Škola u Maloj Pisanici ima tek dva učenika, brata i sestru Frana i Ivanu. Hoće li biti i posljednji?
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKI GRĐEVAC – Ovih dana vodi se mrtva trka za posljednji živući dašak društvenog života u Maloj Pisanici, naselju koje pripada općini Veliki Grđevac. Sve je više straha među žiteljima da će nepovratno ostati bez područne škole Pisanica. Ove godine tu područnu školu trebala su polaziti tek dva đaka, no oni od početka školske godine nastavu pohađaju u matičnoj školi – OŠ Mate Lovraka u Velikom Grđevcu. Pronašao im se adekvatni prostor, odala nam je ravnateljica velikogrđevačke Osnovne škole, Marina Balen, koja ne skriva da je riječ o veoma osjetljivoj temi.
Pregovori u tijeku
- Učenici su smješteni u našoj matičnoj školi i da, razmišlja se što učiniti u budućnosti. Početkom školske godine imali smo troje učenika iz Male Pisanice, no jedna je obitelj odselila u drugo upisno područje tako da su ostala tek dva učenika. Intenzivno razgovaramo s našim osnivačem, Bjelovarsko – bilogorskom županijom, a dogovorili smo se da je nužno sjesti za stol i dobro vidjeti što učiniti, a da to bude najbolje rješenje za djecu, roditelje i nas – svjesna je Balen koja upozorava da je i ranijih godina stanje u toj područnoj školi neizvjesno.
- Ja sam došla ovdje raditi 2007. godine i otada je uvijek dvoje ili troje učenika u toj područnoj školi, nikada više od toga broja, te uvijek postoji strah hoće li nam se do iduće školske godine opet netko odseliti ili možda doseliti. I sada imamo obitelj s više djece, no strah nas je da će primjerice već sutra odseliti u Njemačku. Takve nam se situacije, nažalost, događaju – iskrena je Balen koja mora redovito raditi planove, no svjesna je da se sadašnja situacija u tako malim sredinama već sutra može promijeniti pa samim time ti planovi padaju u vodu.
Stav roditelja
- Ukoliko bismo ugasili tu školu u Maloj Pisanici, učenici bi vrlo lako mogli biti prevezeni u matičnu školu jer je naselje jako blizu glavnoj cesti i općenito je udaljenost mala. No, vidjet ćemo što kaže naš osnivač, kao i koji je stav resornog ministarstva – kazala je Balen i dodala kako je svjesna da bi roditelji tih dvoje učenika voljeli da škola u Maloj Pisanici ipak ostane raditi.
- Kroz Vijeće roditelja razgovarali smo o toj temi i oni ne bi voljeli da se škola ugasi. Mišljenja su ako škola prestane raditi onda smo ugasili i zadnji plamen u tako malom naselju jer je činjenica da je škola nositelj kulturnog i javnog života u selu. Obilježavali smo Dane kruha, božićne praznike i sve ostale važne datume kroz godinu čemu su se ljudi iskreno radovali – svjesna je ravnateljica koja priznaje kako selo bez škole jedva da postoji.
Inače, uz matičnu školu u Velikom Grđevcu, te uz još uvijek „živu“, ali trenutno neaktivnu područnu školu u Maloj Pisanici, tu su još područne škole u Donjoj Kovačici i Pavlovcu. Stanje u njima nije bajno, no ipak broje nešto više učenika.
Riječ osnivača, odnosno župana
- U Donjoj Kovačici imali smo povećanje učenika te ih sada imamo petero. U Pavlovcu, srećom, broj učenika neprestano raste, tamo ne postoji trend smanjenja - kaže nam ravnateljica Marina Balen.
Na koji način razmišlja osnivač, odnosno Bjelovarsko-bilogorska županija, te smatraju li da školu treba ostaviti na životu ili ipak ugasiti, upitali smo župana Marka Marušića.
- Mi ćemo se boriti da ta škola opstane, pa makar imala i samo jednog učenika - kratko nam je kazao župan Marušić dodavši kako će svakako sjesti za stol s ravnateljicom Marinom Balen te razgovarati o svim pojedinostima.
U cijeloj ovoj nimalo sretnoj priči, ipak je mišljenje ljudi, žitelja Male Pisanica, možda najvažnije. Porazgovarali smo stoga i s njima.
Spas škole 2010.
- Bio sam vijećnik Općinskog vijeća Veliki Grđevac osam godina. I sjećam se kako je škola bila zatvorena. Roditelji su vozili svoje mališane u Veliki Grđevac, u matičnu školu. Bilo ih je otprilike šestero u to vrijeme. Inzistirao sam da nam otvore školu, a imao sam potporu bivšeg načelnika i nekolicine mlađih ljudi iz Male Pisanice i uistinu se škola ponovno otvorila. To je bilo, čini mi se 2010. godine. Prije toga je škola bila šest godina zatvorena pa sam i svoju djecu morao svakodnevno voziti u Veliki Grđevac – priznaje nam Ivica Ferenčić iz Male Pisanice koji bi volio da škola ostane otvorena.
