Pripada li sarkofag Daruvaru, odnosno kako su ponovo otkrivene liturgijske ploče
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U potrazi za najvrednijim Daruvarskim kulturno historijskim nalazom koju smo započeli prošli put na redu je složeno pitanje o prisvajanju nečega što zapravo nemamo a teško i da će nam se ikada vratiti. Pojednostavljeno, da li Daruvar i Daruvarčani mogu prisvajati i dičiti se arheološkim nalazom koji je iskopan kod Bastaja?
Ja mislim da mogu. U vrijeme pronalaska vrijedne rimske grobnice sa sarkofagom Bastaji su pripadali Jankovićevom Daruvaru kao što su dugi niz godina bili u sastavu kotara a kasnije općine Daruvar. A kada jednom budu i provedene u djelo one silne najave o smanjivanju broja općina u Hrvatskoj opet će tako i biti. I zato je rimski sarkofag svakako naš, a koliko je lijep i vrijedan i u hrvatskim mjerilima najbolje svjedoči podatak da se nalazi u stalnom postavu Arheološkog muzeja u Zagrebu. Šteta što ga ne posjećujemo dovoljno i šteta što u Daruvaru ne postoji njegova replika. Zaslužio bi.
Priča o velikom rimskom sarkofagu s tri strane ukrašenom reljefima počinje 1842. godine kada je pronađen. Točnije, kada je kod Velikih Bastaja iskopana velika raskošno ukrašena rimska grobnica u kojoj su se nalazila čak dva sarkofaga. Nažalost, bio je to posve slučajan nalaz kod poljskih radova pa su, kako je desetak godina kasnije zapisao daruvarski učitelj V. Zdelar, "kopači sve potamanili a i sam sarkofag oštetili, a ništa nisu našli osim kostiju.“ "Na tisuće cigala otkopalo se i rasprodalo", čitamo u zapisima Gjure Szabe. Grobnica je tako doslovce sravnjena sa zemljom pa danas ne znamo ništa o njezinom izgledu te onom drugom sarkofagu o kojem se nisu sačuvali nikakvi podaci.
Možemo samo nagađati da je to bila zaista raskošno uređena grobnica ukrašena freskama, mozaicima i mramorom, jer upravo takvi ulomci su još godinama izranjali na svjetlost dana na poljima na bastajskom lokalitetu zvanom Crijepci, gdje je, vrlo vjerojatno, rimska grobnica pronađena, čitamo u članku poznate hrvatske arheologinje Branke Migotti koja je o sarkofagu opširno pisala.
Grof Julije Janković dao ga je kasnije prenijeti u Daruvar, gdje je dvadesetak godina ukrašavao "gospoštijski park", kako je zapisao povjesničar Gjuro Szabo. U godinama 1905. do 1919. slijedi pak "dramatična prepiska" (koja se sačuvala u arhivima) Narodnog muzeja u Zagrebu, koji je želio sarkofag, i daruvarskih vlasti koje su „izražavale nevoljkost da se toj želji povinuju". Na kraju je sarkofag ipak završio u Zagrebu, gdje se u Arheološkom muzeju nalazi i danas.
I koliko god zbog toga bili tužni, budimo realni - možda je tako spašen od daljnjih krađa i devastacije (jer onaj, koji je u grobnici nađen s njim, odmah je poslužio kao običan građevinski materijal, jednako kao i sve cigle iz razbijene grobnice). Nemojmo zaboraviti ni to da je iz II. svjetskog rata daruvarski dvorac izašao doslovce golih zidova, pitanje je kako bi u poratnom metežu prošao "neki stari kamen".
Bilo kako bilo, još je nešto vrlo izgledno, a to je da se "naš" rimski sarkofag vrlo vjerojatno više nikad neće vratiti u Daruvar. U prošlosti su već pokretane takve inicijative, bila je to i neostvarena želja najpoznatijeg daruvarskog fotografa Milana Pavića, ali, prema sjećanju njegove supruge Slavke, tih pedesetih godina prošlog stoljeća u Daruvaru za to nije bilo sluha.
