Sjećanje jednog Daruvarčanina: Babovićka, kostimi, moj ljuti otac Drago i crno bijeli TV

Ode nam i Milka Babović od korone, Milka koju su kod mene više zvali Babovićka, nego Milka - nije to bilo doba intimiziranja s poznatima, i draže mi je tako - glas koji nismo mogli izbjeći i koji smo voljeli, a posebno pamtili po uživljenosti i opisu boja kostima klizača/čica. Čak i mi, dečkići koji klizanje izrazito nismo voljeli - meni je bilo zanimljivo samo kada bi netko pao - ali nije bilo izbora: klizanje se gledalo, pa sam ga i ja kolateralno gledao.

Ljutnja mog starog Drage

Bilo je to doba kada većina nije imala TV u boji, pa smo mogli samo vjerovati njezinim nadahnutim kolorističkim atributima: "A za naše gledatelje koji nemaju televizor u boji, Anin kostim je bordo boje sa srebrnim šljokicama i crnim rukavima", recimo. Neugodno je to podsjećalo da postoje oni koji imaju i oni koji nemaju boju.

Moj stari Drago, manje osjetljiv na klizanje i boje, ali osjetljiv na svoj socijalni status je komentirao: "Šta sad to meni znači, šta?" No kada je većina, jer brzo je to išlo, kupila na kredit TV u boji, počeli su prigovori. Teta Evica, koja je cijeli život radila u "Vesni", tekstilnoj industriji, s koncima svih boja i odlično ih raspoznavala, samo se mrgodila, ali blaga kakva je bila, nije puno protestirala. Baka Ivana je već bila glasnija: "Ma kakva trula višnja, to je više onak, cigla crvena."

Ja sam na dio spektra farbenblind, nit sam nešto vidio nit me zanimalo, ali pamtim kako je Milka Babović od neupitnog autoriteta za boje i glasa kojemu se vjerovalo postala nepouzdani pripovjedač, kako je njezin autoritet poljuljao TV u boji, kako je preživljavala sudbinu junaka koje nova tehnologija ne podrži, kao televizija radijske voditelje, kao glumce nijemih filmova ton.

Pravo vrijeme za odlazak

Pošteno treba reći da su se boje od TV-a do TV-a i od proizvođača do proizvođača razlikovale, da su kvalitete snimaka i prijenosa oscilirale, da mnogi nisu znali ni poštimati boje na ekranu.

Sjetio sam se je još jednom, fizika je bila razlog. Ne znam više je li to bilo u školi ili gdje, ali uglavnom, zavrtjelo se šest temeljnih boja spektra na kartonskom krugu oko špenadle zabijene u pluteni čep, i stvorile su bijelu, boju svih boja. Pomislio sam kako će to netko sigurno iskoristiti za kostim, pa kada klizačica uđe u piruetu i zavrti se vretenasto, kostim će postati bijel. I pomislio da će tada Milka Babović dreknuti ko Mladen Delić: "Ljudi moji, je li ovo moguće?"

Ne znam je li itko to učinio, ali znam da je Milka Babović izabrala pravo vrijeme za odlazak, bijelo, ishodišnu boju, zimu, doba kada smo s njom živjeli, gledali led i snijeg iz toploga, pa nam je i njezin glas bio i ostao topao. Glas je to osobe koja je bila sve osim - bezbojna.