Prvi Ukrajinci u Daruvaru: "Hvala vam! Vašu dobrotu pamtit ćemo do kraja života"
kolumnist
komunalije
U kući u Vrbovcu pokraj Daruvara do koje vodi uski, makadamski put, jedine oči koje su sjale srećom i znatiželjom bile su Kamilline. Gledala je s pažnjom i veseljem nepoznate ljude oko sebe koji su se smjestili za blagavaonskim stolom i nešto nerazumljivo razgovarali. Razvukla je usta u osmijeh, podizala je i spuštala ruke u znak sreće.
No, Kamilla ima takav pogled jer je beba, ima tek sedam mjeseci i, srećom, uopće ne razumije što se oko nje zapravo događa.
Osjećaj sigurnosti
Njezin stariji brat Nikita (6) šutke nas je promatrao. Njegove oči nisu pokazivale ni sreću ni tugu niti su odavale uznemirenost, iako ju sigurno osjeća. Kao dijete se našao u situaciji s kojom se i stariji teško nose. Pogled mu je bio zbunjen, ispunjen neizvjesnošću.
Sjedio je na podu leđima naslonjen na tatu Romana, očevo naručje pruža mu osjećaj sigurnosti. Desetak minuta kasnije nije više mogao izdržati, umor ga je savladao i samo se bez riječi spustio na pod vrbovačke kuće i zaspao.
Nije mu smetalo što ispod njega nema ništa mekano, ni deke ni madraca. Tijelo kao da mu se samo od sebe isključilo kako bi dobilo prijeko potreban odmor.
Kutna garnitura u dnevnom boravku razvučena je u ležaj, prekrivena posteljinom i dekom. Na njoj je ležala osmogodišnja djevojčica Lada, Nikitina starija sestra. Ona se do prije nekoliko dana bezbrižno igrala u kijevskom predgrađu, u mjestu Irpin desetak kilometara udaljenom od glavnog grada Ukrajine.
A sada se nalazi u državi za koju vjerojatno nikad prije nije ni čula, u prigradskom naselju Grada Daruvara, nekih 1600 kilometara od svog omiljenog igrališta koje više ne postoji. Njezin pogled gotovo je identičan bratovom; zbunjen i neizvjestan.
Dok je ležala na razvučenom kauču i bez riječi gledala u nepoznate ljude koji su došli u kuću, majka Svitlana sjedila je pokraj nje i mazila je po kosi. Baš poput brata, ni ona nije izdržala dulje od nekih 10-ak minuta. Umor ju je savladao, a majčina ruka na tjemenu umirila: zaspala je dok su odrasli pričali o događajima koji su njezinoj obitelj zauvijek promijenili život.
Ukrajinska obitelj Krivošapka prva je koja je nakon invazije Rusije na Ukrajinu došla u Grad Daruvar. S obzirom na to što su prošli od 24. veljače do danas, još se i dobro drže.
Do početka rata živjeli su u mjestu Irpinu, 10-ak kilometara udaljenom od Kijeva. Opisuju ga kao idilično mjestašce, prepuno djece i vrlo ugodno za obiteljski život. Irpin je sada, kažu, gotovo sravnjen sa zemljom.
Pogledajte kako izgleda nekoć rezidencijalni Irpin, mjesto u kojem su živjeli, nakon što ga je ruska vojska razorila i okupirala:
- Invazija je počela 24. veljače. Kada je krenulo granatiranje, otišli smo kod naših prijatelja na selo. Putem smo vidjeli da ljudi napuštaju okolna mjesta pa smo se našli u koloni izbjeglica. Irpin tog dana još nije bio granatiran. U selu kod prijatelja vrlo brzo je nestalo struje, a pećnica je bila na plinsku bocu koja se brzo ispraznila pa više nismo imali ni plina. Naš sin Nikita je 1. 3. imao 6. rođendan. To je bila najmirnija noć i tada smo odlučili krenuli na put. Naši prijatelji koji su već bili u Daruvaru su nam preporučili da dođemo tu, rekli su nam da je riječ o mirnom i prekrasanom malom gradu - priča nam Roman koji je kao mladić bio pod ugovorom s kijevskim Dinamom, ali ga je život kasnije odveo u potpuno drugom smjeru. Posljednje je vrijeme u Ukrajini zarađivao kao vozač taksija.
Žestoke borbe
U prevođenju nam je pomogla Irina Matijević, Ukrajinka iz Lipika koja je ujedno i predsjednica Udruge ukajinsko-hrvatskog prijateljstva. Kada je čula da je u Daruvar došla obitelji iz Ukrajine koja ne zna pričati engleski, odmah je sjela u automobil s još jednom Irinom, također izbjeglicom iz Ukrajine, i došla kako bi im pomogla. Usput su kupile i paket prehrambenih artikala za sunarodnjake smještene u Daruvaru.
