"Vi, koji pljujete po svom gradu, pljujete po vlastitoj budućnosti. Meni moj Pakrac izgleda ovako..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Našeg novinara Marija Baraća pogodili su komentari pojedinih stanovnika njegovog Pakraca u kojima šire defetizam objavljujući prilično stare fotografije grada koji već neko vrijeme tako ne izgleda i, kaže, stvaraju lošu sliku o Pakracu koji ima svojih problema i svojih loših strana, ali ima i svojih prednosti i dobrih strana koje takvi komentatori u pravilu ne spominju.
Dok takvi sugrađani pojedine podatke izvlače iz konteksta kako bi argumentirali svoje teze, Mario Barać je u jednom tekstu pokušao realno sagledati sliku svoga grada i stvarnog života koji se u njemu odvija. Ovo je njegov pogled na Pakrac...
---------------------------------------------------------------------------------
S obzirom na to da se na fejs grupama koje imaju predznak "Pakrac" sve češće pojavljuju raznorazne objave i komentari, raznoraznih zabrinutih, sentimentalnih, nostalgičnih ljudi koji pate zbog "praznih ulica našeg grada", zbog "oronulih i derutnih fasada", zbog "grada koji je mrtav" itd, itd...
Neću puno pisati, nego sam htio s tim dragim i zabrinutim ljudima podijeliti neke fotografije i informacije koje vjerojatno nisu mogli vidjeti, pronaći ili saznati. A red je da to podijelim s njima, da ne objavljuju neke fotografije stare 20 i kusur godina. Jer bi netko zloban na temelju tih fotki mogao stvarno pomisliti kako je Pakrac i dalje UNPA zona u kojoj se "puškara“ iz koje su svi pobjegli glavom bez obzira, da je to grad pustoši u kojem su uvjeti slični onima na Marsu - bez života i atmosfere.
Ratne rane
Pakrac je gradić koji, kao i svi gradići u Hrvatskoj, ali i u svijetu ima svoje probleme. Od njih nitko ne bježi niti ih tko ignorira. Stanovnici ovog grada (vjerovali ili ne ima nas čak nekoliko tisuća) rade, žive i trude se probleme riješiti i individualno i kolektivno, kao društvo i zajednica, koliko je to u našoj moći. Dok nije bilo ovog zla od korone puno toga smo napravili. Ratne rane koje su bile vidljive na pročeljima kuća, zgrada, javnih objekata skoro pa su i nestale zahvaljujući energetskoj obnovi.
Što se tiče praznih ulica i tu smo do korone napravili velike stvari, organizirali razna zanimljiva događanja na koja su dolazile tisuće i tisuće, ne samo ljudi iz susjednih gradova, nego iz cijele Hrvatske i inozemstva. Riskirajući da me proglasite ludim, ipak ću s vama podijeliti informaciju da ima čak i cijelih obitelji koje su svoje komforne živote u Njemačkoj, Nizozemskoj, Americi, mijenjale za mir i čistoću naših pitomih šuma, potoka i livada.
U Pakracu nas ima koliko nas ima. Iz ovog grada se odlazilo uvijek i oduvijek. Neću o onima koji su prije 30 godina otišli samo na par dana dok to armija ne počisti. Nažalost, istina je da je zadnjih godina puno ljudi otišlo, neki doslovno trbuhom za kruhom i poslom, neki više nisu mogli trpjeti očitu nepravdu, neki su se odlučili kockati tražeći bolji život, a da se ne lažemo, neki su vidjeli "kako se konj potkiva" pa i oni krenuli prema Macelju i Bregani. Sto ljudi, sto ćudi. Svima je zajedničko da su donijeli svoje odluke i s tim odlukama žive.
Pljuvanje po budućnosti
Ima nas, čak nekoliko tisuća koji smo i dalje ovdje i koji smo isto tako donijeli odluku da ostajemo u Pakracu. Do kad, vidjet ćemo. Ali činjenica je da mi najbolje znamo kako nam je ovdje, koliko nas tišti svaki problem ili nepravda, ali i koliko nas veseli svaka nova fasada, obnovljena zgrada, svaka nova sprava na igralištu ili neko društveno događanje, humanitarna akcija. A je li ovaj grad prazan, "mrtav" i napušten (kako bi netko zloban mogao pomisliti kada vidi neke vaše objavljene fotografije Pakraca stare 20 i kusur godina) uvjerite se iz ovih priloženih 40-ak na brzinu odabranih fotografija. Slobodno ih dijelite dalje, imah još tisuće i tisuće.
Da ne dužim, kada prođe ovo korona zlo dođite vi k nama i uvjerite se što je Pakrac danas. Pa da ga (o)živimo zajedno! Ovo (o)živimo vrijedi i za one koji poskrivećki žive u ulicama i sokacima našeg grada i koji, ni ne znajući da pljujući po istom tom gradu, pljuju po sebi i svojoj budućnosti.
