"Prvo nam je umrla majka, a onda je potres uništio kuću... Hvala Pakracu što nas je tako lijepo primio"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Tragičan potres koji je pogodio Petrinju, Glinu, Sisak i okolicu nikoga nije ostavio ravnodušnim. Svjedoci smo da pomoć stiže doslovno iz svih dijelova Hrvatske. Slično je i u Pakracu i Lipiku gdje je nastavljeno prikupljanje humanitarne pomoći koja se organizirano transportira najugroženijima.
Pakračani i Lipičani pomažu i na razne druge načine, mnogi su ponudili smještaj za ugrožene obitelji, a među njima je i obitelj Terranova koja je danas u Hotelu Pakrac ugostila sestre Ivonu i Kristinu Hodak i Kristininu djecu, Ivu (17) i Svena (15) koji su morali napustiti teško oštećenu kuću u Petrinji.
Sve podsjeća na Domovinski rat
"Ovo je za našu obitelj posebno težak period, prije dva tjedna nam je umrla majka Anđelka o kojoj smo dugo vodili brigu jer je bila teško bolesna. Sada nas je zadesila serija potresa od kojih je ovaj zadnji bio stvarno razoran. Kuća nam je teško oštećena, svi smo u velikoj neizvjesnosti, Petrinja i dalje podrhtava i sve nas je ovo podsjetilo na Domovinski rat. Centar grada je u ruševinama, a jako puno ljudi je otišlo iz Petrinje. Srela sam na parkiralištu jednog susjeda koji je rekao: 'Prošao sam rat, ali ovo je bilo grozno!' Jučer nas je još držao adrenalin i uzbuđenje, bili smo sretni jer smo sve to preživjeli. Danas me je otpustilo, posebno kada smo stigli ovdje u Pakrac i mogu reći da mi je danas puno teže, danas sam puno više potresena, puno emotivnija, teško nam je svima, ali smo sretni i zahvalni što smo u Pakracu“.
Tako je dramatičnu priču obitelji Hodak započela Ivona.
Ona je zaposlena kao odgajateljica u Dječjem domu Vrbina Sisak čijih je 11 štićenika sinoć stiglo u Centar za pružanje usluga u zajednici, popularni Dječji dom Lipik.
- Prema radnoj obavezi, nama je već krenulo 24-satno dežurstvo koje čeka i mene nakon 1.1. kada mi završava godišnji odmor. Upravo to što su djeca izmještena u Lipik glavni je razlog što smo mi danas ovdje u Pakracu. Kontaktirala sam kolegicu Ivonu iz Lipika za eventualni smještaj, ona me povezala s Martinom i sve smo dogovorili doslovno za minutu i evo nas ovdje - pojasnila je Ivona.
Želimo se naspavati
Tijekom razgovora i Ivona i Kristina su više puta ponovile i naglasile kako su odluku o napuštanju Petrinje donijele zbog djece kako bi izbjegli daljnje traumatiziranje, ali i zbog vlastitog prije svega mentalnog zdravlja.
- Najviše mi treba mir i da se dobro naspavam - kaže Kristina koja radi u jaslicama u Petrinji i koju je potres zadesio na poslu.
- Djeca su mi bila u kinderbetima kada se sve počelo tresti. Nisam paničar po prirodi, ali to je bilo strašno. Isti tren sam se ustala i tako me zaljuljalo da nisam mogla napraviti korak. Evo, sad me trnci prolaze kada pričam o tome. Teško je opisati osjećaj kada si u toj sekundi odgovoran za te male živote. Prva misao mi je bila da ih iznesem van i najprije sam u naručje uzela najmanju djevojčicu koja je tek nedavno prohodala i iznijela je van, predala kolegicama i tako se vraćala po ostalu djecu. Bez obzira na tu situaciju čovjek nekako ostane pribran zbog djece za koju je odgovoran. Dok smo čekali da roditelji dođu po djecu zemlja je još podrhtavala - prepričala je Kristina.
Ivonu je jučerašnji potres zadesio u obiteljskoj kući koja se nalazi u petrinjskom kvartu Sajmište. Kuća koja je sagrađena 1979. godine je jako oštećena, popucala je na nekoliko mjesta i tek se treba vidjeti je li više uopće upotrebljiva za stanovanje. Uz nju, u kući je bila i Kristinina kćerka Iva dok je Svena potres zadesio kod djeda u Sisku.
