Dan kada je umro glavni daruvarski most i kada se mali Pero čudom drugi put rodio
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Mnogi ljudi ne vole kišu i tako će današnji dan, koji je osvanuo vjetrovit i uplakan, provesti uz radijator. To je naravno pogrešno, jer da ljudi koji žive na sjeveru Europe imaju naše kriterije – da se izlazi van u šetnju samo po lijepom i sunčanom vremenu, ne bi izlazili skoro nikada. U Švedskoj djeca u vrtiću izlaze na dvorište baš svaki dan, i kad je kiša pada, jer u svojim ormarićima imaju rezervnu odjeću. Da se presvuku kada se vani zamoče i zaprljaju. U Engleskim vrtićima čak postoji i radni zadatak za djecu – upoznavanje s oblicima i materijalima što zapravo znači da se izlije kanta vode na zemlju i djeca pošalju da rukama naprave blato i od njega grade brane za vodu.
Česi na mnogobrojnim portalima za putovanja koji u toj zemlji postoje uvijek citiraju rečenicu: "Ne postoji loše vrijeme za putovanja, već samo loše obučeni turist". Dakle, što nam je činiti? Obuti nešto prigodno na noge i prošetati uz našu Toplicu, jer uz nju možete hodati puna četiri kilometra a da nogom ne zagazite u blato. Još vam se ne ide? A da vam ispričam nekoliko zanimljivih podataka i priča o našem "malom potoku“?
Znate li da u svakom trenutku možete saznati koliko vode protječe daruvarskom rijekom Toplicom? (Samo na Googleu ukucajte vodostaj Toplica Daruvar i odmah će vam iskočiti). A znate li, gdje se u Daruvaru mjeri vodostaj?
No, krenimo redom:
"To je rijeka? To kod nas zovemo kanal", rekao je, kada ju je prvi puta vidio, moj suprug (u njegovu obranu moram reći da je odrastao kod Save, a to je u svakom slučaju respektabilna rijeka). Sličnih komentara naslušala sam se i kasnije prilikom vođenja različitih tura turista i prilikom zastajanja na ulazu u park na onom mostu kod Švicarske vile. Nerijetko bi tada s čuđenjem promatrali one visoke uzidane kamene obale, što se protežu na jednoj strani prema pivovari a na drugoj prema tržnici i pitali se čemu. Jer, većinom godine ispod mosta protječe tek mirni potočić, ljeti toliko plitak da u Toplici izranjaju kojekakvi otoci suhe zemlje obrasli travom i vodenim biljem pa sve vonja na mulj i ustajalu vodu.
Mi koji smo rođeni poslije 1960. godine primamo te obale bez razmišljanja o tome zašto su takve, jer ta naša mirna i tiha Toplica takva je samo od vremena kada je ukroćena tim podzidanim obalama, a prije toga znala je bogme dobro podivljati, plaviti i nositi sve pred sobom, uključujući mostove i ljude. Naravno, bilo je to davno, ali koliko zna ta naša Toplica (za one koji ne znaju, najveća lijeva pritoka Ilove), nabujati doslovce u trenutku, svjedoči i događaj koji je prije desetak godina završio u novinama s vrlo efektnom fotografijom. Toplica je od izvora do Daruvara vrlo plitka rječica koju traktori prelaze bez problema, a na nekim gazovima i automobili. No, to se može promijeniti u tren. Da nisam vidjela na vlastite oči, ne bih vjerovala, ali evo, ovo je naš obiteljski događaj, s roštiljanja na onom uređenom mjestu iza Batinjske Rijeke.
Baš smo jeli netom pečeni hajdučki ćevap, kad se nebo zacrnilo i počela kiša. Sjedili mi zaklonjeni nadstrešnicom, a ono se kiša pretvori u pravi ljetni pljusak, lijevalo je i udaralo bjesomučno malo više od pola sata, a nakon toga grane sunce, ko da nije ništa ni bilo. Ali sve uokolo mokro i vlažno pa se mi spakirali kući. Još samo donijeti gajbu iz rijeke... Kad ono od gajbe, u kojoj se ostalo još pola nepopijenih piva, a sve otežano pošteno velikim kamenom, ni traga ni glasa. Ni tamo gdje smo je ostavili ni na okuci dalje, ni na onoj još dalje a ni onoj dalje. Odnijela nama ta majušna podivljala rječica Toplica nakon jednog jedinog pljuska i gajbu i pivo.
Priznajem, čak je pomalo zastrašujuće vidjeti mutnu i zapjenjenu Toplicu nakon kakve obilne kiše, dok huči i bijesno se kotrlja od jezera uvijajući bokove ispod mostova. Oni koji ne stanuju blizu rijeke čak pomalo ne vjeruju da naša rječica može biti takva. A može, vidjet ćete u našoj fotogaleriji ili na vlastite oči, ako se nakon sljedećeg pljuska odete sami uvjeriti.
