Bauštela, svinjske uši, intezivna njega... Divna priča o tattoo majstoru koji se vratio u Daruvar ostvariti san

Prvi put sam Milana Markovića vidio nedavno. Stajao je u dvorištu svoje obiteljske kuće u Daruvaru, sa šakama naslonjenim na kukove. Na sebi je imao od radova zaprljanu trenerku. Kosa mu je bila zavezana u rep, po licu mu se cijedio znoj. Šutke je gledao prema dijelu kuće koju je renovirao, mučili su ga neki bauštelski problemi i rješenja koja u tom trenutku, tako je izgledalo, nije imao. 

No, imao je ljude koji su mu pomogli da mu ih riješi. 

- Ide li? - pitao sam, onako, usput, da s nečim krenem.

Pogledao me i kao da sam sebe laže odgovorio: 

- A, ide, ide...

I opet okrenuo glavu prema onome što će uskoro postati novi tattoo salon u Daruvaru. 

Učinio mi se tada šutljivim tipom, iako je zapravo čovjek bio u svojim problemima i ja sam u tom trenutku u njegovoj glavi bio zadnja rupa na svirali.

Nekih dva-tri mjeseca kasnije, vidio sam ga drugi put. Pozvao me da vidim studio, napokon ga je završio. Opet je stajao u istoj pozi, sa šakama naslonjenim na kukove, gotovo pa na istom mjestu u dvorištu kao i prvi put. Ovoga puta je izgledao opuštenije.

- Gotovo? - pitao sam ga.

- Gotovo... Zapravo, još neke sitnice su ostale. Trebam danas-sutra dobiti onaj plan evakuacije i to je valjda to. Otvorio sam i Facebook stranicu...

Na tlu blizu vrata ležala je odrezana grana. Što nešto deblje, što nešto tanje grančice izviru iz nje. 

- Nju ću oprati s miniwashem pa lakirati bezbojnim lakom. Bit će vješalica za odjeću, za klijente - kaže i vrati lagano pogled prema kući.

- Hoćemo u studio? - pitam.

- Aha, da, može, idemo... - kaže kao da sam ga prekinuo u razmišljanju. 

"All You Can Ink" tattoo studio nalazi se u Preradovićevoj ulici 71. Dominiraju dvije velike sobe, u jednoj je prostor za razgovor s klijentima. Na stolu su položeni tattoo magazini. Tu su i dvije posudice sa slatkišima. Na okviru prozora predmeti koje je dobio od klijenata u Njemačkoj; ručno rađeni model motocikla kupljen u Turskoj kojeg mu je darovao najbolji prijatelj Mustafa, rasta figurica na kojoj piše "Für Milan", anime Pez figurice... 

- Pokušao sam paziti na sve. Doći će i ljudi s djecom pa da djeca imaju slatkiša. Bit će i igrača konzola. Ako će se netko tetovirati, a dođe s djetetom,  da se dijete može igrati i zabaviti - priča Milan.

U drugoj velikoj sobi je prostor za tetoviranje. Centralno mjesto zauzima ležaj za klijenta, na stalažama su boje, kreme i ostali pribor. 

Ponovno je zauzeo istu pozu kao ispred kuće, šake je stavio na kukove, ali ovaj put je i duhom prisutan tu, sa mnom. Na licu mu se vidi da je sretan.

S 33 godine ostvario je svoj san - nakon devet godina vratio se iz Njemačke u Hrvatsku i tek ga koji dan dijeli od otvaranja tattoo studija koji počinje s radom ovog ponedjeljka. 

No, do ostvarenja tog sna, put je bio dug i težak, ispunjen neizvjesnošću i u nekim trenucima njemu neshvatljiv. Ali on je čovjek, kako sam kaže, koji gleda kako će prepreke proći, a ne zaustaviti.

Milan je, to sam shvatio kada smo počeli razgovarati i kada se otvorio, izuzetno emotivna i empatična osoba. Dosta o njemu je rekla i rečenica da nije uopće pravio plan prihoda. Kaže da samo želi raditi ono što voli i živjeti onako kako želi. I biti ispravan čovjek. To mu je najvažnije.

