Roko Lovrić (18) iz Bjelovara džeparac zarađuje kao ulični svirač: "Jednog ću dana svirati klarinet u orkestru"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Roko Lovrić je 18-godišnji mladić iz Bjelovara koji je upravo završio srednju Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru i koji se sprema upisati Glazbenu akademiju u Zagrebu ili Ljubljani. Mladić je to koji se bavi sportom - košarkaš je koji po četiri sata dnevno svira klarinet i tako se priprema za brojne nastupe, mladić koji osvaja međunarodne nagrade i mladić kojeg iznimno hvali glazbena struka u Bjelovaru.
Osim svega navedenoga, Roko je dečko koji čvrsto stoji nogama na tlu, veseli se budućnosti i onome što mu ona nosi, a ujedno i uživa kao ulični svirač u Zagrebu i dalmatinskim gradovima.
Pravo je zadovoljstvo vidjeti ovako mlade i perspektivne ljude, a priča o Roku i njegovom nevjerojatnom glazbenom putu, neospornom talentu, ali i mukotrpnom radu i dugogodišnjem radu i ulaganju u sebe, možda ponuka neko dijete da krene istim ili sličnim stopama.
Klarinet nije bio njegov izbor
Upravo nam je to želja postići ovom pričom... No, krenimo redom.
Kako nam kaže Rokova majka Vesna Lovrić, Roko je Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru upisao početkom 3. razreda osnovne škole. Istovremeno je krenuo na početnički solffeggio i instrument. A zanimljivo je da Roku klarinet, u kojem danas vidi svoju budućnost, nije bio prvi izbor. Zapravo, taj instrument uopće nije bio u njegovom izboru.
-Htio sam svirati udaraljke ili gitaru. Budući da više nije bilo mjesta, ponudili su nam trubu ili bisernicu. Nije mi se nijedno od toga svidjelo. Potom je tata Hrvoje otišao u Glazbenu školu malo se informirati koji je još instrument slobodan i naprosto me upisao na klarinet. Valja reći da je tata svirao klarinet i da je završio osnovnu školu, pa se sve to nekako posložilo, priča nam Roko.
Njegova majka Vesna podsjeća kako u obitelji imaju još glazbeno talentiranih članova.
-Ujak je svirao u TS Dangube, sestrična pjeva, tako da možda postoji i neki talent u genima koji je eto, Roko naslijedio, kaže mama i otkriva kako Roko oduvijek, od djetinjstva, voli pjevati pod tušem, a tako je i danas, kada je već pravi mladić.
Iako mu je u samom početku bilo zabavno svirati, priznaje nam Roko da je bilo i onih drugih dana, kada mu se uopće nije dalo vježbati i kada su ga roditelji doslovno morali tjerati na to.
Skamenio se nakon prvog nastupa
-Sjećam se samih početaka i treme, kada sam se nakon prvog većeg nastupa na Glazbenom tjednu doslovno „smrznuo“. Nakon odsvirane točke, ljudi su počeli pljeskati, a ja sam se naklonio s klarinetom u ustima i ostao tako nepomično stajati. Došla je korepetitorica po mene i odvela me iza pozornice. To svi pamte, prisjeća se Roko koji je u početku dnevno vježbao pola sata, pa sat vremena, a kako je vrijeme odmicao, podizao je satnicu vježbanja.
Prvo natjecanje bilo mu je u 3. razredu Glazbene škole. Išao je u Novi Marof na regionalno natjecanje.
-U tom sam periodu počeo sve više vježbati. Svidjelo bi mi se kada bih osvojio nagradu. Nagrade i ta natjecanja su me motivirala da ustrajem sve više, priznaje Roko koji je u 4. razredu osnovne škole, dakle, s 10. godina počeo trenirati i košarku.
Mladima je teško organizirati vrijeme da sve stignu, jer obveze oko škole i sporta prilično oduzimaju vrijeme. A kada je tu još i glazbeno obrazovanje, često ispada da djeca nemaju odviše slobodnoga vremena za igru i druženje. Zaimalo nas je kako je Roko sa svega 10. godina uspio u svemu tome.
-Nisam baš najbolji organizator. Sve je ovisilo o rasporedu, možda bi nekada koji dio ispaštao, no na kraju bi uvijek sve dobro završilo. Kriza je nastupila negdje u 4. ili 5. razredu glazbene kada je došlo sve više gradiva, sa svih strana obveze su pritisnule. Tata me doma znao forsirati da sviram, a meni se na dane uopće nije dalo, iskren je Roko koji je u početku vježbao s tatom koji ga je znao slušati i pomagati mu oko gradiva.
Roko se ubrzo uključio u komorni sastav, zatim školski puhački orkestar, a počeli su i prvi seminari na kojima je nadograđivao i usavršavao svoje sviranje.
