Zapamtite Kristinu Zednik, curu koja je dobila nagradu za najbolju mušku ulogu. Ovo je njezina priča...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Znate onaj osjećaj dok gledate nekog vrhunskog majstora, virtuoza, pa dok ga gledate čini vam se da je to što on radi tako lako da bi to i vi bez problema mogli?
Upravo to je odlika majstorstva i vještine. Moram priznati da sam upravo taj osjećaj imao dok sam u kolovozu prošle godine na Omanovcu gledao Kristinu Zednik kako u mjuzikl "Tko pjeva zlo ne misli“, briljantno oživljava lik Franje Šafraneka. Zato me nije pretjerano iznenadilo kada je upravo Kristina dobila prvu nagradu za najbolju mušku ulogu na 60. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera.
Fascinantna je upravo ta činjenica da je Kristina kao djevojka dobila prvu nagradu za mušku ulogu pa me najprije zanimalo kako je njoj kao djevojci bilo igrati mušku ulogu.
- Prije svega, ženama je puno teže u kazalištu. Na raspolaganju im je manji opseg uloga pa je zato valjda u kazalištu teško pronaći i dobiti dobru žensku ulogu, barem koliko sam ja primijetila. A uvijek sam voljela uloge koje su drugačije od mene, koje su mi nepoznate, koje su nešto što ja nisam, nešto novo. Tako je došlo do toga da glumim muškarca i eto, ispalo je dobro - počinje svoju glumačku priču Kristina, skromna i nenametljiva 19-godišnja studentica hrvatskog i češkog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
- Moram odmah reći da mi je sve što se dogodilo s ovim mjuziklom uspjeh, velika sreća i zadovoljstvo. Ne uspoređujem se s drugima nego gledam koliko sam sama rasla, koliko sam postigla i gdje se u tom smislu nalazim sada, a nikada to ne bih rekla da sam se pitala prije deset godina. Ali najvrjednijim smatram ljude koji su kroz ovaj mjuzikl i glumu došli u moj život i koji su me potakli da činim neke stvari koje nekada nisam činila. Mislim da su oni u stvari puno zaslužniji od mene što sam danas takva kakva jesam - priznaje Kristina.
"Uvijek promatram ljude"
Zanimalo me kako se pripremala za ovu ulogu. „Neovisno o ulozi Franje, ono što oduvijek radim, svojevrsna navika je da promatram ljude u svim mogućim, svakodnevnim, životnim situacijama. Tako promatram i muškarce, njihove kretnje, ponašanje, što rade i kako to rade, kako govore, gestikuliraju. I onda mi te informacije uvijek koriste kada treba oživjeti neki lik, u ovom slučaju nesretnog Franju - objašnjava Kristina čiji glumački talent, energija i ekspresija koju izražava na samoj sceni jednostavno zadivljuju.
Kristina nije poznata samo po ulozi Franje Šafraneka, u autorskom filmu KPD Sloga naziva "Eržika plemenita" Kristina igra glavnu ulogu Mađarice Eržike, ranije je glumila Momu u predstavi "Roza roz", a ranije je bilo dosta različitih uloga, nerijetko i muških. Otkrila nam je i od kud i od kad je Kristina u glumi?
- Prije nekih sedam godina, dok sam još bila 6. razred osnovne škole, i išla u Osnovnu glazbenu školu u Pakracu, pripremili smo i na pozornici Hrvatskog doma u Pakracu uprizorili jedan scenski nastup na temu Frozen - snježnog kraljevstva. U publici je bila i Dubravka Špančić i nazvala me poslije predstave i predložila da se pridružim dramskoj sekciji KPD Sloga za koju uopće nisam znala da postoji. Ali ja sam tada imala druge planove, još sam bila potpuno u glazbi i planirala sam upisati srednju glazbenu školu pa sam taj poziv tada odbila. Međutim, sve se u toj jednoj godini promijenilo u mom životu, doživjela sam veliki preokret, otpali su neki planovi. Došla sam na probu i eto, navukla sam se - kaže kroz zarazni, mladalački smijeh.
