ostavljamo ih u tim njihovim pokušajima, a mi se počinjemo spuštati. Staza je stvarno lagana, a snijeg je u međuvremenu još malo otvrdnuo, dereze drže fantastično i jako se brzo vraćamo na Vrbovsku poljanu.
Osim nas u planini nema više nikoga. Do Begovog Razdolja čeka nas još samo 6 kilometara makadama. Zapravo, bio bi to makadam da se sve nije pretvorilo u "kvalitetno" blato. Prolazimo ga različitim tehnikama. Neki se pokušavaju probiti sa što manje flekica, neki su manje oprezni. Meni to zapravo više nije bitno. Znam da nema načina da se ne zablatim do glave. Idem po sredini, a kad dođem kući možda bi bilo najbolje sjesti takav u mašinu za rublje. Možda bi centrifuga pomogla da mi na um ne padaju svakakve ideje. I za kraj još samo 2-3 rečenice!
Nije ovo najteži vrh na koji smo se popeli. Ni vremenski uvjeti nisu bili preteški. Nije se desila nijedna jedina neugodna situacija.
Ali izlet je to koji vraća optimizam i nadu da ćemo se u vremenu koje dolazi ponovo vratiti u visine koje svi volimo.