Priča o nevjerojatnom životu Mladena Habahta, čovjeka koji je obio najviše brava u županiji

Svaki pravi Bjelovarčanin čuo je za Mladena Habahta. Mnogo je i onih koji su se susreli s njim i to ne baš u ugodnom ambijentu. Habaht je, za sve one koji još ne znaju, najpoznatiji „gradski lopov“. No, pošteni lopov, kako on voli reći. Nije riječ o šali, Habaht je uistinu obijač brava i to vrlo vješt makar je, kao i u mnogim drugim stvarima - samouk.

Gotovo da nema Bjelovarčanina koji ne poznaje Mladena Habahta ili da barem nije čuo za njega/Foto: Martina Čapo

Kroz svojih uskoro 79 godina, okušao se Mladen radeći kao grobar, prao je stubišta, bio bankar, bravar, nastavnik u školi, skladištar, svira nekoliko glazbenih instrumenata, a valja spomenuti kako je i dugogodišnji policijski suradnik… Niz je podugačak, no, iz svakog zaposlenja Mladen Habaht izvukao je ponešto što ga je u konačnici oblikovalo u čovjeka kakav je danas - vedar i nadasve pozitivnog duha. 

Zadružni kukci

- Rođeni sam Bjelovarčanin, znam svaki ugao u gradu, sjećam se nekadašnjih naziva ulica, a jako dobro znam i današnje, nove nazive. Bolje to umijem nego policija, vatrogasci i hitna pomoć – započinje svoju priču Mladen koji je u Bjelovaru završio gimnaziju, koja je, kako nam kaže, bila jedna od najboljih u bivšoj Jugoslaviji. Onaj koji je maturu položio s odličnim uspjehom, mogao je upisati fakultet koji je želio bez prijamnog ispita.

Zadružni kukci u prirodi tema je Habahtovog maturalnog rada/Foto: Martina Čapo

- Ja sam nažalost dobio četvorku jer me profesor nije volio. Na neki način i opravdano jer je umjesto njega, moja majka postala ravnateljica nekad Bakićeve, danas Druge OŠ pa se dodijelivši mi četvorku, na neki način osvetio mojoj mami. Šteta, jer sam uz zadaćnicu iz hrvatskog jezika koja se pisala četiri sata, mjesecima pripremao svoju maturalnu radnju. Izabrao sam kao temu "Zadružni kukci u prirodi", znači istraživao sam ose, pčele, mrave, bumbare, termite… Dva i pol mjeseca sam se pripremao, izradio sam masu fotografija, čak sam namjerno zaratio dva mravinjaka, izradio svojim rukama nekoliko drvenih kutija sa staklenim poklopcima u koje sam na pluto napikao uzorke životinja, ličinke, komade sača… Strahovito sam se potrudio jer me to baš zanimalo, na pisaćoj mašini sam „natukao“ 22 stranice radnje, proučio sam masu literature, sigurno 15-ak knjiga i baš sam bio zadovoljan kako sam to uradio. Profesorica Boža Tvrtković koja se u to vrijeme još prezivala Pokopac, čestitala mi je rekavši mi „kolega, to nije maturalna radnja već magistarski rad“ – prisjeća se Habaht koji se veoma razočarao kada mu je, uz silne petice iz obrane maturalne radnje, sijevnula trojka iz hrvatske zadaćnice. Dokaz kako je napravio iznimno maturalno djelo je i to što je njegov maturalni rad ostao u školi kao nastavni materijal za buduće generacije, i to po želji tadašnjeg ravnatelja škole.

Kartaški dugovi

U nastavku je Habaht htio upisati arhitekturu, no zbog prijemnog ispita nije mu to pošlo za rukom pa je školovanje nastavio na šumarskom fakultetu. Nakon tri godine, odustao je jer majka nije imala dovoljno novca. 

- Morala je plaćati kartaške dugove od mog očuha pa nije bilo novca za moju školu, a nemalo puta sam bio i gladan u Zagrebu. Tako da je prekid školovanja tada bio jedini izlaz – prisjeća se Habaht koji je 1964. godine oženio suprugu Branku s kojom je nedugo nakon toga dobio sina. Budući da je imao puno završenih ispita na fakultetu, kao i dva razreda srednje glazbene škole u kojoj je još davne 1948. godine naučio svirati violinu, Mladen se kao nastavnik zaposlio u školi u Novoj Rači i Cigleni.