- Znam da neću biti gladan. Naravno da je novac važan za egzistenciju, ali materijalno ne donosi sreću. Ako ne budem zarađivao dovoljno da mogu normalno živjeti, otići ću na mjesec-dva u Njemačku, zaraditi dovoljno da se mogu opet vratiti u Daruvar i tetovirati. Ne brine me to. Želim raditi ono što me ispunjava - govori nam.      

Milan je, priča nam, do šestog razreda osnovne škole živio u Pakracu, a u sedmom razredu osnovne obitelj mu se preselila u Daruvar. Upisao je zatim srednju školu i završio smjer elektrotehničara. 

- Poslije škole sam radio razne poslove, od konobarenja do bauštele. Ali u tom trenutku nisam vidio perspektivu za sebe u Daruvaru. Zatim je došla prijelomna 2015. godina. Mi smo, kao i mnogi drugi, podignuli kredit u švicarcima. Majka se bojala da ga, kako su rate kredita naglo rasle, nećemo moći vraćati. Tada je odlučila da ćemo otići u Njemačku. To se majci činilo jedinim izlazom. 

U Njemačkoj je završio školu za medicinskog tehničara pa se doškolovao za intenzivnu njegu. 

- Četiri i pol godine sam se školovao i poslije šest godina radio kao medicinski tehničar na intenzivnoj njezi.

- Jesi li se vidio u tom poslu? - pitam ga.

- Iskreno... Ne.  Ali mi taj posao nije bio problem zato što sam uvijek gledao da pomognem nekome, olakšam mu život, uljepšam ga ako mogu. Mnogi ljudi na intenzivnoj njezi psihički potonu, a ja sam razgovarao s njima, ohrabrivao ih, pokušavao im vratiti im volju za životom. Kod nekih uspiješ, kod nekih ne. Ne ide sa svakim, ali pokušaš. Recimo, još dan danas se čujem s dva moja pacijenta, ostali smo povezani, to mi je baš jako drago. S te strane mi je taj posao bio lijep jer pomogneš ljudima, ali sam teško podnosio što su se pacijenti generalno gledali kao brojevi, a ne kao ljudi. To me je i odvuklo od medicine - priča nam.

Kako je oduvijek volio crtati, dok je radio kao medicinski tehničar paralelno je počeo učiti o tetoviranju. Priča kako je oduvijek volio tetovaže, ali se nije tetovirao. 

- Sputavao me, valjda, taj nekakav balkanski način razmišljanja da tetovaže nose samo kriminalci i narkomani. Bojao sam se što će mi obitelj reći ako se tetoviram... 

Ipak, odlučio se prvi put tetovirati kada mu je umrla mačka. Četiri mačje šapice te datume njezinog rođenja i smrti tetovirao je na unutarnju stranu podlaktice.

- Budući da tetovaža nije velika, obitelj nije burno reagirala na nju. Majka ju je podržala, ali govor njezinog tijela govorio je drugu priču. Sa svakom sljedećem tetovažom vidjela je da sam sve sretniji i prihvatila ih je sa svim srcem. Iskreno me podržala u daljnjem razvoju karijere. I još jedna važna informacija, majka koja je zapravo bila protiv tetovaža, na kraju se odlučila tetovirati kod mene u studiju. Mogu samo reći, majko, hvala ti na podršci!

Priča nam kako je proučavao tetovaže, gutao videa s YouTubea i Tik Toka, educirao se kako je znao i umio. Ali, trebao mu je mentor, netko tko će ga naučiti zanatu, a to mu tada nitko nije htio biti.

Pa se dosjetio unajmiti mjesto u salonu u kojem su radila tri tatto majstora.  

- Htio sam ih gledati kako rade i tako učiti. I tako je nekako počelo. Tri sam dana radio u studiju, a četiri na intenzivnoj jer od tetoviranja nisam ništa zarađivao, samo sam učio. Moj pradjed je uvijek govorio, životna škola je najskuplja škola, ali ja sam tu njegovu mudrost, na žalost, počeo prekasno shvaćati - priča Milan.

