O maloj, zločestoj grofici i zašto je gorko plakala grleći stablo...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Znaju me pitati kako ja to sve znam? Zato što znam slušati a dobro pamtim (skoro kao onaj slon, što je i nakon pola stoljeća znao prepoznati zlog bijelog čovjeka), odgovaram prema istini. Treća su stvar novinarski putovi koji su me doveli do mnogih zanimljivih ljudi. Pa sam često uz nove metre asfaltiranih putova čula i nešto što s njima nema veze, ali je zanimljivo.
Ponekad mora proteći mnogo vode ispod Topličkog mosta da se ukaže prilika da o tome i pišem, (dio današnje priče prvi puta sam čula prije više od trideset godina), ali zato sada imate jedinstvenu priliku da čitate o plemićima iz daruvarskog dvorca iz malo drugačijeg ugla. Prizemnijeg, odnosno, iz perspektive onih koji su im služili, današnjim rječnikom, onih kojima su Jankovići, odnosno Tüköriji bili poslodavci, a oni njima najamni radnici.
No, prije nego dođemo do vlastele, zaustavit ćemo se kod dugogodišnjeg radnika na Ininim pumpama u okolici Daruvara. Željka Reka znaju mnogi jer je točenje oktana u spremnike bio njegov prvi, jedini i zadnji posao s kojeg je otišao u mirovinu s 39 godina i 2 mjeseca radnog staža, precizno diktira. No, nismo mi kod njega navratili zbog toga, nego zbog Željkovih podosta neobičnih hobija a oni su - rimski novčići, stare knjige i kiropraktika.
Mladi arheolozi
Otkud u njemu strast za staro, ne zna objasniti ni danas ali otprilike, kada je išao u šesti razred osnovne u daruvarskoj gimnaziji je postojala je grupa Mladih arheologa a koju je vodio profesor povijesti Duško.
- Išao bih svuda za njima, na ciglanu, kod židovskog groblja i gledao što rade. A onda bih sve za njima ponavljao, tamo gdje su oni kopali dopodne, ja bih kopao popodne, tamo gdje su oni bili popodne, ja bih krenuo ujutro. I skoro odmah mi se posrećilo, iskopao sam u šumi glineni ćup i odmah sam ga svojom štijačom razbio. Mislio sam da je unutra zlato, ha, ha, ha! - smije se danas davnom događaju Željko i spremno pozira sa svojim detektorom metala.
To je bila druga faza njegovog lova na stare novčiće. Svoj prvi detektor nabavio je u Njemačkoj i njemu duguje nalaz skoro savršeno očuvanih rimskih sandala. Jako su se svidjele kustosu jednog zagrebačkog muzeja kojem je Željko jednom prilikom sve nađeno odnio na procjenu. No, bio je mlad i zelen i mijenjao obuću za šaku drugih rimskim novčića. Naime, u to vrijeme, takvih kao Željko bilo je u Daruvaru dosta, bila je to skoro pa moda, tragati za rimskim novcima. Jednom prilikom imao je (možda) priliku napraviti posao života, na Slaviku mu je ponuđena barem pola metra velika keramička žaba puna različitih rimskih novčića, a iskopana prilikom gradnje kuće. Tražili su za nju 12 tadašnjih milijuna, a budući da je tada novi stojadin koštao 12 i pol milijuna, posao nije sklopljen.
Zavičajna zbirka
Željko je svojevremeno i tri puta tjedno znao češljati daruvarsku Rimsku šumu, ali s Domovinskim ratom svemu je došao kraj. Što ima u svojoj zbirci ima, što nije našao više i neće. Pošto se prema zakonu, svaki važan nalaz detektorom metala mora ponuditi za otkup muzeju, i njegovi trofeji su na dobrom putu prema daruvarskoj zavičajnoj zbirci.
Drugu svoju kolekciju - onu starih knjiga, Željko je velikim dijelom sakupio na benzinskoj, a zapravo na putu prema smetištu. Uvijek bi, dok bi točio gorivo traktorima koji bi u prikolicama vozili počišćeni krš, zavirio. Ako bi vidio stare knjige, uzeo bi i pitao: "Imate ih još?“. Kasnije su mu ljudi stare knjige donosili i sami, a on ih nosio na gledanje i profesoru Švajger i profesorici Pilat. I svi su se čudili, odakle njemu. I plašili ga, da, tako stare knjige smiju imati samo muzeji. No, bilo je to u prošlom stoljeću, ovo 21. nije baš frendli prema tiskanom slovu.
