Donosimo vam drugi ulomak krimi romana Dejana Šorka čija se radnja odvija u Daruvaru...

Poštovani čitatelji, dragi prijatelji!

Nakon što ste vi izabrali naslovnicu za novi detektivski roman uglednog i višestruko nagrađivanog  filmskog, televizijskog, kazališnog i radijskog scenarista i redatelja te romanopisca Dejana Šorka čija se radnja odvija u Daruvaru, prošle nedjelje premijerno smo objavili početni ulomak, a ove vam donosimo nastavak. 

Predstavljanje romana, uz prisustvo autora, održat će se u utorak, 3. 5. od 19 h ispred dvorca grofa Jankovića, a u slučaju lošeg vremena - u dvorcu. 

Uživajte u novom ulomku!

=================================

Dejan Šorak: Kupelj boga Silvana

(ulomak, poglavlje 1945.)

(…) Jurili su širokom bijelom cestom preko oblih brežuljaka. Svježina zračne struje puna mirisa cvjetnih livada nije mogla ohladiti užareno Stjepanovo čelo. Piljio je ispred sebe u nježni Šimunov vrat nad kojim su lepršali sijedi pramenovi. Mrzio ga je jer kao šofer može šutjeti, a on se osjeća obaveznim nešto reći, a ništa mu ne pada na pamet.

− Znate li vi, mladi gospodine − prozborio je stari iznenada, jedva nadglasavajući buku motora − da ste vi već treći inspektor kojeg vozim u svojoj karijeri.

Konobar je oprezno, iskosa pogledao nepoznatog koji je šutio.

Morali su se zaustaviti ne bi li propustili gegavu povorku debelih gusaka.

Ivan je vadio cigaretu, Tomžetić je munjevito kresnuo žigicu, džip se propeo krećući, a plamičak se utrnuo ne dodirnuvši duhan.

− Skače kao ždrijebac. Odlična mašina. Ne bih ga dao za tri nova Mercedesa − brbljao je Šimun. − Slušam ga i obuzima me milina. Kao da pjeva slobodarska duša sovjetskih trudbenika.

− Meni se, naprotiv, čini da buči poput tenka i para uši – reče došljak.

− I meni − hitro će Stjepan.

− Nemate vi, dječaci, pojma o motorima! − nadmoćno će gospodin Havranek, zadovoljan što za razliku od blentavog konobara ne nasjeda provokaciji.

Ivan je pružio lijevu nogu u međuprostor prednjih sjedala i rekao Havraneku:

− Oprostite ako vam smeta. Boli me kad je držim skvrčenu.

− Tako mlad, a reumatizam – prijekorno će starac. − Gdje ste ga navukli?

− Navukao sam geler na frontu. Prsnula mi je potkoljenica, napuklo koljeno, pokidane tetive. Dobro su me zakrpali. Glavno da mogu hodati.

− Gadna stvar − promotrio je Šimun nogu kao da rendgenski vidi kroz hlače. − Ali jamčim da ćete za mjesec dana na njoj plesati. Odabrali ste pravo mjesto za rehabilitaciju. Voda u našim Toplicama čini čuda.

− Držim vas za riječ − osmjehnuo se Ivan. − A što ste vi tako šutljivi? − upitao je Tomžetića.

− Mislio sam, naime... ne volim dosađivati gostima − odgovorio je zatečen, shvativši da je došljak ovdje samo u svojstvu pacijenta, a istraga i ostalo tek je zlobna šala pokvarenjaka Šimuna.

− Takav vam je on − nalazio je šofer potrebnim objasniti upraviteljevo ponašanje. − Škola pristojnosti gospođice Beatrise Seifert: nenametljivost.

Upravitelj se jedva suzdržao ne klopiti ga preko crvenkastog, sparušenog uha.

− Kakva je ono građevina tamo između drveća? − upitao je Ivan.

− Skladište otkupljenog žita. U našemu je kraju plan premašen za jednu četvrtinu − spremno je raportirao konobar.

− Skladište? Sliči dvorcu.

− Ma zna i on, mladi gospodine, da je dvorac. Ali neće reći. Udarilo mu u glavu što je od konobara postao upravitelj, pa misli da se od toga datuma računa i povijest.

− Vidite li s kim ja imam posla? Zna da neću poduzeti mjere jer poštujem starije ljude. A možda bih trebao, što mislite?

Izostao je Ivanov odgovor.

− Druga polovica osamnaestog stoljeća. Barok − borio se Šimun s tvrdoglavim mjenjačem koji nije htio iz druge u treću.

− Pripadao je grofovima Jankovićima, pa Magdaleni Lechner, pa Tuköryjevima.

Vozili su duž visoke oronule ograde od cigle.

− Evo nas, stižemo.

*   *    *  

Provlačeći se između uščuvanih vratnica od kovanoga željeza, džip je otkinuo komad bršljana i vukao ga za sobom kao dugi svlak po uskom, čudno iskričavom putu.