Za 27. rođendan je odlučio sam sebi pokloniti mašinicu za tetoviranje s Amazona. 

- Bila je to stara, bučna "coil" mašina koju je trebalo stalno kalibrirati. Počeo sam vježbati na narančama, pa na bananama pa na umjetnoj koži, a zatim i na svinjskim ušima koje sam kupovao od jednog mesara.

No, cijelo vrijeme mu se kroz glavu provlačila želja o povratku u Daruvar. 

Jedan od važnijih razloga Milanovog povratka u Hrvatsku je velika razlika u načinu života. Ljudi su otuđeni, prometne gužve ogromne, prave prijatelje je, priča, teško steći. 

- Ja sam čak zarađivao iznadprosječnu plaću za njemačke standarde, ali to me nije ispunjavalo. A puno mi je pomogao Mustafa, moj najbolji prijatelj koji je također u Stuttgartu, a porijeklom je iz BiH. On mi je uvijek bio podrška, davao mi vjetar u leđa. 

Mustafa je već imao tetovaže, ali je imao i jedan izblijedjeli prsten od bivše žene na prstu kojeg je htio prekriti. 

- Rekao mi je: "Hajde, tetoviraj me!". 

Milan je bio preplašen, vježbao je tek šest mjeseci, nije osjećao da je spreman. 

Ali Mustafa nije odustajao. 

Prekrio mu je taj prsten, a onda je Mustafa tražio da mu istetovira panteru na prsima u tradicionalnom američkom tattoo stilu. 

- Za mene kao tadašnjeg amatera, to je bilo kao da trebam tetovirati cijela leđa. Baš sam se bio uplašio - smije se Milan i nastavlja:

- Kad sam krenuo, nisam bio zadovoljan prvom crtom koju sam povukao. Kažem mu da pogleda, da mi se ne čini da je dobro, a Mustafa odgovori: "Ma super, ’ajde dalje!". Nastavim tetovirati, baš sam bio nervozan jer ipak je to nešto što ostaje za cijeli život, ne smiješ zeznuti. I opet mu nakon nekog vremena kažem da ode pogledati tetovažu u ogledalo, da možemo stati dok nije prekasno. Mustafa pogleda tetovažu i kaže: "Pa, super je! Idemo dalje!"

Nakon šest sati tetovaža je bila gotova. Kaže da mu je to bio toliki stres da je mislio da će dobiti infarkt. 

- Ti prijatelji, poput Mustafe, oni su me platili iskustvom. Njima sam najviše zahvalan - kaže.

Milan ima i svoj stav oko tetovaža. Nikad ih ne gleda kao ukras na koži nego kao "alat koji ti pomaže u životu". Na vlastitom tijelu nosi simbole koji su mu, priča, pomogli da prođe kroz najteže trenutke u Njemačkoj.

- Ova tetovaža "V for Vendetta" na mojoj ruci... To je bio prijelomi životni trenutak za mene, trenutak kada sam si rekao: "Skinut ćeš svoju masku s lica i staviti je na kožu, umiroviti je". Znate i sami, dosta ljudi ima jedno lice za obitelj, drugo za posao, treće za ulicu. Tako sam imao i ja. A tada sam odlučio živjeti onako kako ja želim, bez razmišljanja o tome što će 'selo' reći. Biti slobodan.

Također si je na nozi tetovirao anđela koji drži svijet. To je poruka koju pogleda svako jutro kad se probudi. 

- Podsjeća me da ne moram nositi teret cijelog svijeta na svojim ramenima. Kad to vidim, lakše udahnem i krenem u dan sa smiješkom, a ne s opterećenjem.

Na unutrašnjoj strani lijeve podlaktice ima čovjeka koji sam sebe gradi s ciglama. 

- Tu mi je tetovažu napravio daruvarski tattoo majstor Ivan Molnar koji ima svoj studio već nekih osam godina. Ona mi govori da se čovjek svakog dana nadograđuje, da uvijek možeš napredovati.