Jer današnje loše vrijeme koje tako izgleda iza prozorskih stakala iz tople sobe zapravo opće nije tako loše. Evo, što kažu podaci - u subotu (30. siječnja 2021. godine u 8 sati ujutro) je protok Toplice u Daruvaru bio 0,82 kubna metra u sekundi, odnosno, visina vode na mjernoj postaji kod autobusnog kolodvora bila je 21 centimetar, što je bilo samo tri centimetra više nego u ponoć kada još nije kiša padala. I to nije zapravo ništa, jer za vrijeme ljetnih pljuskova Toplica zna u sat vremena narasti za nevjerojatnih +18 centimetara i time automatski skočiti u crveni režim, to jest takozvano izvanredno stanje, da bi sat kasnije tekla "debela“ samo 11 centimetara što je - normalno stanje.
Danas dakle imamo automatiku i internet (ako vam se da, pogledajte i druge vodostaje, recimo Pakra, akumulacija Pakra, Bijela, akumulacija Bijela), ali nije uvijek bilo tako. Kako su nekada Daruvarčani mjerili vodostaj Toplice, možemo pročitati u zapisima novinara Damira Valdgonija:
Posljednjih sedam kuća u Radićevoj, prije Dalitovog željezničkog mosta, Toplicu je imalo u dvorištu. Zanimljivo je da je u svima do vode bilo ravno trinaest stepenica. Tako smo već onda imali običaj vođenja svojevrsnog vodostaja, u stilu: "Jesi li je vidio jučer? Voda je bila 3" (Ili 5 ili neki drugi broj do 13). Brojalo se naravno od vode prema dvorištu.
Nakon jedne od velikih poplava pedesetih, kada je Toplica kroz dvorišta poplavila i glavnu cestu i cijeli Dalit, ostalo je ono povijesno: "Kad je Toplica bila 16..."
Ah, ta poplava je bila ipak strašan šok. Počelo je penjanjem do razine dvorišta, ulaskom u dvorište i ulijevanjem u podrum. Taman su moja majka i jedan sustanar spašavali krumpir, kada je nestalo i struje. Istovremeno kada se voda počela prelijevati na zajedničku verandu pred stanovima, počela se prelijevati i u bunar, nasred dvorišta. Vrata stana su hitro brtvljena krparama. Stvari su se užurbano dizale na stolove, ormare. Srećom, bio je to klimaks, pa su samo neznatne količine pokvasile popločani dio kuhinje.
Sutradan ujutro voda se povukla s ulice. U školu smo krenuli kroz prozore jer je u dvorištu ostao duboki mulj. Kada se nakon nekoliko dana voda ocijedila,, a mulj osušio i ispucao u ploče nepravilnog oblika, tačkama smo ga odvozili natrag u Toplicu. Poplava je uništila čitav Vašov otok kao i polja na području današnjeg Darkoma i INE. Novonastala pustinja, prepuna najfinijeg praha od mulja, pružala je pak nama djeci neograničene mogućnosti igara…
Nije to bila jedina poplava, koju je Damir zabilježio u svom tekstu nazvanom Toplica i koji je prati rijeku od izvora pa do izlaska iz grada. Nije pisana kronološki, pa ne znamo, je li to bila jedna od tih velikih poplava pedesetih ili ona iz ranih šezdesetih koju vidimo na starim fotografijama do kojih smo uspjeli doći, ali čitamo: "Glavni se most nazivao tako jer je tu bio glavni ulaz u park s gradskog trga. Djeci je bio zanimljiv zbog metalne konstrukcije, koja je priječila ulaz vozilima, postavljena kao mini labirint. Taj je most u prvoj izvedbi stradao u dramatičnim okolnostima, u jednoj od dvije "apokaliptičke" poplave u Daruvaru, istog dana kad i Brkin most." (Kod prijašnje ulice Kapetana Brke, danas Kupališne, nap. autora.)
Toplica je tog poslijepodneva već potopila čitav park i izlijevala se u sam centar grada, dobrano prelijevajući preko glavnog mosta. Pri naletu greda iz razvaljenog Brkinog mosta i glavni se opirao samo tren. Upravo u trenutku kada je kroz plitku vodu preko mosta pretrčavao naš vršnjak Pero, začuo se snažan prasak. Gomila greda, letvi, dasaka osovila se uvis i zajedno s Perom krenula nizvodno. Vidjeli smo u tom kršu samo još jednom Perinu ruku i potom ništa više od mutne vode i granja koje se udaljavalo.
Senzacionalno je kroz desetak minuta odjeknula vijest da je Toplica u Mihanovićevoj izbacila na jedan od mostića - dječaka. Još je nevjerojatnije zazvučao je podatak da je – a bio je to Pero, izbačen točno pred kućom njegova strica. Pretrpio je snažan šok, bio je promrzao, ali tek s nekoliko ogrebotina. Ovaj danas uspješan zagrebački gospodarstvenik vjerojatno nikad neće zaboraviti dan kada je umro glavni daruvarski most na Toplici i kada se on, Pero po drugi puta rodio…
Nažalost, Damir Valdgoni nije zapisao prezime svog vršnjaka, pa ga ne možemo pitati, da li se ovaj događaj zaista tako i dogodio. Iako je internet moćna stvar, nije nam uspjelo naći (danas otprilike osamdesetgodišnjeg) Peru kojeg je Toplica odnijela i vratila za jedne od daruvarskih poplava, tamo nekih pedesetih godina. A onda su šezdesetih uzidane obale, umjesto drvenih mostova napravljeni novi željezni i Toplica je u Daruvaru ukroćena za sva vremena.