− Vidite li kako se svjetluca? Sve su staze nasipane pijeskom od bijelog mramora. Kako se tek krijese na mjesečini. Divota. Šteta je dizati prašinu. Zato ćemo polako. Mercedesom se moglo brže. Imao je gume meke kao duša. A ovaj je vrag smrt za finu cestu − kokodakao je Šimun.

*   *    * 

Ušli su u hladovinu neobičnog stoljetnoga gaja. Skoro svako je stablo bilo druge vrste.

− Ovo je neki botanički vrt, što li?

− Julijev park. Jedan od ljepših u ovom dijelu Europe. Preko dvjesto različitih vrsta bilja. Od indijskoga oraha do pitajboga čega. Prvu je biljku zasadio Antun Janković 1762. godine. Ne znam koju. Ako nije onaj libanonski cedar… Pet ga ljudi danas ne može obujmiti.

Srebrnasto je deblo Ivana podsjetilo na stub egipatskoga hrama što ga je vidio na fotografiji povijesne čitanke. Prepoznavao je oko sebe slike rajskoga vrta dječačke mašte prvih satova vjeronauka.

*   *    * 

− Nevjerojatno kako sve to ovdje uspijeva − glas mu se utopio u zadovoljnom roktanju motora.

− Gore je panonska crnica, dolje vruća voda bogata mineralima, a nađe se i slojeva ilovače. Najpogodniji uvjeti. Ali prije svega i poglavito, trud, mladi moj prijatelju, trud mnogih naraštaja.

− Ma kakav trud, Havranek! − grubo će Tomžetić, razdražen šoferovom hvalisavom učenošću i bezobraštinom da pokraj njega živoga vodi glavnu riječ i dosađuje. − Nije trud, nego da budem prost, zajebancija dokonih feudalaca i gospode. Koja korist od svega toga, za čije babe zdravlje ova šašava šuma? Koja je svrha? Treba to posjeći.

Šimun je prikočio, osvrnuo se i rekao dobronamjerno:

− Svrha je u ljepoti i ljubavi prema prirodi.

Otpustio je kvačilo i dodao: − Ali to jedna kelnerska tikva nikad neće razumjeti.

− Slušajte vi − umiješao se Ivan oštro − gospodine − ta je riječ dobila opaki prizvuk − ovo se više ne može podnositi. Vi ste šofer, a Stjepan je upravitelj. Previše si dopuštate s toliko putra na glavi. Gospodu koju ste nekad vozili sigurno niste tako vrijeđali. Svega mi, nećete ni nas.

Koliko god mu se sviđao Šimunov razbarušeni duh, toliko je sažalijevao blentavoga konobara. No, radilo se o nečem važnijem od vlastitoga osjećaja: o poretku kojeg treba braniti. To nije bio samo napad na jednog konobara, nego na predstavnika narodne vlasti koja je plod revolucije. A ta vrhovna vrijednost mora biti zaštićenom i od bezazlenog nasrtaja kao što je ruganje gospodina Havraneka ovom maljavome klipanu.

− Ma imate vi pravo, ali Šimun nije mislio ništa loše. Nakrivo je nasađen i gotovo. Znam ga odmalena. Šalio se taj i na račun gospođice Seifert, a jednom je i od SS pukovnika Kaltena napravio magarca dok su igrali šah na terasi. Navikao je da mu svi opraštaju, pa više ne zna granice. (…)

===============================

Dejan Šorak - biografija

Dejan Šorak, autor detektivskog romana čija se radnja odvija u Daruvaru/Foto: Privatni album

Dejan Šorak, autor detektivskog romana čija se radnja odvija u Daruvaru/Foto: Privatni album

Dejan Šorak je filmski, televizijski, kazališni i radijski scenarist i redatelj, te romanopisac. Encyclopedia Britannica navodi ga među nekolicinom hrvatskih umjetnika svih vremena.

Scenarist je i redatelj cjelovečernjih igranih filmova: Mala pljačka vlaka (1984.), Oficir s ružom (1987.), Krvopijci (1989.), Vrijeme ratnika (1992.), Garcia (1999.), Dva igrača s klupe (2005.) i U zemlji čudesa (2009.) 

Objavio je romane: Kontrolna projekcija (2000.), Ja i Kalisto (2002.), Američko-hrvatski u boji – saga o filmu u tri dijela (Marija i zvijer, Venecija smrti, Dezdemona i vrag, 2008.), Čovjek bez dna (2011.) i zbirku pripovijetki Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne (2009.).

Najpoznatiji kazališni komadi su mu Svećenikova smrt i Pauk i Pepeljuga.

Dobitnik je brojnih hrvatskih i međunarodnih nagrada i priznanja.

Za zasluge u hrvatskoj kulturi Dejan Šorak je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.