Kao dijete je rano naučila čitati i pisati, roditelji Nataša i Mladen puno su joj čitali pa je ubrzo i sama stekla ljubav prema čitanju. Jako je voljela crtati, a također je voljela i glazbu pa je završila šest razreda osnovne škole za gitaru, a počela je učiti svirati i klavir. Sad kroz smijeh kaže da joj prsti nisu dovoljno narasli za gitaru, pa si je kupila ukulele, a mlađi brat Lovro (12) je počeo svirati tamburicu, pa i uz njega ponekad zasvira.
Najljepše je “ući“ u drugi lik
I njoj samoj je Kristina glumica puno zanimljivija svakodnevne Kristine studentice.
- Gluma je način da pobjegnem od same sebe jer normalno je da ne volimo sve kod sebe, ne volimo sve svoje osobine i ima dosta toga što bi htjeli promijeniti. A kada "uđem" u drugi lik, zaboravim na sve svoje probleme, na sve ono loše. Jednostavno kroz glumu izgradim nekog drugog i postanem taj lik. Uživam u glumi i gluma će uvijek biti i ostati dio njenog života, amaterski ili profesionalno, još ćemo vidjeti. U ovoj fazi se događaju divne stvari, ali ne želim nikuda žuriti niti si želim staviti bilo kakav pritisak "moranja“. Iako je normalno što imam glumačkih ambicija. No, dajem si vremena, započela sam studij u Zagrebu gdje ću imati puno mogućnosti, osluškivat ću se pa ćemo s vremenom vidjeti.
"Film ili kazalište?", pitao sam.
"Kazalište“, bez ikakve dvojbe odgovorila je Kristina i nastavila: "Kazalište se odvija uživo i svaki put je drugačije, a u filmu kako se snimi i montira, tako ostaje zauvijek. Zato mi je kazalište bliže i draže", priča nam.
Obožava improvizaciju
- Naravno da je u kazalištu ogroman prostor za improvizaciju, a to je moj teren jer kod mene je jako, jao puno improvizacije i jako mi je draga. Tu dolazi do izražaja osobnost jer kad se dogodi greška, eto prilike da improvizacija to izvuče pa publika ni ne primijeti pogreške. Ali kad se dogodi pogreška pa to improvizacija izvuče, s pravom se možemo pitati je li to uopće bila pogreška? - pita se Kristina kod koje u govoru posebno do izražaja dolazi vrlo istančan, književan jezik i gotovo radiofonična dikcija i izgovor.
Jasno je da je Kristina svestrana, mlada osoba, glazbu smo već spomenuli, već se uspješno okušala i u moderatorskim i voditeljskim vodama, godinama je čitač u pakračkoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, a zanimljivo je i da puno piše i da joj je pisanje neka vrsta hobija.
- Od 4. razreda pišem neku vrstu memoara i zapisa koji mi jako pomažu u sazrijevanju, u upoznavanju samog sebe, da vidim gdje sam, da se mijenjam i razvijam na bolje. To je neka vrsta terapijskog pisanja. Druga vrsta pisanja je pisanje klasičnih pisama, kako su nekada ljudi komunicirali. „Penpaling“, za što još ne postoji hrvatski naziv, je zajednica ljudi diljem svijeta koji i dalje razmjenjuju pisma i baš sam posljednje vrijeme uronila u to. Dopisujem se s ljudima iz Kine i iz cijeloga svijeta. U današnje tehnološko vrijeme kada je sve online i kada smo svi online, to je neka vrsta retro komunikacije i baš mi je zabavno. To je ujedno i način da upoznajem druge ljude, druge kulture što me jako obogaćuje osobu - priča Kristina
Gluma je odvela u Finsku
A sa "penpalingom“ se Kristina prvi puta susrela u Finskoj gdje je od 5. do 11. kolovoza 2019. boravila u gradu Hanko i sudjelovala na 13. Festivalu mladih kazališnih stvaratelja Europe u starosti između 15 i 17 godina. Put u Finsku zaslužila je upravo izvanrednom izvedbom Franje Šafraneka u nagrađenom pakračkom mjuziklu i bila je među pet mladih hrvatskih glumaca koliko svaka zemlja članica ove manifestacije šalje na festival.