Drugi na međunarodnom natjecanju
-Išao sam kod profesora koji su završili Glazbenu akademiju. Bilo mi je sjajno čuti njihova mišljenja i učiti nove stvari. Uslijedila su mnoga natjecanja i nagrade. Možda sam nekako najponosniji na ovo posljednje u Varaždinu, na međunarodno natjecanje Woodwind & Brass na kojem je sudjelovalo više od 600 natjecatelja, učenika klarineta, oboe, saksofona, trombona i eufonija. Osvojio sam visoku drugu nagradu.
Zatim, natjecanje 2019. godina nakon kojeg sam trebao ići na državno, no zbog korone se nije nikada održalo. Zanimljivo je i to da se u kategoriji uvijek natječem sa starijima od sebe. Sada, na posljednjoj godini, mnogi konkurenti su bili s akademije, a po rezultatima bio sam bolji od polovicu njih, zadovoljan je Roko za kojeg mnogi govore da posjeduje ogroman talent.
On tome pridodaje i rad.
-U srednjoj školi sam postao najredovitiji. Početkom srednje sam sve to s glazbom počeo shvaćati ozbiljnije i naravno, sve sam više radio, svirao, vježbao. Još u osnovnoj smo razgovarali o tome hoću li ili ne ići dalje, u srednju školu. A kada sam upisao srednju, već tada je trebalo odlučiti hoću li se početi pripremati za akademiju. Ta se odluka ne može donijeti preko noći jer je potrebno puno vježbanja i priprema, pojašnjava nam Roko koji je prije tri tjedna bio na prijemnom ispitu na Glazbenoj akademiji u Ljubljani.
Rezultate će dobiti početkom srpnja, no ovaj uspješan maturant Gimnazije Bjelovar nimalo ne miruje. Kako nam otkriva, sprema se za prijemni ispit na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji koja mu je, ujedno, prvi izbor. Jednoga dana, ovaj se iznimni mladić vidi kako svira u nekom orkestru.
Svađali se, ali i zabavljali
-Iskreno, ne bi volio raditi kao profesor, ne da mi se s djecom zezati, potpuno iskreno i spontano priznaje Roko kojeg smo upitali i kakav odnos je ostvario sa svojim profesorom Mladenom Novoselcem koji ga je pratio kroz cijeli dosadašnji glazbeni put – kroz osnovnu i srednju glazbenu školu.
-U početku mi je puno puta znao ići na uši. Forsirao me. No, vjerojatno je to sve bilo s razlogom. Vidio je moje potencijale. Znao me motivirati, nagovoriti da se uozbiljim i svugdje me gurao. Tako sam i dobio neku motivaciju, shvatio sam putem da mi glazba, sviranje dobro idu. No, naravno da smo se putem i svađali, ali i sjajno zabavljali, kaže Roko koji je u početku znao dobiti i lošu ocjenu.
-Joj, bilo je svega. Nekada sam morao nositi kajdanku na potpis roditeljima da vide lošu ocjenu. No, da toga nije bilo, možda danas ne bi bio ovdje gdje jesam, priznaje Roko koji je u srednjoj školi shvatio da želi da klarinet bude njegova budućnost.
Kroz srednju školu, Roko je gledao da dnevno u prosjeku svira barem sat i pol, do sat i 45 minuta.
-Vikendom i praznicima gledam da to bude i više, no kada se pripremam za neko natjecanje, onda zadnjih mjesec dana sviram po tri ili četiri sata dnevno. U komadu barem dva sata. Tako ujutro i opet poslijepodne. Tada, recimo zadnjih dana ne idem niti u školu već sam potpuno posvećen pripremama za natjecanje, kaže Roko kojeg njegovi prijatelji podržavaju u onome što radi i u čemu ustraje.
Potpora prijatelja
Kako nam kaže, pitaju ga na kakvo se sljedeće natjecanje sprema, u koje gradove će sada putovati, dive mu se zapravo kada vide koliko novih mogućnosti mu glazba nudi. A sviđa im se, priznaje Roko, i što ima dobru ispriku za ne doći tjedan dana u školu.
Zahvaljujući natjecanjima i seminarima, Roko je putovao u Varaždin, Brač, Novi Sad, Beograd, Ljubljanu, Loznicu, Opatiju… A kroz ta putovanja upoznao je i mnoge klarinetiste te ostvario nova poznanstva.
Kaže nam kako posljednjih godinu ili dvije više čak nema niti veliku tremu prije nastupa.
-Prije sam znao strepiti kako će sve proći, danas se trudim više ne razmišljati na taj način. Gledam kao da je svaki nastup potpuno običan, ne dajem mu preveliku važnost. Razmišljam kao da sviram pred tri osobe. U Ljubljani sam svirao kao da sviram u svom dnevnom boravku, kaže Roko kojeg je prije završnog maturalnog koncerta koji je bio prije 10-ak dana, ipak oprala trema, jer je, kako kaže, ispred njega bio velik broj njemu dragih ljudi.
