Uskrsna poruka župnika Ivana Popića: "Kad oko ne vidi dobro..."

Početkom korizme dosta vjernika donosi neke odluke i većinom jedni druge pitamo čega si se odrekao u korizmi? Čak je to postalo i neko važno životno pitanje jer se volimo i pohvaliti kako smo se odrekli čokolade, alkohola, cigareta, više ćemo vježbati, jesti zdraviju hranu i tako dalje…

Nižu se odluke koje su već prekršene u prvom tjednu korizme…

Razmišljao sam što učiniti ove korizme? Kakvu si pokoru zadati, čime poboljšati svoj život? I, vjerovali ili ne, prošla mi je korizma, a da nisam čak ni donio odluku. S pravom ćete mi reći "halooo, velečasni!!! Nas potičete da se nečega odreknemo, činimo neku pokoru, a vi niste ni prstom mrdnuli u svom vlastitom životu". Da, razmišljam o tome ovih dana, osobito kad sam „noćobdija“, kad se sve smiri, mobitel prestane zvoniti i kad, tamo negdje oko ponoći, pokušavam napraviti rezime dana koji završava. I da, nisam uspio u nikakvoj pokori, odricanju, popravljanju sebe…

I lupam se u prsa i govorim:  "Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh".

Kad oko ne vidi...

Nedavno sam imao manji operativni zahvat na lijevom oku u jednoj zagrebačkoj bolnici. Isprva mi se učinilo da će to biti neka sitnica jer ipak sam ja mlad (barem se smatram mladim) i da neće biti većih poteškoća. Liječnici su se potrudili da zahvat bude što bezbolniji te su, smijehom i opuštenošću, pokušali ublažiti moju nelagodu i možda i pomalo vidljivi strah. Po završetku zahvata potpuno su mi zatvorili oko te sam, prvi puta u životu shvatio vrijednost vida, odnosno kolika je važnost oba oka za redovito funkcioniranje u životu.

Dan nakon zahvata imao sam zakazan razgovor u četiri oka sa svojim šefom (biskup mi je šef), a kad sam ulazio k njemu u ured, gledao me zabrinjavajuće i s puno pitanja s obzirom da mi je oko bilo zalijepljeno gazama i svim drugim medicinskim materijalima te je razgovor ipak bio u tri oka jer ja na jedno nisam vidio. Dva čovjeka, tri oka, učinilo mi se zanimljivo. Nisu moje tegobe potrajale dugo te sam se vrlo brzo vratio redovitim obvezama uz manji oprez. No, u danima Velikoga tjedna u svojim sam se promišljanjima vratio na te događaje i ne napušta me misao o važnosti dobroga vida.  

Ljudska oholost

Gledamo ovih dana brojne užase diljem svijeta, rat, mržnju, razaranje, prepucavanja, odmjeravanje snaga… Ponekad mi sve to malo zvuči na one dječje svađe i prepirke u kojima smo govorili "moj tata je jači od tvog tate". No, kao djeca brzo smo prestali odmjeravati snage naših očeva i okrenuli se igri i zabavi. A neki koji si misle da su "svjetski tate" se razbacuju riječima, govorima, oružjem, uništavanjem i pokazivanjem vlastite moći. Ljudska oholost dostiže svoj vrhunac, a ta oholost razara tisuće života. I naravno da se nameće pitanje: "A gdje je Bog u svemu tome?" I o čemu ja trabunjam jer ne očekujete od mene analizu trenutnog stanja u društvu nego neku poruku za Uskrs.

Eh da. Uskrs je tu…

Razmišljam o Uskrsu (sigurno si mislite normalno je da ti razmišljaš o Uskrsu, ipak si ti svećenik). No, ne želim ove godine samo o Uskrsu razmišljati u strogo teološkim kategorijama, nego Uskrs želim gledati. Da, dobro ste pročitali, želim Uskrs gledati nekim "novim, drukčijim očima", očima vjere i nade, očima ljubavi koja je strpljiva, koja podnosi muke i tjeskobe. Želim Uskrs gledati očima koje vide dobrotu ljudskog bića, onim očima koje se ispune suzama radosnicama kad god netko u nečemu uspijeva, očima koje se raduju sitnicama (poput hašlerky bombona u kutijici s porukom od mojih susjeda koji su me dočekali jedno jutro na terasi, djeteta koje mi je neki dan u gradu isplazilo jezik jer sam ja napravio grimasu pa smo se dobro nasmijali, ili moje male prijateljice Zare iz vrtića koja, gdje god se susretnemo, trči da me zagrli…).

Božji pogled

Tek na Veliki Petak mi je postalo sve još jasnije, "popravio se moj vid". Razmatrajući Kristovu muku važno je dobro vidjeti i onda kad se čini da je svaka nada izgubljena, da više ništa nema smisla. On umire i čini se da je sve gotovo. No, tek tada počinje pravi pogled; Božji pogled koji se više nikada nije maknuo od čovječanstva, pogled koji lomi okove smrti, pogled koji rađa vječnošću, pogled koji vraća život u punini. A On, moj Gospodin, mijenja poglede, daje nadu, život, želi da s njim uskrsnem na novost života. Ali prije toga trebam umrijeti; vlastitoj oholosti, samodostatnosti, zločestoći i sebičnosti… A čvrsto se držim toga i bojim se umrijeti, gledam u sebe, a trebam pogledati Njega i tada će sve biti novo.

Dragi čitatelji, ako ste do ovdje došli znači da vam ipak nisam još potpuno dojadio. Ne bih htio više iskorištavati vašu pažnju i dobrotu nego Vam samo poželjeti da ovog Uskrsa "bolje vidite" bez obzira imate li jedno ili dva oka, nosite li naočale ili ne. Želim Vam da srcem bolje vidite i da se Vaš pogled susretne s Božjim pogledom i tada sve postaje novo. Ako Vam ni to ne uspijeva baš najbolje, pokušajte učiniti kao što to u susretima sa mnom čini moja frendica Zara: samo se Gospodinu zaletite u zagrljaj i sve će biti dobro. Lijepo je što postojite, radujem se Vašem "boljem vidu".

Sretan Vam Uskrs.

Jedan najobičniji Pop(ić)

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!