Njegov pristup klijentima je, kaže, uvijek isti - iskren i pomalo zaštitnički. Odbija tetovirati vidljiva mjesta poput lica ili neke tetovaže mladim ljudima za koje procijeni da još nisu sigurni u sebe i svoju odluku. 

- Ne želim biti dio nečije buduće neugode. Život nas mijenja, a tinta ostaje - kaže.

Život u Stuttgartu, priča dalje, bio je financijski siguran, ali ljudski iscrpljujuć. Grad je to u kojem 15 kilometara puta može značiti dva sata sjedenja u automobilu, u prometnom čepu. Grad je to, kaže, u kojem se kava s najboljim prijateljem dogovara mjesec dana unaprijed.

- Istina, zaradi se, ali te materijalne stvari ti ne donose ništa ako ne možeš nazvati nekoga i reći: "Ej, stižem na kavu!". Nedostajao mi je taj naš mentalitet, to da nekome odeš pomoći, da se osjećaš korisnim kao čovjek, a ne kao kotačić u stroju.

Zapravo, kroz razgovor koji je trebao trajati možda sat vremena, a odužio se na 3-4 sata, Milan je najčešće ponavljao riječ "pomoći". Na kraju razgovora se i ponudio, ako se bude nekad radila humanitarna akcija, da će svoju zaradu od tetoviranja proslijediti onome kome tada novac bude potreban. U njegovom tonu se cijelo vrijeme osjećala iskrenost, a ne poza. 

Dakle, u Njemačkoj se polako razvijao i išao prema cilju da postane tattoo majstor. Sam je kupovao materijal, trošio tisuće eura na opremu koja bi ponekad pukla nakon pet korištenja. 

- Učio sam iz vlastitih grešaka. Platio sam dosta to "školovanje" kroz najmove i opremu, ali to je cijena stjecanja znanja.

Jedna od najzahtjevnijih i najupečatljivijih tetovaža koje je Milan radio u Njemačkoj bila je gorila na leđima jednog mladog klijenta, a kroz tu priču je htio objasniti kako proces tetoviranja nije samo crtež nego i priprema te briga za tetovažu mjesecima nakon što se napravi. 

- Taj dečko je obožavao tetovaže jer su mu izgledale cool, ali nije shvaćao što to zapravo znači za tijelo. Sastavio sam mu dokument od tri i pol stranice u Wordu, detaljne upute o tome što smije, a što ne smije raditi. Dao sam mu pH neutralne sapune, posebne kreme, objasnio mu proceduru zaštite.

Tetovaža je otvorena rana. Tijelu treba šest do osam mjeseci da to potpuno zacijeli, a prvih par tjedana su ključni. Ali neke ljude jednostavno nije briga, a ne shvaćaju kakvu si štetu zbog toga mogu napraviti. Milan je na društvenim mrežama vidio fotografiju zbog koje je poludio - mladić se slikao na bazenu.

- Odmah sam ga nazvao i pitao je li normalan? Otišao je s otvorenom ranom na bazen koji je zapravo leglo bakterija i virusa!

Šteta je već bila učinjena.Zbog sunca i bazena, crna boja je toliko izblijedjela da je morao sve puniti bojom ispočetka. Taj dan ga je tetovirao 13 sati.

Kad je dečko vidio kako gorila izgleda kad je ponovno 'oživljena', opametio se i stvarno držao uputa s njegovog papira.

Taj slučaj s gorilom Milana je dodatno učvrstio u odluci da klijente mora educirati. Za njega tetoviranje nije završeno onog trenutka kad ugasi mašinicu. Ono završava mjesecima kasnije, kada imunološki sustav prihvati boju, a klijent svojim odgovornim ponašanjem sačuva rad koji mu je s toliko pažnje utisnuo pod kožu.