A, pošteno govoreći, i kamo ga vratiti? Šanse da naš grad dobije muzej/zbirku, koja bi odgovarala standardima 21. stoljeća, u ovom su trenutku mizerne. A takve su bile zapravo oduvijek. U pripremi ovih tekstova vrlo često listam stare tiskovine i na vapaje "da je vrijeme da Daruvar dobije zavičajni muzej" mogu se samo nasmijati, jer ovi citirani, napisani su prije više od pola stoljeća a mogli bi se - doslovno, ponovo napisati i danas. Znate kada je objavljen možda prvi takav tekst, nepotpisan i pod naslovom - Što je s muzejom u Daruvaru? - 1934. godine!
To što je naš rimski sarkofag izložen u Zagrebu daje nam pak jedinstvenu mogućnost da predah i osvježenje u centru metropole potražimo upravo kod njega. Sarkofag je, naime, izložen u lapidariju na otvorenom, što će reći u dvorištu Arheološkog muzeja (spustite se pored hotela Dubrovnik, pa nastavite Gajevom par stotina metara niže) koji u ljetno doba funkcionira kao vrtna restauracija. Ulaz je besplatan, a kava jeftinija nego na trgu, što je još jedna korist od posjeta daruvarskom sarkofagu.
Ne možete ga promašiti, iako nije nikako posebno označen. Na bokovima je ukrašen vinovom lozom i panterama i toliko je uočljiv da ga ne možete zamijeniti ni s jednim drugim. Naravno, da će vam se učiniti da je to tamo uvjerljivo najveći i najljepši sarkofag - što god znalci rekli i pisali o tome. Na različitim turističkim portalima možete danas pročitati o tome, da je vinova loza na sarkofagu "dokaz" da su još stari Rimljani ovdje uzgajali vinovu lozu. To u kontekstu daruvarske vinske ceste i Badelove vinarije dobro zvuči, ali nije istina.
Slične simbole možemo vidjeti i na drugim sarkofazima, koji su kao i ovaj naš nastali oko 4. stoljeća. To je vrijeme u kojem se miješaju poganski i kršćanski svjetonazori, pa prizore s bočnih strana trebamo čitati u tom kontekstu. Trsja i stabalca alegorija su Raja, pantere su metafore grijeha i otkupljenja a kantaros s voćem i plodovima znamen besmrtnosti odnosno euharistije, sve to podrobno je u podužem članku objasnila već gore spomenuta Branka Migotii, stručnjakinja za antičku i ranokršćansku arheologiju.
No, kada već u Daruvaru ne možemo vidjeti rimski sarkofag, ipak nešto možemo. Bastajska grobnica je, naime, osim dva sarkofaga i više sitnijih artefakata sadržavala i ploče s liturgijskim, ranokršćanskim heksametrima. Te ploče (jedna velika i dvije male) su zapravo dosta značajan nalaz, tumači arheologinja Migotti. Na većoj je dogmatsko-liturgijska pjesma poučnog sadržaja a budući da je takvih ploča s takvom vrstom stihova pronađeno vrlo malo, značajne su i u hrvatskim okvirima.
To što su i dan danas u Daruvaru možemo zahvaliti grofu Juliju Jankoviću, koji je ploče svojevremeno dao uzidati u prizemlje dvorca, a to što danas možemo vidjeti i dva manja fragmenta pak daruvarskom arheologu Berislavu Schejbalu. On ih je naime 1994. godine ponovo izveo na svjetlo dana. Te je godine sudjelovao je u projektu "Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj" te si dao truda i doslovce ih iščeprkao ispod naslaga boje i žbuke. A tamo su se našli nakon jedne od renovacija dvorca, kada se zidarima nije dalo gnjaviti nabacivati žbuku oko rubova tamo nekih manjih starih kamena, pa su ih jednostavno zažbukali. A nakon toga su godinama bili prebojavani, te posve zaboravljeni.
A znate, tko je Beri, u njegovom istraživačkoj pothvatu dao odlučujući trag? Penzionirani školski podvornik, koji se sjećao, gdje su ploče bile… I zato, kada vas put nanese u prizemlje dvorca, ne propustite priliku i bacite pogled na ploče. Em su vrijedne, em je priča o njim skoro detektivska dobra. Naći ćete ih u prizemlju ispod prozora, lijevo od vrata za dvorište.