Za razliku od ovih starih, najnoviji Željkov hobi je iz posve druge oblasti. Do njega ga je doveo sport, odnosno jedan zagrebački kiropraktičar, koji je jako volio igrati tenis, ali mu baš nije išao, pa nitko s njim nije htio igrati u paru. I tu je došlo do razmjene dobara, doktor nauči Željka osnove, a oni pobjede na nekoliko turnira. Nakon toga Željko je nabavio priručnik Eve Ryhlikove "Čehinje i svjetski priznate stručnjakinje" i krenuo putem samousavršavanja te i danas žali što u svoje vrijeme nije išao za fizioterapeuta. Dok vrti glavom nad mojim "zaštopanim spinalnim kanalima", objašnjava, kako je kiropraktika došla na loš glas s Pavlovićem i da je to prava šteta, jer ovaj spoj masaže i namještanja zna ljudima značajno pomoći kod išijasa i trauma nakon moždanih udara.
Grofičini darovi
A nakon male "poravnavajuće" zdravstvene pauze, skida Željko sa zida svoje dnevne sobe uokvirenu sliku "Grofice" i spremno priča vrlo zanimljivu priču, koja se u obitelji Šterman, Gelenčir i Rek prenosi iz koljena u koljeno:
- Ovu fotografiju, nekoliko srebrnjaka i četke za kosu poklonila je mlada grofica Janković mojoj baki, koja je radila u dvorcu, kada je odlazila iz službe. Četke su bile od bijelog trešnjinog drveta i još je u njima bila grofičina kosa jer jedna od zadaća moje bake bila je da joj svako jutro raščešlja kosu. Bila je pri tom jako pažljiva i zato je grofica baku voljela i te stvari joj poklonila za sjećanje. Ali sama grofica nije bila baš tako dobra. Baka je uvijek govorila, da je grofica bila pravo zločesto dijete. Iz obijesti bi znala uzimala stvari i bacati ih u bunar, već su znali, čim nešto u kuhinji ili u dvorcu fali, idi loviti u vodu. Baka je uvijek govorila, da se isuši bunar, koliko bi samo tamo stvari iz dvorca našli.
Ni sam grof Julije nije baš ostao u dobrom sjećanju mladoj služavki, koja je u dvorac došla iz Pešte i iako se poslije udala za grofovskog vincilira i ostala živjeti u Daruvaru, nije nikad naučila hrvatski. Nakon prvih pet dana, od kako je počela raditi, navodno je grof pitao ženu koja je bila zadužena za raspoređivanje posla među služavkama: "Kako radi ova mala?“. Iako je odgovor bio: "Nema zamjerki", on je rekao: "Ako ne radi dobro, šutnite je nogom u guzicu, nek izleti kroz ovaj veliki prozor van!"
Vikanje na služavke
Iako ćete u gotovo svim tekstovima, koji opisuju život posljednjih Jankovića, koji su stolovali u našem dvorcu, pročitati da je grof Julije bio "po naravi blag", a kao župan "iznimno pomirljiv", možda to baš i nije bilo tako. Lako je moguće da su njegove mnogobrojne zasluge - jer ipak je on prvi govorio hrvatski u požeškom saboru, osnivao čitaonice i Maticu hrvatsku, poticao dolazak pošte i željeznice u naše krajeve, zasjenilo to da je „onako robustan i često ljut, znao jako vikati na služavke“
No, sjećanjima na služenje pod Jankovićima ovdje nije kraj:
- Posao djeda je bio, da se kao vincilir brine o parku uz dvorac te vinogradu i voćnjaku. A jedne je zime toliko snijega napadalo, da je grof pozvao djeda i ljutito mu rekao: "Vendele, jeste vidjeli koliko je snijega na voćkama? Odmah da ste ga otresli!“. "Ja neću, a ako hoćete, idite vi!" na to je rekao djed, a bijesan grof stvarno je otišao u voćnjak i otresao dva reda, dok se nije umorio i prestao. U proljeće su se ta dva reda voćaka posušila, a kad je to vidio, grof je djeda novčano nagradio...
- Što misliš Željko, je li se to stvarno zbilo tako ili su priče pomalo ukrašene? I je li ta služavka bila tvoja prabaka, a ne baka? - pažljivo ispitujem, ali on je kategoričan:
- Moja mama Ilonka je uvijek rekla da kako je čula od bake Marije, da tako priča i ona.
Daruvarska vlastela
A eto, ja zapisah, a nakon nekoliko telefonskih poziva dolazim do još jedne osobe, koja se sjeća što joj je mama pričala o daruvarskoj vlasteli. Ako to usporedimo sa zapisima o Jankovićima dostupnim na internetu, slika o tome zašto je mala zločesta grofica sa fotografija pola stoljeća kasnije gorko plakala u parku grleći jedno stablo, postaje mnogo jasnija, ali o tome čitajte idući put.
I naravno, striktno gledajući, budući da djevojčica na fotografiji ima deset godina, točnije bi bilo nazivati je kneginjom Janković. Njezin je otac bio grof Julije Janković, majka grofica Ljudevita. Ovaj bračni par imao je dvoje djece, stariju Mariju te mlađu kći Anu Elizabetu (djevojčica Eli sa slike).
Bogatu fotogaleriju koja priča svoju priču u sličicama pogledajte klikom na naslovnu fotografiju na vrhu članka...