- Nas je ovaj jači potres zadesio dan nakon što nas je zatresao prvi potres. Prema iskustvu potresa iz Zagreba, svi smo nekako mislili da je to to i da, ako će i biti još potresa, da će oni biti slabiji. Ja sam se vratila iz noćne smjene, napokon je vani bio prekrasan dan, nisam spavala jer je još bila prisutna psihoza od potresa dan ranije. Kod nas je bila ekipa koja je dronom utvrđivala postoji li kakva šteta na krovu i bila sam zadovoljna kada su oni otišli jer je sve izgledalo ok. Sjećam se da sam osjetila neku vrstu olakšanja i otišla sam na kat, otuširala se, oprala kosu, počela ju sušiti i tada je počeo kaos!
Trajalo je beskonačno dugo
- Držala sam se za ormar koji se tresao zajedno sa mnom i s cijelom sobom i kućom. Sve se počelo rušiti i u glavi mi je zazvonilo: "Nosivi zid...“. Držala sam se za rub tog nosivog zida dok me je ljuljalo i činilo mi se da sve to traje beskonačno dugo. Čim se malo primirilo počela sam iz petnih žila dozivati nećakinju Ivu i krenula prema izlaznim vratima. Tu se isto trebalo probijati jer je pao cipelarnik, popadalo je cvijeće, vrata se nisu dala otključati, ali sam nekako uspjela izaći van, a onda je van izašla i Iva“, ispričala je Ivona i dodala:
- Jutros je u našoj kući bio tetak i samo je rekao da je bolje da nije ni ulazio. Znači da je unutra kaos i da su oštećenja velika. rekla je i zatim zastala.
- Jel' se meni čini ili se i sad trese? - prekinula je u jednom trenutku razgovor. Kada sam ju primirio i objasnio da je sve u redu, nastavila je:
- Stalno imam osjećaj da se sve trese, da će ponovno udariti. Sve mi se još uvijek ljulja i okreće. Za sve nas je ovo bio ogroman stres. Noć smo proveli kod mog bivšeg supruga u Sisku. I jutros kad je ponovno zatresao potres rekla sam Ivoni da ovako više ne ide, da se moramo maknuti inače ćemo prolupati i tu smo odlučili da ćemo napustiti Petrinju. Meni se danas cijeli dan plače i kad smo dolazili u Pakrac, kad smo prošli Kutinu osjetila sam da se nešto otrgnulo iz mene, samo sam primila kćerku Ivu za ruku rekla joj da nismo svjesni što smo proživjeli i počela jecati. Valjda se toliko toga nakupilo u meni i moralo se na taj način osloboditi -priča Kristina koja je i tijekom našeg razgovora na trenutke teško zadržavala suze.
Iva i Sven nisu bili raspoloženi za razgovor niti za fotografiranje, ali Kristina kaže da su pristali doći u Pakrac, prije svega zbog sigurnosti.
Iako ne znaju što će biti dalje, i Kristina i Ivona ističu da su sretne što su u Pakracu.
Nemamo riječi...
- Jako smo zahvalni prije svega obitelji Terranova, Martini i Stefanu. Ne možemo mi riječima iskazati našu zahvalnost. I svi ljudi koje smo do sad sreli su jako srdačni, gostoljubivi i topli. Čak nas i Pakrac pomalo podsjeća na Petrinju. Ovo je nama došlo kao oaza, prije svega zbog psihičkog mira. Vama to možda zvuči čudno, ali nama je ovo sada čarobno. Trenutno uopće ne mislimo ne sutra, što će biti s kućom, s poslom. Trenutno mislimo samo na naš mir i naše zdravlja - zaključile su Ivona i Kristina Hodak.
Martina Terranova, voditeljica Hotela Pakrac nije bila previše zainteresirani za razgovor.
- I mi smo prošli progonstvo u Domovinskom ratu tako da znamo kako je to teško. Naravno da nismo ni sekunde razmišljali i da smo ponudili pomoć u vidu smještaja svima kojima je smještaj potreban, a ta ponuda vrijedi i dalje - rekla je Martina.