Daruvar je posjetio Rus koji proučava češki jezik. Lokotar je razgovarao s njim na hrvatskom...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Život često voli nekim čudnovatim putovima spajati ljude pa je tako igrom slučaja spojio Daruvarčanina Kruna Lokotara, koji je na 10-ak dana došao posjetiti svoj grad i Sergeja Borisova, Rusa koji je studirao hrvatski jezik i koji je po drugi put došao u Daruvar proučavati češki jezik u hrvatskom okruženju. Borisov, naime, upravo radi na doktoratu „Jezična situacija kod Čeha u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj“.
Lokotar, veliki zaljubljenik u svoj grad, riječi i knjige, razgovarao je s Borisovim, koji je i preveo djela nekih hrvatskih pisaca na ruski jezik, o njegovom životu, neobičnim životnim izborima i boravku u Daruvaru. I da, ako mislite da su pričali o Putinu i Ukrajini... Džaba ste čitali ovih nekoliko redaka.
Ali su razgovarali o dijalektima u Dalmaciji i BiH, o hrvatskom jeziku, Česima i o tome zašto je jedan Rus zavolio Daruvar.
Po struci ste bohemist i kroatist, a studij ste završili na prestižnom moskovskom sveučilištu Lomonosov. Odakle baš ti interesi, koliki je interes za kroatistiku generalno i gdje ste se još usavršavali? Recimo, u Pekingu na sveučilištu sam predavao kroatistima, tamo je država izmjerila da je dovoljno da godišnje studira 16 studenata, a motivacijama im je bila raznolika.
- Daleke 2012. sam upisao Filološki fakultet Moskovskog sveučilišta Lomonosov, jer jezici i literatura su me privlačili više nego matematika i fizika iako sam završio srednju školu s temeljitim proučavanjem baš tih, posljednjih predmeta. Kao strani jezik sam morao izabrati češki, srpski ili jedan od zapadnoeuropskih. Stoga što sam učio engleski u školi, želio sam naučiti neki potpuno nov, moglo bi se reći čak i egzotičan jezik, i onda me zainteresirala slavistika. Izabrao sam češki i nisam nimalo požalio jer su mi se otvorili novi obzori, potpuno nova problematika i znanja. Od treće godine studija smo počeli s hrvatskim jezikom i bili smo prva grupa na fakultetu koja je studirala baš hrvatski. Do 2000-ih godina se na fakultetu učio srpskohrvatski, a onda srpski. Mi smo imali sreću studirati s lektorom iz Slavonije, novinarom Slobodanom Kadićem. Također sam studirao na Croaticumu – Centru za hrvatski jezik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i na ljetnoj školi u Dubrovniku te još četiri mjeseca u Zagrebu. Otprilike od 2010. godine kod nas raste interes za kroatistiku, hrvatski jezik i književnost se sada predaju na više fakulteta, ne samo u Moskvi. Ne znam koliko je studenata hrvatskog godišnje, ali broj je usporediv je s ostalim slavenskim jezicima kao što su češki ili bugarski. Moja motivacija je prije svega baš profesionalna i to znanstvena, filološka i prevoditeljska.
Na ruski ste preveli „Osmog povjerenika“ Renata Baretića. Teško da se pred prevoditelja može postaviti izazovnija zadaća. Kako ste riješili problem jezika Tonina, koji na hrvatskom govori usiljenim, novokomponiran i medijski forsiranim hrvatskim, kako Bosanca sumnjive biografije koji se skriva na Trećiću, a kako ste preveli sam trećićanski koji je kombinacija otočkog hrvatskog, recimo da je najbliži viškom dijalektu, i iskvarenog engleskog i talijanskog?
- Da, taj jezični izazov mi je zapravo bila motivacija jednako važna kao i to što mi se svidjela ideja romana, stil Renata Baretića i ostalo. Osim toga, prevoditi roman u kojem se glavni lik osjeća u dvostrukoj izolaciji, sjedeći 2020. godine u karanteni je bilo vrlo aktualno.
Počet ću najizazovnijim idiomom, tretitjonskim (trećićkim, jezikom koji se govori na imaginarnom otoku Trećiću u romanu – op. K. L.). Najprije sam mu probao prilagoditi jedan od južnih dijalekata ruskog jezika, što bi bilo logično, ali ispalo je da zbog ortografije nije moguće na papiru prikazati neke važne osobine tih dijalekata, a to, što je ostalo, nekako je više ličilo na bjeloruski jezik. Onda sam krenuo na sjever, gdje sam našao baš to što sam tražio, čak i sličnije originalnom trećićanskom. Iskvaren engleski sam prikazao ćirilicom baš tako kako kod nas obično ismijavaju nečije loše znanje engleskog jezika, to nije bilo teško, a ispalo je vrlo zabavno. Talijanizme sam manje-više sačuvao u toj mjeri, do koje su po mome mišljenju poznati ruskome čitatelju po talijanskim pjesmama iz zlatnih godina Festivala u San Remu, koje su i dan-danas vrlo popularne kod nas.