Tijekom boravka u Stuttgartu, Milan je imao čast učiti od čovjeka koji je, kaže, prava hodajuća povijest europske i američke hip-hop scene. Riječ je o umjetniku koji je krajem 80-ih i tijekom 90-ih bio jedan od najpoznatijih grafiti artista na svijetu, čovjeku koji je poznavao ikone poput Mikea Tysona, Snoop Dogga i Eminema.

- On je ime koje svi znaju kad ga izgovoriš, ali ja sam mu dao riječ da ga neću otkriti. Naime, on se bojao onog starog problema - kad postaneš nekome mentor, a taj učenik kasnije napravi neko sranje, bilo u tetoviranju ili privatno, a to se onda veže uz tebe. Ja sam čovjek od riječi. Ako obećam, to je to.

Taj mu je mentor dao lekcije koje se ne mogu naći u priručnicima. Jedna od njih dogodila se dok je Milan tetovirao klijenticu iz Afrike. Bio mu je to prvi put da radi na tako tamnoj koži, koja ima potpuno drugačiju elastičnost i pigmentaciju.

- Znao sam tetovirati Europljane, ali ovo je bio novi svijet. Mentor me gledao kako se mučim, kako držim dah od muke i koncentracije. Prišao mi je i rekao: "Zamisli da imaš papir na koji si prolio kavu. On je sada takav kakav je. Sad kreni crtati po tom papiru'."

Milan priznaje da je u tom trenutku bio opterećen tehnikalijama - dubinom igle, voltažom, kutom. Mentor ga je prekinuo.

- Rekao mi je: "Ej, zaboravi sve! Zaboravi koliko duboko ideš, zaboravi varijable. Opusti se, zamisli da si sam kod kuće, pusti muziku i uživaj u tome što radiš". U tom trenutku sam se mentalno isključio iz studija. Odradili smo tu planinu s rijekom koja teče i siluetom žene, i to mi je postala jedna od najdražih tetovaža. Zbog tog njegovog savjeta, uspio sam vidjeti sliku, a ne samo kožu - prisjeća se.

Jedan od najsvjetlijih trenutaka Milanovog života u Njemačkoj dogodio se na velikom međunarodnom tattoo natjecanju na stuttgartskom Velesajmu. Bio je to vikend tijekom kojeg je trebao biti samo asistencija prijatelju, a pretvorio se u sudbonosan trenutak.

Milanov prijatelj, vrhunski tattoo majstor koji godinama osvaja svjetske nagrade, našao se u problemu. Model mu je, tri dana prije natjecanja, otkazala dolazak, Milan, uvijek spreman pomoći, ponudio je sebe.

 - Rekao sam mu: "Doći ću asistirati, pripremiti štand, što god treba. A ako ne nađeš nikoga, evo ti moja koža, slobodna je" - prisjeća se Milan.

Kada su stigli na Velesajam, atmosfera je bila potpuno drugačija od sterilnog mira salona. Žamor, stotine mašinica koje zuje u glas, publika koja ti diše za vratom i tri suca - legende tattoo svijeta - koji ne praštaju ni milimetar pogreške. Prijatelj mu je pružio tablet s dva dizajna: kromirana maska Dartha Vadera ili mali, nevini baby Chewbacca.

- Dvoumio sam se, a on me pogledao i rekao: "Baby Chewbacca". I tako smo krenuli.

Milan je ležao dok je njegov prijatelj više od šest sati davao sve od sebe. 

- Bio sam nervozan kad smo izašli pred žiri. Oni su legende, gledaju tu tetovažu pod takvim povećalom da ti nije svejedno. Ali kad smo čuli rezultate - 3. mjesto u kategoriji malih tetovaža - sreći nije bilo kraja. Bio sam presretan zbog njega, jer znam koliko se trudio, a istovremeno ponosan što ja nosim tu nagradu na svojoj koži!

To mu je bio jedan od onih trenutaka koji su mu potvrdili da je odluka o napuštanju medicine i ulasku u svijet tetoviranja bila ispravna.

