VIKEND TERAPIJA Zašto mislimo da smo jedini anksiozni? Isto možda proživljava i osoba do nas

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

-----------------------------------------------------------------------------------------

Još jedan uobičajen radni dan. Na poslu su kolege tako sabrani i koncentrirani, prijateljice djeluju bezbrižno, a poznanici koje susrećemo u šetnji veseli i prpošni. No, što ako se  ispod toga kriju suradnici koji u sebi proživljavaju zabrinutost hoće li dobro isprezentirati temu pred timom, prijateljice koje se nose s teškom tjeskobom ili poznanici kojima je ova šetnja jedini način da umanje napetost u tijelu? Dok promatramo tako druge, možda imamo dojam da smo usamljeni u unutarnjoj borbi sa strahom i anksioznošću. Na van i mi drugima možemo djelovati pribrano i opušteno, a da se iznutra raspadamo od teških osjećaja. Zašto to onda prešućujemo i mislimo da se samo nama to događa?

Statistika je neumoljiva

Ankete koje se provode duž EU kroz različite projekte Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju zapanjujuće brojke vezane uz mentalno zdravlje i pojavu anksioznosti. WHO je 2023.godine objavila da oko 470 milijuna ljudi u svijetu živi s anksioznim poremećajem, dok je 2025. godine došla do podatka da u europskoj regiji svaka šesta osoba ima dijagnosticiran neki od mentalnih poremećaja. Nadalje, istraživanje provedeno na hrvatskim radnicima pokazalo je kako je 32% njih prijavilo neki oblik stresa, anksioznosti ili depresije povezanih s poslom, u odnosu na 29% radnika iz drugih zemalja EU. Pretpostavlja se da je u anketama uzet u obzir uzorak ljudi koji su službeno dobili F dijagnozu, pa je pitanje koliko je zapravo stvarni broj osoba koje pate od narušenog mentalnog zdravlja.

Trenutak u kojem zakucaju na vrata psihologu ili psihijatru je onaj kada iscrpe sve mehanizme kako da se bore protiv anksioznosti /Foto: Pexels

Iz profesionalnog iskustva, moram se složiti s navedenim brojkama. Bilo bi lijepo reći da je statistika prenapuhana, no količina vremena koje posvetim objašnjavanju razumijevanja mehanizma anksioznosti i neurobiologije koja se krije iza nje to jednostavno demantira. Ono što je bio poticaj za ovotjednu kolumnu jest činjenica da svaka anksiozna osoba misli da je ona jedina koja to proživljava. Svi ostali iz njene okoline se naizgled čine ''normalnima'' i djeluju kao da dobro funkcioniraju, dok se ona unutar sebe bori sa strahom od straha ili pokušajem da zatomi tjelesnu nelagodu uzrokovanu anksioznošću kako drugi ne bi primijetili što proživljava.

Zašto onda šutimo i trpimo u sebi?

Ako je u praksi istina da ljudi koji hodaju među nama žive s visokofunkcionalnom anksioznošću, zašto to nitko ne želi reći na glas? Možda baš zato što mogu ići na posao, imati hobije, brinuti se za obitelj, a u istom trenutku prolaziti kroz spiralu nametajućih misli, boriti se s tjeskobom i umirati od brige za sebe ili druge. Trenutak u kojem zakucaju na vrata psihologu ili psihijatru je onaj kada iscrpe sve mehanizme kako da se bore protiv anksioznosti i u isto vrijeme nose s njom kao s teškim teretom.

Paradoksalno, praveći se da smo svi dobro, stvaramo svijet u kojem nitko nije dobro/Foto: Pexels

Taj scenarij obično počinje nakon napada panike ili teške anksioznosti koja se očituje kroz psihosomatske simptome. Kreće pritisak u glavi, nesanice, probavni problemi ili se javlja vrtoglavica, osjećaj da će se osoba srušiti u nesvijest praćen ogromnim strahom koji ju preplavljuje. Unatoč vrlo neugodnom doživljaju, i dalje će rijetko tko podijeliti to iskustvo s bližnjima. Često se kreće od uvjerenja da ne želimo opteretiti druge, da je anksioznost znak slabosti jer se ne možemo nositi s zahtjevima na poslu ili pak da se trebamo moći sami nositi s time. Istraživanja o prikrivanju mentalnih poteškoća koja datiraju iz ove godine navode kako su razlozi za to strah od negativnih reakcija drugih, upravljanje dojmovima (u smislu da se želimo prikazati u boljem svjetlu) i želja da se održi slika da smo dobro.

Kolektivna iluzija ''normalnosti''

Paradoksalno, praveći se da smo svi dobro, stvaramo svijet u kojem nitko nije dobro. Na van djeluje da su svi normalni i time se stvara iluzija u kojoj samo s nama nešto nije u redu. U takvom svijetu svatko potiho nosi svoj teret, ne opterećujući druge i ne znajući da i ostali koji na van izgledaju funkcionalno u sebi nose isti križ.

Nema ništa loše u traženju pomoći/Foto: Pexels

Možda bi bilo lakše ukoliko bismo prestali pretpostavljati da je drugima bolje nego nama. Dajući mogućnost da se javi suosjećanje i otvori komunikacija s kolegom na poslu ili prijateljicom na kavi, možda bismo doznali da nismo sami. Jer, čovjek je čovjeku na kraju najbolji lijek ukoliko mu ponudi razumijevanje i podijeli s njim svoju muku.

----------------------------------------------------------------------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. 

Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!