Kazuje nam ovaj vremešni Bjelovarčanin koliko je važno zadržati optimističan duh kroz život/Foto: Martina Čapo

- Svaki sam dan putovao 20 kilometara na posao. Kada je bilo ružno vrijeme išao sam autobusom, a kada je bilo suho i ugodno vrijeme, posudio sam od prijatelja moped i tako putovao. Godinu sam dana radio u Novoj Rači da bih tada prešao u Ciglenu gdje sam predavao djeci četiri predmeta. Tada je tamo bila osmoljetka, a ja sam držao biologiju, kemiju, poznavanje prirode i glazbeni odgoj. No, potom se taj san prekinuo zbog odlaska u JNA, 18 mjeseci sam proveo u Beogradu gdje sam doslovno zatupljivan, a istovremeno sam ostao bez radnog mjesta koje je u međuvremenu popunjeno. Nakon povratka u Bjelovar šest sam mjeseci bio bez posla pa sam prao stubišta u Mihanovićevoj ulici gdje smo stanovali. I tako dva puta tjedno za šesto dinara. Poslije sam počeo raditi u Tehnogradnji, najprije na obuci u centralnom skladištu, pa zatim na gradilištu.

Pet glazbenih instrumenata

Bio sam na gradilištu doma umirovljenika na Vojnoviću, a nakon tri, četiri mjeseca kada su shvatili da imam puno škole, premjestili su me u centralno skladište gdje sam kao skladištar nabavljao dijelove za mehaničku, stolarsku, bravarsku radionicu, te sam vršio obračun za sve radione i radnike. Budući da sam imao vrlo malu plaću, manju čak od transportnih radnika, dozlogrdilo mi je pa sam dao otkaz i otišao u đački dom trgovačke škole u Zagrebačkoj ulici. Tražili su ekonoma, javio sam se i kao jedini kandidat dobio posao. No, zamjerio sam se tadašnjoj ravnateljici jer sam kao mladi svirač u Talasima imao probe pa nisam mogao dolaziti odrađivati dodatne poslove u đački dom u poslijepodnevnim i večernjim satima – priča nam Habaht koji je u to vrijeme često imao svirke u Šljuki, motelu, kavani i drugim tada popularnim mjestima u gradu. Svirao je violinu, saksofon, bas i ritam gitaru te bubnjeve. Sve instrumente osim violine, naučio je svirati sam. Idući posao nakon onog u đačkom domu nije dugo čekao.

Pokazuje nam Mladen svjedodžbu koja je dokaz da ima diplomu bravara/Foto: Martina Čapo

- S rukometašem Nikolom Mikom Hasanom sam se već dogovorio, on je dao otkaz u Tomi Vinkoviću, a na to radno mjesto demonstratora sam došao ja. Ja sam zapravo nalik Marku Twainu, radio sam mnoge poslove. On je bio književnik, ali i gonič pasa na Aljasci, a tako i ja, mijenjao sam poslove i radio u sasvim različitim, naoko nespojivim djelatnostima. A otprilike tu negdje kreće i moja poveznica s izradom ključeva. Sin je išao u školu, a dogodilo se da je nekoliko puta zaredom izgubio ključeve od stana. Svaki put sam mu iznova dao raditi ključ, ne pamtim broj koliko ih je izgubio. Budući da sam često, radeći u tvornici Tomo Vinković, putovao u Zagreb, ključeve sam nosio izrađivati jednom kolegi kojeg sam upoznao još za vrijeme studentskih dana. Zvao se Oskar Štrukelj. Jednom me onako u čudu pitao „pa dobro, što ti radiš s tim ključevima, izrađujem ti svako malo po dva, tri, pet istih ključeva“?! , našalio se sa mnom i rekao da će mi pokazati kako se izrađuju ključevi te će mi odmah prodati i mali ručni stroj, pogon za izradu ključeva. Njegova patent! Rekao sam mu da nemam novca, no rekao je da nije problem, da ću mu platiti na tri, četiri rate. I zbilja, odmah mi je pokazao kako se s njim radi i tako sam se u Bjelovar vratio bogatiji za ručni stroj za izradu ključeva. Eno, još ga imam doma – odaje nam Mladen Habaht kako je krenula nova epizoda u njegovom životu po kojoj je i dan danas poznat.

Početak zanata 

Budući da se sin u školi hvalio kako mu tata zna napraviti ključeve, ubrzo nakon toga, pročulo se gradom da je Mladen Habaht majstor za ključeve. Nakon svega dva mjeseca, dobio je prvi put i zadatak da izradi ključeve za automobil, no budući da to nije mogao na svom stroju, opet je otišao u Zagreb kod prijatelja.