Selim (lik Bosanca – op. K. L.) je iz naše perspektive lik koji govori na 100% kod vas svima poznatoj varijanti jezika, koja je istovremeno specifična samo za Bosnu, čak za bosanske anegdote, imitaciju govora Bosanaca. Zato sam tražio nešto što zvuči kao ruski, ali jest istovremeno stereotipiziran govor neke određene grupe. Stoga sam izabrao idiom, opet iz anegdota i stereotipa, bandita iz 1990-ih s Kavkaza.
S Toninom (žitelj Trećića koji govori novohrvatskim, jer čita tisak iz 1990-ih – op. K. L.) nisam imao problema. Nekako sam odmah osjetio gdje se nalazi njegov idiom u usporedbi sa standardnim književnim jezikom, koji sam i ja učio na sveučilištu. Zato on priča negdje malo uzvišeno, negdje previše točno i pravilno, koristi novinarske izraze. Sad, kad sam dobio to pitanje, specijalno sam još jednom provjerio i kažem, u redu je, govori baš kao Tonino u originalu.
Rusija je najveća slavenska zemlja pa je zbog toga u panslavenskoj vizuri, koja je doduše odavno stvar prošlosti, s razlogom, smatraju maticom. Koliko se u Rusiji čitaju slavenski pisci, i općenito, koje književnosti su najpopularnije?
- Općenito, najpopularniji su, kao i svugdje, autori, koji su vidljivi u knjižarama, to jest pisci uspješni na unutarnjem i svjetskom tržištu. To su naravno prije svega kriminalistički romani i fantastika najrazličitijih razina duhovitosti, ruski i strani. Od toga su naravno još uvijek čitani Poljaci Stanislav Lem i Andrzej Sapkowski. Popularni su također suvremeni ruski i svjetski pisci, svakakvih narodnosti, koji su prisutni i u hrvatskim knjižarama. Poznati su slavenski autori, koji su bili objavljeni još u Sovjetskom Savezu; Karel Čapek, Jaroslav Hašek, Ivo Andrić, Henryk Sienkiewicz. Suvremeni slavenski pisci su poznati u uskim krugovima. Nisu to samo filolozi, ali oni čine većinu tih kružoka. Na promoviranju suvremenih slavenskih književnosti trenutno puno radi federalna Ruska knjižnica stranih književnosti u Moskvi, koja je ove godine napunila 100 godina. U suradnji sa slovenskim Forumom slavenskih kultura je u njoj bio prije šest godina otvoren Centar slavenskih kultura, Rusija je ušla u projekt 100 slavenskih romana, zbog kojeg sam imao mogućnost da prevedem „Osmog povjerenika“. Od hrvatskih autora na ruskom osim Renata Baretića su do sada u toj biblioteci izašle knjige Miljenka Jergovića, Roberta Perišića i Dubravke Ugrešić.
U Daruvar vas je doveo vaš doktorat koji proučava dijalekte češkog van matice zemlje. Možete li nam reći nešto više o tome i kada ćemo moći čitati kakav sažetak vaših istraživanja?
- Trenutno radim kao znanstveni novak u Institutu za slavistiku Ruske akademije znanosti te tamo istovremeno dovršavam svoj doktorski rad na temu „Jezična situacija kod Čeha u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj“. Povezao sam, dakle, nekako češki i hrvatski koje poznajem. Ovaj terenski rad mi je već drugi u Hrvatskoj, bio sam u Daruvaru i okolici prije tri godine, još prije epidemije covida. Zanima me prije svega sam jezik Čeha u vašim krajevima, ali istodobno i to kako država čuva identitet manjine, kakva je mogućnost da studiraju svoj jezik u školi, da održavaju različite manifestacije i tako dalje. Ovaj put me također zanimaju neslužbeni etnonimi, naprimjer Pemci, i neslužbeni toponimi, kao što je Pemija (Ivanovo Selo), Mezurač (Međurić) i slično – kako i u kojim slučajevima ih koristi manjina, te kako ih koriste Hrvati. Također se trudim da malo proširim geografiju izvan Bjelovarsko-bilogorske županije, stoga sam već bio kod Čeha u Kaptolu (Požeško-slavonska županija) i Međuriću (Sisačko-moslavačka županija). Jedan uvodni članak o prošlom terenskom radu je izašao u znanstvenom časopisu Zbornik Janković (broj 4 za 2019. godinu).
Niste prvi put u Daruvaru i okolici. Kakvi su vaši dojmovi?
- Jako mi se sviđa kod vas. Prošli put mi je Daruvar bio kao odmor od goleme prepunjene Moskve s više od 14 milijuna stanovnika. Ovaj put, prije nego što sam doputovao u Hrvatsku, proveo sam četiri dana kod Čeha po selima u Srbiji i onda, kad sam se našao u Daruvaru, bio je za mene nakon seoskog života baš grad, ali opet tako lijep i malen. Šteta što već drugi put neću stići da se okupam u daruvarskim toplicama. Prošli put sam imao previše posla, a sada sam malo prehlađen. Morat ću doći opet!