Roman nastavlja dalje prepričavati njihovu dramu.
- Kada smo krenuli napuštati selo gdje smo bili kod prijatelja, morali smo proći kroz Kijev jer se nije moglo ići obilaznicom. No, gdje god smo krenuli, bile su ili barikade ili se pucalo tako da smo imali velikih problema s pronalaskom puta s kojim bismo izašli iz grada. To je bilo jako mučno. No, na kraju smo nekako uspjeli izaći.
Dok smo napuštali područje oko Kijeva, trajale su žestoke borbe. S jedne strane je ukrajinska vojska topnički napadala ruske položaje tako da smo s jedne strane čuli kako ispaljuju granate i vidjeli kako na drugoj strani eksplodiraju. Bili smo doslovno između dvije vatre, U jednom trenutku su djeca izašla van i tada su vidjeli kako ukrajinska vojska pogađa i ruši ruski ratni avion. To im je bio veliki šok - priča nam Roman.
Od turista do izbjeglica
Sudbina je, po svom dobrom starom običaju, uvijek spremna ponuditi nevjerojatan scenarij. Naime, Roman i Svitlana su prije polaska krenuli zvati prijatelje pokušavajući pronaći bilo kakvo utočište gdje bi se na kratko mogli smjestiti s troje male djece i vidjeti što će dalje sa svoji životima. Hrvatska im u početku nije bila na kraj pameti.
No, nekih mjesec dana prije početka rata, Daruvarčanka Marija Žabsky dogovorila je s Ukrajinskim parom turistički najam svoje kuće u Vrbovcu, na periferiji Daruvara. Isti je par i godinu dana ranije turistički unajmio njezinu kuću na tri mjeseca. Tada su im se Daruvar i njegova okolica jako svidjeli, a i tijekom prošlogodišnjeg boravka su se sprijateljili s gospođom Žabsky.
Nedavno su je bili ponovno kontaktirali raspitujući se je li kuća slobodna jer su pohtjeli opet turistički doći u idiličan daruvarski kraj i to od 1. veljače. Sve su brzo dogovorili, a Daruvarčanka Marija Žabsky se veselila što će ponovno vidjeti svoje drage goste.
Ispostavilo se da je taj par, a inače su profesori engleskog jezika, dobar s Romanom i Svitlanom i upravo su im oni preporučili Daruvar kao destinaciju gdje će pronaći mir. No, morali su prije toga pitati gospođu Mariju Žabsky želi li primiti njihove prijatelje u nevolji.
Svi nam viču: "Slava Ukrajini!"
- Zvao me moj gost Jevgenij i rekao mi u kakvoj se situaciji nalaze njihovi prijatelji s troje male djece. Ispričali su mi da bježe od rata i da ne znaju kuda uopće ići. Zamolili su me da im dopustim da se na neko vrijeme smjeste u kući koju smo im turistički iznajmili. Naravno da sam rekla da mogu - ispričala nam je gospođa Žabsky.
Kada je Jevgenij javio Romanu da mogu doći u Vrbovac pokraj Daruvara, odmah im je bilo lakše, iako ih je do utočišta najkraćim putem (da je normalno vrijeme) dijelilo oko 1600 kilometara.
Put do Hrvatske vodio ih je kroz Moldaviju, Rumunjsku i Mađarsku tako da su morali voziti više od 2000 kilometara.
Čuli su da su na graničnim prijelazima s Rumunjskom, Poljskom i Mađarskom jako velike gužve pa su odlučili krenuti prema Moldaviji. Nakon što su ušli u Moldaviju zaputili su se prema Rumunjskoj gdje su ih, kažu, sjajno primili i nahranili. Fasciniralo ih je kako su im svi davali podršku i pozdravljali ih sa: »Slava Ukrajini!«
Gdje nastaviti život?
- Osjećali smo se kao da je Bog cijelim putem imao za nas poseban plan. Prvo, kada smo krenuli na put, ta je noć bila najtiša. Zatim, gdje god bismo se susreli s ljudima, svi su nam htjeli pomoći i doista su nam pomagali. U Rumunjskoj smo slučajno naletjeli na naše jako dobre prijatelje, tamo su nas dobro nahranili. Put kroz Rumunjsku bio je dosta težak, brdski i planinski, ali smo nekako uspjeli doći do Mađarske, a onda iz Mađarske smo krenuli prema Daruvaru - priča nam Svitlana dok usnulu kćer i dalje mazi po leđima.