Odluka o povratku u Daruvar sazrijevala je dugo, lomio se, ali je osjećao da je to za njega jedini ispravan put. Kada je vidio Vladin program poticaja "Biram Hrvatsku" za povratak dijaspore u Hrvatsku, približio se još bliže odluci. I prošle godine definitivno odlučio. 

Vratio se u svoju kuću, u svoj Daruvar. 

No, povratak nije bio bez izazova. Birokracija ga je, kao i više manje svakoga, dočekala nespremnog.

- Šaljem mailove, zovem, nitko ništa ne zna. Teško je bilo doći do informacija. Svaki dan saznam za nešto novo što je potrebno. Ali, ne dam se, odlučio sam i izgurat ću sve do kraja i na kraju i jesam. Neke sam stvari napravio čak i iznad zadanih standarda pa je tako moje dezinfekcijsko sredstvo ono koje se koristi za operacijske sale. Zbog školovanja i rada u medicinskom sektoru, jako cijenim i držim se standarda higijene i ne želim da itko ikada dobije infekciju kod mene. To je za mene neprihvatljivo!

Potom kreće pričati o Daruvaru i točno se vidi kako mu se mišići lica opuštaju za razliku kada priča o Stuttgartu. Obrazi mu se polako razvlače u osmijeh, a tijelo umiruje.

- Ovdje su stvari koje se ne mogu kupiti novcem, a važne su za život ili kvalitetu života, kako hoćete. Sjećam se tog jednog kišnog dana, kad mi je bilo dosta svega. Bio sam gladan, iscrpljen, bila mi je muka od papirologije i birokracije. I kažem sam sebi, ma idem ja lijepo kod Faruka na burek! I odem pješice po toj kiši, ali lagano, s noge na nogu, gotovo sam pjevao šetajući. Veselim se što ću sjesti kod Faruka. Taj burek, miris... To je terapija. Faruk me još od djetinjstva zove Mrkela po onom nogometašu jer mi je kao djetetu kosa stršala kao njemu. Dođem nakon pet godina u Njemačkoj, a on me odmah prepozna i pita: "Pa, gdje si Mrkela!'". To je ta toplina. To je dom - klima potvrdno glavom.

Pitali smo ga i kako je njegov najbolji prijatelj Mustafa iz Stuttgarta reagirao kada mu je rekao da se vraća u Daruvar. 

- Rekao mi je da je tužan zbog sebe jer mu odlazi najbolji prijatelj, ali da je sretan zbog mene jer ću napraviti ono što želim i biti sretan. Otkad sam u Daruvaru, svako jutro se čujemo, a ako se slučajno ne stignemo čuti, onda razmijenimo nekoliko poruka - kaže.  

Priča kako ne osjeća strah zbog ovog poslovnog pothvata. 

- Želim stvoriti svoju klijentelu, ali ne želim raditi samo tetovaže, želim ljudima pružiti doživljaj. Želim im ostati u sjećanju kao netko tko je unio srce u rad kojeg će oni doživotno imati na svojoj koži.

U ponedjeljak Milan Marković otvara vrata svog daruvarskog studija, Već ima zakazane i prve mušterije. Kaže kako je neizmjerno zahvalan Goranu Kovačiću i Josipu Lakotiću koji su ga, priča, spasili u procesu uređenja studija.

- Bez njih to sigurno ne bih uspio, nevjerojatno je koliko su mi pomogli i nevjerojatno je koliko su to dobri ljudi. A i što se tiče ove moje priče, volio bih da se nitko ne nađe uvrijeđen s njom i da posluži kao inspiracija ljudima, da vide i na mom primjeru kako nikad nije kasno i da je sve moguće napraviti s puno truda i upornosti - zaključuje Milan.

Iza njega su godine njemačkih bolničkih hodnika, sati vježbanja na svinjskim ušima i tisuće kilometara prijeđenih u potrazi za perspektivom. 

Sada je kod kuće, u svom Daruvaru i nakon dugo vremena osjeća mir koji mu je nedostajao. 

Ne boji se ničega jer je napokon pronašao ono što je svih ovih godina tražio - istinskog sebe u mjestu gdje mu srce pripada.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!