Stroj za izradu ključeva na kojem se Habaht učio patentirao je Ostar Štrukelj, Mladenov prijatelj iz Zagreba koji ga je ujedno nagovorio da kupi njegov patent/Foto: Martina Čapo

- Dobio sam tada od Oskara adresu i otišao u Trst u tvornicu „Triestina chiavi“, tamo su me već čekali jer me zagrebački prijatelj preporučio. Otada sam neprestano od njih naručivao sve što mi je trebalo. U početku sam radio samo za prijatelje i poznanike, no kada je posao krenuo, prijavio sam dopunsku djelatnost uz posao u tvrtki. Nakon odlaska u mirovinu, otvorio sam obrt, no budući da sin nije nastavio mojim stopama, sve je otišlo kvragu – iskreno priznaje Habaht i vraća se na priču zbog koje smo se prvotno i našli.

Jako dobro se Mladen sjeća načina na koji su se nekada izrađivali ključevi/Foto: Martina Čapo

- U početku nisam znao otvarati vrata, no imao sam puno starih, uništenih ključeva, sigurno 30-ak, ako ne i više. S njima sam pokušavao otvoriti cilindar. Nekada je to trajalo pola sata, tri četvrt sata, no uvijek sam naposljetku uspio. Zanimalo me to, kao i mnoge druge stvari u životu, tako da sam se naposljetku usavršio u tome. To je bilo vrlo brzo kako sam krenuo s izradom ključeva, znači ima tome i pet desetljeća, a kako se za to pročulo, tako je i policija došla do mene. Imam i sofisticirani alat koji sam većinom sam izradio – priča nam Habaht koji se prisjeća možda jednog od prvih slučajeva kada ga je za pomoć angažirala policija. Bilo je to gotovo prije tri desetljeća.

Provala u zatvorsku oružarnicu

- Trebalo je provaliti u jedan stan jer se sumnjalo da je u stanu čovjek kojemu se nešto dogodilo. Stanari su zvali policiju jer se pošta gomilala, a susjeda, koji je bio u invalidskim kolicima, nisu vidjeli sigurno tri, četiri dana. Došao sam, vrlo brzo otvorio vrata i riješio im problem. Mogu se pohvaliti i da sam jedini bravar u Hrvatskoj koji je provaljivao u zatvor, točnije u zatvorsku oružarnicu. Čuvari su izgubili ključ i nisu mogli obaviti primopredaju oružja. Ta je zgoda bila prije otprilike desetak godina – priča nam Habaht koji je posljednjih godina dobio i konkurenciju u gradu, no kaže, radi se o samozvanom bravaru, ne školovanom, s diplomom majstora.

- Kako bih otvorio radionicu, morao sam polagati bravarski ispit. Šest dana sam bio u Zagrebu u centru za obrtnike, imam doma diplomu na kojoj piše Samostalni voditelj bravarske zanatske radionice. Sve je crno na bijelo. Inače, sve usluge meni je policija uredno platila, a takvih intervencija je bilo podosta. Tko će znati točan broj, pa ja sam radio još za nekadašnju miliciju! Šteta je što nisam vodio statistiku – šali se Habaht koji se prisjeća jednog od neugodnijih primjera kada je također pomogao policiji.

Glavni grobar

- Pamtim i kuću. Žena je živjela u stanu s 20-ak mačaka, a susjeda iz druge kuće je primijetila da mačke hodaju po balkonu, no žene nigdje na vidiku. Zvala je policiju, policija mene i uistinu sam za samo tri minute otvorio vrata. Dobro se sjećam kako je policajac uletio unutra, no još je prije izletio i krenuo povraćati. Rekao sam mu tada da je mene mogao prvog poslati unutra jer sam punih sedam godina bio - grobar! To sam propustio reći, dakle, nakon Tome Vinkovića, otišao sam raditi u današnju Erste banku, nekad Bjelovarsku banku, prije toga Kreditnu banku gdje sam obavljao posao arhivara, bio sam voditelj ekonomata, no zamjenjivao sam i vozače, vozio novac, sve po potrebi. Nakon godinu dana, zakačio sam se s direktorom, jer me jednom prilikom uvrijedio, te sam dao otkaz. Snašao sam se i tada. Moj kolega zvao me da dođem raditi na groblje jer se oslobodilo mjesto glavnog grobara. Moja molba je i tada bila jedina, a imao sam više kvalifikacija nego šef groblja, šef prodavaonice pogrebne opreme i dvojica vozača. Ništa mene nije bilo sram, važno je bilo da radim i zarađujem za obitelj – priča nam i ovo iskustvo Habaht koji je pomagao spuštati pokojnike u raku, vaditi ljesove kod ekshumacija i slično. Tu je zgodno spomenuti kako je naš glavni junak iz priče 20 godina svirao u gradskom orkestru pa je često kao dio orkestra, svirao na pogrebima. Mladen ta davna vremena sjetno naziva  zlatnim vremenima.