- Godina 2019. je stvarno bila luda i meni najbolja godina, a Finska je došla kao šlag na tortu. Tamo je bio održan svojevrsni glumački kamp koji je ranijih godina trajao i znatno duže. Ipak, i ovih šest dana bilo je dovoljno za upoznati super zanimljive mlade ljude iz cijele Europe i družiti se s njima, upoznati njihovu kulturu i običaje. Uz prekrasno iskustvo koje nosim iz Finske, ostala su poznanstva pa sam tako i dalje u kontaktu s prijateljicama i prijateljima, prije svih iz Hrvatske, ali i iz Finske, Belgije, Švicarske... Takav glumački kamp se svake godine održava u drugoj državi, a ove godine je trebao biti održan u Hrvatskoj, ali, nažalost, zbog korone ništa od toga - objašnjava Kristina.
Za sebe kaže da nije tremaroš, nema straha, ali ima pozitivnog uzbuđenja i onog osjećaja "jedva čekam". S druge strane iskreno priznaje da je jako loša u organizaciji i planiranju i dok joj jako dobro ide s riječima i slovima, što se ne može reći za brojke, datume i slično.
Nekog posebnog glumačkog uzora nema, ali kaže da uči u svakoj prilici.
- Ipak, mislim da je gledanje serije "Doctor Who" kroz osnovnu školu jako utjecalo na moj glumački stil. To se dogodilo nesvjesno. Tek sam nedavno primijetila da postoji mnogo sličnosti između glume Davida Tennanta, koji je utjelovio spomenutog Doctora, i moje, naročito u mimici. A možda mi se samo čini - kaže i dodaje kako je još jedna prednost glume što nju radi s velikim zadovoljstvom pa je samim time i puno lakše.
- Banalan primjer je kada sam u srednjoj školi trebala učiti kemiju, to je bilo za poludjeti, nikada naučiti. A kad treba naučiti tekst za ulogu, to odradim dok pucneš prstima.
"Gdje bi se voljela vidjeti za 10 godina?“, bilo je jedno od mojih posljednjih pitanja dok smo razgovarali na pakračkom šetalištu. "Veneciji?"
- U kazalištu, naravno, neću lagati. To bi me stvarno ispunilo. Među mogućim varijantama budućnosti svakako je i Akademija dramskih umjetnosti, ali, ponavljam, ne želim si stavljati nikakav pritisak i za sve ima vremena, sve će se rasvijetliti kad za to dođe vrijeme. Na meni je da budem strpljiva, da razmišljam racionalno, da osluškujem unutarnji glas. Moj stav je da je sve to na kraju Božja volja. Zato se ne bojim za budućnost i ono što treba biti, bit će. Na meni je da puno radim, da dajem sve od sebe, da iskoristim prilike, a ako život bude rekao da je to kazalište, nitko sretniji od mene - kaže Kristina.
Na samom kraju pozvala je i ostale mlade da se okušaju u glumi i da pokušaju upoznati nekog drugo sebe.
Gluma vas može unaprijediti
- Spomenula sam da vodim svoje memoarske zapise i zanimljivo je kada uspoređujem koliko mi je napretka donijela gluma. Prije svega u izgovoru, nevjerojatno je kolika je to razlika par mjeseci prije dramske i par mjeseci poslije. Izgovor, č i ć, dikcija, mislim da čak i pjevanje ima veze. S glumom sam dobila puno, puno samopouzdanja, slobodniju mogućnost da komuniciram s ljudima. Kao i kod svih mladih i kod mene je bilo situacija da me bilo prpa nešto napraviti, ali mi je gluma pomogla da taj osjećaj straha kontroliram, stavim ga po strani i ne dam mu da bude dominantan. Zato bi glumu preporučila svim mladim ljudima. Dajte si priliku, nikad ne znate gdje vas gluma može odvesti - zaključuje na kraju našeg Kristina koja podjednako živo može postati Franjo Šafranek, Eržika plemenita, Moma ili tko god vam se sviđa.
U svakom slučaju djevojka kojoj su kazališne daske dom i dvorište u kojem će, nadam se, i dalje rasti.