-Na prvim sam nastupima znao gledati u jednu točku ili sam znao naprosto žmiriti i biti u nekom svom svijetu, uživati u glazbi. Definitivno je prednost kada se bolje pripremiš jer si tada sigurniji u sebe. Onda prsti samo lete, priznaje Roko.
55 minuta programa napamet
Ove je godine Roko spremio četiri skladbe napamet koje ukupno traju pola sata. Uz to, spremao se za Ljubljanu što je dodatnih 25 minuta. Ukupno 55 minuta programa i sviranja napamet. Uz Roka, Bjelovar u toj generaciji ima još dvoje ili troje maturanata koji žele upisati Glazbenu akademiju i koji razmišljaju da glazba postane njihov budući životni poziv.
Inače, kroz školovanje, Roku su roditelji kupili dva klarineta. Prva dva razreda imao je školski klarinet u najmu. Prvi Yamahin su mu kupili početkom 3. razreda glazbene škole i drugi, pravi profesionalni, prošlo ljeto. Ovaj Yamahin, kaže nam, sada dere - na ulici.
Da, Roko povremeno svira klarinet na ulici, zarađuje tako svoj izdašni džeparac i uživa u tome da prolaznici, često poznate osobe, zastanu i dive se njegovom sviranju.
-Sin od profesora s akademije kod kojeg sam bio na seminaru na Braču, svira saksofon i isto tako zna stati na ulicu i svirati. Postoji aplikacija koju koristimo, a koja sadrži razne verzije. Baca note i matricu i ide tekst uz to. Ima opcija da isključim klarinet, stavim si to na stalak i tako sviram. U pozadini ide matrica, glazba. Krenuo sam s jednim prijateljem klarinetistom iz Zagreba. Busom smo navečer putovali u Bol i tamo svirali. Zaradili smo solidne novce za kratko vrijeme, zadovoljan je Roko kojemu se ovaj vid dodatne zarade svidio. Stoga je odlučio svirati i na zagrebačkim ulicama.
Zarada na zagrebačkim ulicama
-Roditelji su mi za 18. rođendan kupili zvučnik. Za božićne sam praznike svirao pet, šest dana u Zagrebu. Stanem u Ilicu, Bogovićevu, kod Hotela Dubrovnik... Skinem si 10, 11 pjesama i vrtim ih tri seta i tako mijenjam lokacije. Sviram onoliko vremena koliko imam na raspolaganju, no gledam da to bude barem dva do tri sata. Nije mi teško jer je super kada znaš da sviraš „za nešto“, iskren je Roko koji je za Advent u pet dana svirao ukupno 13 i pol sati te je za to vrijeme zaradio 750 eura.
-Za Štefanje smo kroz tri sata svirke uzeli 310 eura. Znači, svaki 155 eura. Prije mjesec i pola dana sam jedan petak u sat i pol sam zaradio 170 eura. Znaju stati poznate osobe, glumci, kulturnjaci, pitaju me koliko dugo sviram, gdje sviram… A ti mi novci zbilja dobro dođu. Potrošim ih na nove tenisice, odjeću, izlaske, štedim za neko putovanje i tako, kaže Roko.
Inače, kako nam je početkom razgovora rekao, Roko trenira i košarku i to nekada i pet puta tjedno. Priznaje da su mu sport i fizička aktivnost često ispušni ventil na kraju dana.
Iako je mnogima ovo razdoblje mature stresno i neizvjesno, Roko je potpuno miran. O nekoj pričuvnoj soluciji za daljnje školovanje ukoliko mu plan u ulasku na Glazbenu akademiju ne uspije, Roko zasad nema.
Vjerujemo da mu ona neće niti trebati.
Roditeljima Vesni i Hrvoju često nedostaje teksta kada ih upitaju koliko su ponosni na Roka i sva njegova dosadašnja postignuća, a tek mu je 18.
Pohvale od nepoznatih ljudi
-Pratimo ga posvuda, nekada sve to puno i košta, no nije nam žao jer vidimo koliko može postići u glazbi, vidimo da posjeduje veliki talent i potencijal kojeg bi bilo šteta ne iskoristiti. Sretni smo kada dobijemo pohvale od ljudi koji nas znaju, ali i od onih koji nas osobno ne poznaju. Sve je to emotivno i zaista nas čini sretnim roditeljima, kaže mama Vesna.
Roko zaključuje naš razgovor tako što priznaje da se jako veseli novom razdoblju u životu, novim ljudima koje će tek upoznati i svemu onome što će mu budućnost donijeti.
Njegovi roditelji uistinu mogu biti ponosni što su odgojili ovako krasnog i pristojnog mladića, a Bjelovar može biti ponosan što ima ovako uspješne, vrijedne, samouvjerene i izrazito talentirane mlade ljude, jer naposljetku, na njima je budućnost ovoga grada.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!