Kuća u Vrbovcu ima dnevni boravak i dvije spavaće, a u nju se smjestilo ukupno osam Ukrajinaca. Jevgenij te njegova supruga i majka koji su tu došli prije mjesec dana kao turisti. Jevgenij je sa suprugom u međuvremenu na kratko otišao u Španjolsku, gdje imaju prijatelje, kako bi provjerili mogu li tamo nastaviti život. U kući u Vrbovcu ostala je Jevgenijeva majka, a sada je tu i peteročlana obitelj Krivošapka. Gospođa Žabsky odmah je krenula prikupljati pomoć za njih, onako kako samo ona zna.
- Kako inače pijem kavu u kafiću Sidro, tog sam jutra stala nasred kafića i rekla: »Ljudi, imam osam Ukrajinaca u kući, molim vas da svatko da koliko može da im kupimo ono što im treba - priča nam Marija Žabsky.
I Daruvar je tu još jednom pokazao veliko srce, u Sidru se u nekoliko minuta skupilo 1100 kuna za ukrajinske izbjeglice. Gospođa Žabsky im je s tim novcem kupila stvari koje su im bile potrebne, a među njima i tenisice za Nikitu (6) jer su mu se one s kojima je došao gotovo pa raspale od vlage i blata. Tri stotine kuna gotovine što je ostalo od prikupljenih donaciju u kafiću Sidro im je dala »da im se nađe.«
Dobri ljudi
- Po cijelom putu smo doživljavali nevjerojatno scene. Ovaj osjećaj kojeg imamo u srcu, dobrodošlicu koju smo osjetili... Nemamo riječi s kojima bismo to mogli opisati. Osjetili smo kako nikome nije bitna ni nacionalnost, ni vjeroispovijest... Svi su bili samo ljudi, jako dobri ljudi i to nikada nećemo moći zaboraviti. Hrvati su nam jako puno pomogli, nevjerojatno je kako su nas primili. U Daruvaru je na tržnici čovjek za nas dao oko 10 kila mrkve, peršina, povrća... Dobili smo i puru, i patku i zimnicu, pelene, hranu za djecu... Imamo sada sve što nam treba, a ne treba nam puno - priča nam Svitlana.
Pitamo ih treba li im novac?
- Nemamo baš novca, ali vjerujemo da će nam naši prijatelji pomoći financijski i ne bismo sada htjeli od ljudi koji ovdje žive tražiti financijsku pomoć, ali smo jako zahvalni što postoji želja da nam se pomogne - kaže nam Svitlana koja je u Ukrajini imala svoj fond za pomoć ljudima u staračkim domovima te potrebitim starijim osobama. Novac iz tog fonda su prije odlaska podijelili prijateljima koji su se našli u ratnoj nevolji, ali, kažu, iz tog fonda za sebe nisu htjeli uzeli ništa jer smatraju da bi to bilo nemoralno.
Veliko srce Daruvara
A Daruvar je još jednom pokazao svoje veliko srce kada je potrebno pomoći ljudima u nevolji. Naime, gradonačelnik Damir Lneniček im je, nakon molbe Milade Sofke, osigurao nekoliko metara suhih drva kako bi se mogli grijati. Kako su iz Ukrajine došli s Toyotom Camry, i to nešto starijim modelom, Roman je pitao možemo li ga uputiti na nekog automehaničara jer je automobil trebao servis.
Tu je uskočio daruvarski stolar Tomislav Gašpar i odmah kontaktirao svog automehaničara, Tomislava Kopfera koji je odmah pristao besplatno pregledati i popraviti auto. Automobilske dijelove koje je trabalo zamijeniti, a ima ih desetak, ukrajinskoj obitelji odlučio je donirati Vlado Cabrnoh, vlasnik daruvarske tvrtke Color Tehna. Roman je nudio da plati troškove ili barem dio njih, jer u niti jednom trenutku nije tražio nešto besplatno, ali Tomislav Gašpar mu je jednim zamahom ruke objasnio da oko toga razgovara neće biti. Neka čuva taj novac za svoju djecu, trebat će im.
- Uopće ne možemo shvatiti ovu situaciju u kojoj nam građani Daruvara toliko pomažu. Ovdje stvarno žive nevjerojatno divni ljudi. Ne znamo hoćemo li ovdje ostati tri dana, tri mjeseca ili dulje, ali Daruvar i Daruvarčane ćemo svakako pamtiti do kraja života. Zahvalni smo svima! - rekao nam je Roman dok je susprezao emocije.
Pružili smo mu ruku da se pozdravimo na odlasku. No, on je nije primio nego je samo zakoračio i čvrsto nas s obje ruke zagrlio.
Nije rekao više ništa, ali pogled u njegovim očima rekao je baš sve. Okrenuo se, stavio sinu Nikiti ruku preko ramena i vratio se s njim u kuću gosopđe Žabsky, 1600 kilometara udaljenu od njihovog doma koji više ne postoji.