Nema kakvog nema alata u Habahtovom automobilu/Foto: Martina Čapo

Vraćamo se opet obijanju brava.

- Nema prosjeka koliko često to danas radim. Dogodi se da u dva dana imam tri intervencije pa onda tri tjedna nemam nijedan poziv. Ne mogu čak reći niti da ima manje ili više posla nego prije. Sve je to podjednako. Često me zovu noću, a nikada nikoga nisam odbio. Ljudima treba pomoć pružiti odmah, a ne idući dan – svjestan je Habaht koji kaže da ljudi najčešće izgube ili polome ključeve, a događa se i da sami pokušavaju intervenirati pa naprave još veću štetu. S osmijehom se prisjeća primjera kada je jednom čovjeku obijanje brave naplatio 201 kunu. Kada ga je upitao otkud ta jedna kuna, odgovorio je „za glupost“ jer mu je svojim pokušajima da popravi bravu samo napravio još više posla.

Nestrpljivi klijenti

- Ljudi me danas najčešće zovu jer zaključaju ključ u automobilu. Opterećeni svim i svačim, u žurbi zalupe vrata i tek se tada sjete da im je ključ ostao unutar automobila. Pa znaju ići razbijati prozore i stvore si dodatne troškove. Istina, teško je intervenirati kada je automobil pun elektronike, a ključ recimo, ostane u bunkeru. No, ako je ključ u kontakt bravi ili na sjedalu, onda je to relativno sitnica za mene - priznaje nam Habaht kojemu je, zavisno o kakvim se vratima i bravi radi, nekada dovoljno svega tri minute vremena, a nekada se zabavi, kako nam kaže, pola sata ili čak i sat vremena.

Većinu alata kojim otvara brave Mladen nam je pokazao, no ipak ima i poneko tajno oružje koje nipošto ne želi otkrivati/Foto: Martina Čapo

- Dogodi se nekada da je ključ u ženskoj torbici, a torbica na zadnjem sjedalu u automobilu i još k tome zatvorena. To onda potraje i sat i pol, dok običnu bravu otvorim za dvije, tri minute – priča Habaht i dodaje nam kako se svega jednom dogodilo da nije uspio pomoći čovjeku.

- Radilo se o VW Golfu 4 ili 5, ključ je ostao u kontaktu i već sam ga uspio izvaditi i krenuo ga lagano povlačiti prema sjedalu kada me vlasnik prestrašio uzviknuvši na uho „hoće li to brzo, meni se žuri“. Tada mi je ključ ispao i to između sjedala i vrata. Naravno da više nisam mogao ništa učiniti. A lijepo sam mu rekao da me pusti da na miru radim i da mi ne kvoca na uhu. Kada ljudi to čine, imam osjećaj da me požuruju i u tim trenucima nisam dovoljno koncentriran na posao – priznaje Habaht koji je svega jednom odbio pokušati pomoći čovjeku. Radilo se o novom modelu BMW X5. Budući da je ključ ostao zaključan u bunkeru, Mladen nije niti pokušavao.

Anegdota sa svećenikom

Od nekih neobičnih zgoda priča nam i dogodovštinu kada je preko otvora na krovu kamiona vadio ključeve, dok poljoprivredne strojeve smatra pravom sitnicom.

Kovčeg u kojem je raznovrsni alat za obijanje brava uvijek je uz svojeg vlasnika/Foto: Martina Čapo