- Malo smo selo koje ima otprilike 50-ak naseljenih kuća, pa pretpostavljam da nas je oko 150 žitelja. Nije da nemamo djece u selu, no neki roditelji voze djecu u školu u veliku Pisanicu, neki u Novu Raču, neki u Veliki Grđevac tako da je broj učenika koji ostaju u Maloj Pisanici jako malen. Baš bi mi bilo žao da se zatvori ta škola jer teško da će se ikada više njezina vrata za đake otvoriti – sjetan je Ferenčić koji je jednom uspio spasiti školu pa se nada da će ju sada netko drugi ponovno spasiti.
Istom takvom scenariju nada se i Marija Zeman koja je u područnoj školi Mala Pisanica radila punih 20 godina. Bila je školska čistačica, a budući da stanuje preko puta škole, desetljećima ju je uveseljavao i dim koji bi izlazio iz školskog dimnjaka, a kojeg bi svako jutro promatrala sa svog prozora. To je bio dokaz da ima života u školi, da ima đaka.
Nema više dima iz dimnjaka
- Radila sam u školi do prije dvije godine, do odlaska u mirovinu i pamtim stvarno lijepa vremena. Đaka je bilo i 10, 15, no posljednjih godina sve ih je manje, nažalost. Ujutro bih ustala, naložila djeci peć da ih dočeka topla učionica, donijela im drva da imaju za čitav dan proveden u školi, a nakon što bi nastava završila, otišla bih počistiti učionicu. Sada, nažalost gledam samo pustu zgradu, nema više niti dima iz dimnjaka. Umro je i susjed iz kuće do škole tako da je ulica sve praznija, ono što je ostalo od nas većinom su starci – ožalošćena je Marija koja tvrdi da ako im zatvore školu selo će doslovno nestati.
- I moja su djeca išla ovdje u školu. No, ima ljudi koji svoju djecu ne žele dati da ovdje polaze nastavu već ih voze u druge, veće škole. Zato nam se i događa da nam prijete zatvaranjem – svjesna je Marija koja je uvjerena da je đacima puno bolje u svom selu, u blizini kuća, obitelji, a vjeruje da i učiteljica tada može s njima bolje raditi jer ih je manje.
Mišljenje roditelja čija djeca su jedini polaznici područne škole Mala Pisanica možda je najrelevantnije u cijeloj ovoj zamršenoj situaciji. Porazgovarali smo stoga i s njima.
Katarina Virovac majka je Frana, učenika prvog razreda i Ivane, učenice trećeg razreda koji su ujedno jedini polaznici područne škole Mala Pisanica. Stvarno stanje škole, Katarina jako dobro poznaje budući da je nakon Marije Zeman čistila područnu školu.
Derutna i opasna
- Iskreno, škola je u jako derutnom stanju, pločice otpadaju, sanitarni čvorovi u lošem su stanju, parketi su u raspadu, stopove bi trebalo spustiti... Ukratko, škola bi svakako trebala jednu opsežnu obnovu, koja je, ja sam savim sigurna, veoma skupa. Tko zna, možda bi bilo jeftinije izgraditi novu nego ovu staru obnavljati. Djeci je bilo toplo, ja sam na vrijeme naložila, na to se ne mogu požaliti, no sve ostale je baš staro i oronulo - priča nam Katarina čija kćerka Ivana je lani bila jedina polaznica područne škole u Maloj Pisanici. Nakon potresa, Ivana je preseljena u matičnu školu jer se, prema riječima ravnateljice Balen, kako nam priča majka Katarina, strahovalo za sigurnost.
- Ja sam zapravo vrlo prilagodljiva. Bilo bi mi žao da se škola zatvori, to je istina, a opet, ne mogu reći da je djeci u Velikom Grđevcu loše. Školski autobus ih ujutro pokupi i u podne vrati kući, djeca tamo imaju više društva i zadovoljni su. Istina je da su mi ovjde bliže i da po njih mogu i pješke otići, tako da svaka opcija ima svojih prednosti i nedostataka - priča nma ova majka koja uz Frana i Ivanu ima još dvoje djece.
Kulturni spomenik
Bilo kako bilo, uvjerena je da će ravnateljica i župan pronaći najbolje rješenje, a razmišljajući na glas, kaže kako ne bi bilo loše okupiti sve roditelje iz Male Pisanice pa vidjeti što oni kažu. Jer, iako je đaka malo, ipak ih nešto ima i možda bi svoju djecu radije vidjeli u obnovljenoj školi u Maloj Pisanici nego negdje drugdje.
Za obnovu škole navija i predsjednik mjesnog odbora Mala Pisanica, Eugen Horvat koji je i sam bio učenik područne škole u vrijeme kada je ona brojila i 15-ak đaka.
- Nužno je zgradu obnoviti jer će ona inače propasti. Prvi korak bio bi promijeniti krovište i zaštiti školu od daljnjeg propadanja kojemu je izložena. Možda sada trenutno nema puno djece, no ta zgrada ima ipak vrijednost, ona je primjerak kulturnog života ovoga naselja i ne bibiblo korektno tako ju zapustiti - kazao nam je kratko Horvat.
Kakav epilog će imati ova priča, ostaje tek za vidjeti. Prema riječima osnivača, kao i same škole – vrlo brzo.