-Traktori imaju jednostavne brave i s njima zbilja nema puno posla. Više posla znam imati zapravo s ljudima. Jednom me zvao sad već pokojni svećenik u nedjelju prijepodne i požalio se kako njegova vjernica s troje djece nakon Svete pričesti ne može ući u automobil. Došao sam odmah, otvorio joj vrata, imala je Opel Kadeta, bilo je to davno. Izdao sam joj račun od 50 kuna, sjećam se kao danas. A ona meni na to „Joj majstore, pa koliko košta vaš sat ako za tri minute uzmete 50 kuna, meni u „Minkenu“ to policija napravi besplatno“?! Poludio sam na njezine riječi i još k tome na riječ „Minken“, potom sam ključ bacio nazad u automobil, stisnuo gumbić i zalupio ponovno vratima. Rekao sam joj neka skoči sada do „Minkena“ i zove policiju da joj to besplatno napravi. Okrenuo sam se i odšetao u hotel na pivu. Ubrzo je svećenik dotrčao za mnom, molio da se vratim, da ne zna što da učini… Budala, smilovao sam se, vratio se i opet joj otvorio vrata od automobila. Daju oni meni u ruke potom 50 kuna, a ja im na to pojasnim da je sada cijena sto kuna jer se radi o dva otvaranja, ne više jednom otvaranju vrata. Eto, to je jedan od primjera kad ljudi ne cijene pomoć i kada su baš bezobrazni – prisjeća se Habaht koji je jednom prilikom u bolnici provaljivao u jedan wc jer su djelatnici naprosto izgubili ključeve. Sličnu zgodu pamti i s bjelovarskim Komunalcem.

Pošten gradski lopov

Na naše pitanje dokad to misli raditi, kaže da nema odgovor.

Mladen pokazuje ključ i bravu kakvih više nema za kupiti, te koja je starija možda i od 50 godina/Foto: Martina Čapo

Gotovo da nema kvara koji je vezan za neki model brave, a da ga Habaht ne može riješiti/Foto: Martina Čapo

- Dokad ću god moći jer nije mi teško pomagati ljudima. Kao što je Cigan Burduš u Muzikantima rekao pokojnom Grgi trubašu kada je držao govor na pogrebu: „Ustaj Grga brate, treba da se radi, mi smo došli na ovaj svet da pravimo veselje, a ne da narod plače za nas“. Mene veseli pomoći ljudima u nevolji i zato to radim. Nikada nisam oderao nijednu mušteriju, a realno, mogao bi znatno skuplje naplaćivati svoju usluge. Naročito kada otvaram protupožarna vrata. Tu bi mogao bez greške ljudima uzeti 700 ili 800 kuna no ne pada mi na pamet – priča nam najpošteniji gradski lopov kojeg i prijatelji časte tim nadimkom.

Svjetsko prvenstvo u pikadu

- Da, stvarno me prijatelji zovu „gradski lopov“. No, ja sam pošteni lopov. Kada ja to prestanem raditi, ne znam tko će me naslijediti – iskreno zaključuje svoju osebujnu priču Mladen Habaht koji je 1993. spomenimo još i to, sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u elektronskom pikadu u Švicarskoj. To je bila godina kada je Hrvatska sa svojim reprezentativnicma prvi put nastupila na svjetskom prvenstvu u tom sportu. Habaht je bio drugi u Hrvatskoj po kategorizaciji te je tako dospio u Švicarsku. Nakon toga, sjeća se kako je često imao volju zaigrati pikado u bjelovarskim kafićima, čisto od gušta. No, pogađate, nitko s njim nije htio igrati.

Godine 1993. Habaht je sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u elektronskom pikadu održanom u Švicarskoj/Foto: Martina Čapo

- Rekli su mi da me ne mogu pobijediti pa nema smisla da onda uopće igraju sa mnom. Šteta, mogli su bar nešto naučiti. Osim pikada, moja velika ljubav još od djetinjstva je i streljaštvo. Imao sam 12 godina kada sam naučio pucati iz zračne puške, a kao nešto stariji klinac pucao sam za ekipu seniora i osvojio kategoriju majstora strijelca. Za pet mi je krugova izmaknula kategorija nacionalnog majstora. Upravo sam zbog streljaštva proglašen sportašem godine,  kod kuće imam i plaketu koja me podsjeća na to – zaključuje Mladen svoju životnu priču o kojoj bismo mogli napisati zanimljivu knjigu jer primjera, anegdota i crtica iz života ovog Bjelovarčanina ima na pretek.

Habaht je ponosni trener streljaštva/Foto: Martina Čapo

Zdravlje ga dobro služi iako je na pragu osmog desetljeća pa ne sumnjamo da će i dalje nastaviti s nizom sličnih dogodovština koje će poslužiti za neku drugu priču.

Svjestan je Mladen da je upravo Oskar koji mu je prodao patent za izradu ključeva možda zaslužan za njegov daljnji životni put po kojem je danas poznat/Foto: Martina Čapo

Prvi stroj za izradu ključeva na ručni pogon Habaht čuva za uspomenu/Foto: Martina Čapo