POZDRAV LJETU Kako nam je dobri Zoka pokazao put za budućnost...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Tog 24. lipnja trebao je biti samo još jedan koncert Darka Rundeka, velikog glazbenika i još većeg zaljubljenika u prirodu. No, život je takav da nas često nenadano ošamari, a da nama uopće nije jasno što smo Bogu skrivili.
Zbog pretužnog događaja koji se dogodio samo dan ranije, koncert na kojem se mjesecima radilo, raspao se poput maslačka na povjetarcu.
Smrt je, na žalost, takva kakva je. Neželjena, često i neočekivana, pogotovo kada se dogodi nekome kao što je bio Zoran Milaković Zoka, tom dobrom duhu Pakraca i okolice i velikom čuvaru prirode.
Dan prije nego što je Rundek trebao nastupiti na njegovom Omanovcu, Zoka je otišao s ovog svijeta radeći ono što je, poslije svoje obitelji, najviše volio - planinario i uživao u prirodi.
Kako se tužna vijest širila, tako se širila i nevjerica. Nitko na prvu nije mogao vjerovati da je otišao. Pa tako ni ja kada mi je Deki javio:
- Umro je Zoka.
- Koji Zoka? - pitao sam ga i ne pomišljajući na njega. Par dana ranije sjedili smo zajedno na Omanovcu.
- Naš Zoka... - u šoku je promrmljao Deki.
- Zoka - Zoka???
- Da...
* * *
Postoji nešto mistično, nešto neobjašnjivo u tim posebnim ljudima koji svojim načinom života iza sebe ostavljaju trag tako dubok da se njegovo širenje nastavlja i kada odu. Tako snažan da nastavak njegovog puta ni smrt ne može zaustaviti. A Zoka je, ne treba to posebno objašnjavati, bio jedan od tih posebnih ljudi.
I nakon "Pozdrava ljetu" koji se prošlog vikenda odigrao na njegovom Omanovcu, a koji u jednom dobrom dijelu bio je posvećen baš njemu i njegovoj velikoj ostavštini, svako malo se moglo čuti kako netko izgovara Zokino ime.
Jedna je ekipa tako sjedila na terasi Omanovca i razgovarala kako bi Zoka trebao dobiti najveće priznanje Grada Pakraca. Drugi su, pak, pričali kako bi se Planinarski dom Omanovac trebao nazvati njegovim imenom. Treći su spominjali kako bi jedna staza trebala nositi njegovo ime. Četvrti, peti, šesti i ostali su se prisjećali što je sve napravio za ovaj kraj i kako nikad nije tražio ništa za sebe i kako nikad nije tražio da se njegovo ime negdje istakne.
Njegov život bio je poziv da radi za djecu, kojima je davao primjer, da radi za mlade, kojima je bio uzor i svestrani učitelj i da radi za ljude koji čine grad takvim kakav jest.
A Zoka je svojim radom stvarao grad dobrih ljudi.
Da se ne lažemo, Zoka nam je i nakon svog odlaska spletom nesretnih okolnosti priredio emotivan spektakl na Omanovcu. I još jednom pokazao koliko je bio poseban za života tako da i nakon odlaska utječe na nas.
Naime, Rundek je zbog Zokinog preranog odlaska prebačen za termin događaja "Pozdrav ljetu", a ovogodišnji se pretvorio u događaj prepun pozitivnih emocija.
"Dječji dan" u sklopu "Pozdrava ljetu" bio je održan u spomen na Zoku i na, između ostalog, njegov doprinos razvoju "Pozdrava ljetu". Bilo je prekrasno vidjeti toliki broj djece na Omanovcu koja su pjevala, svirala, penjala se na umjetne stijene, natjecala se i šetala u spomen na Zorana Milakovića, donedavnog predsjednika Planinarskog društva "Psunj" Pakrac i koji je dobar dio svog života odvojio upravo za mlade jer ih je htio učiti smislu života i objasniti im prilično važnu stvar: zašto čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku.
Ako bismo gledali njihovu strast prema prirodi i brigu za njezino očuvanje, Darka Rundeka bismo mogli slobodno nazvati Zokinim bratom po prirodi. Rundek je, primjerice, kada je došao na Omanovac, osjetio ono što osjete i mnogi drugi, ono što je Zoka živio. Za koncert je, primjerice, imao jedan važan uvjet, ostalo se lako dogovorilo - rekao je da će nastupiti samo ako se piće ne bude posluživalo u plastičnim čašama kako se priroda na Omanovcu ne bi zagadila. Pa su se nabavile posebne čaše.
A Omanovac je Rundeka brzo uvukao u svoj zagrljaj i stvorila se veza koja će se teško moći raskinuti. U subotu je od jutra do mraka najmanje 2000 ljudi prodefilirao Brdom. Došli su gosti iz Dalmacije, Like, Slavonije, Zagreba... Naglasaka je bilo koliko hoćeš, bogatstvo različitosti na 655 metara nadmorske visine.
Sjedili su na terasi, ležali su na dekama prostrtim po travi, družili su se, plesali, igrali, pjevali, svirali. Okupile su se sve moguće generacije, od beba u kolicima do onih u trećoj životnoj dobi.
I svi su bili nasmijani.
Nepoznati su se upoznavali, poznati su se grlili, svatko je častio svakoga i nije bilo čovjeka koji je bio loše raspoložen. Oni koji su na Omanovac došli prvi put, a došli su jer su već čuli za priče o tom "posebnom mjestu", u nevjerici su gledali oazu pozitive usred koje su se našli. Oni koji su tu već dolazili samo su im potvrdno klimali glavom sa smiješkom na licu, kao: "Jesmo li vam rekli..."
Rundek je tijekom dana po Omanovcu šetao u sandalama, odrpanim hlačama sa skraćenim nogavicama i crvenoj majici koja je s desne strane, negdje oko šestog rebra, imala oveću rupu. Bio je jedan od svih, jednak i po ničemu poseban. Uživao je u ambijentu stopljen s ljudima koji su se stopili s prirodom i uživao baš kao što su svi ostali uživali.
Baš onako kako je Zoka učio ljude da uživaju.
Večernji koncert održao se u doista čarobnom ambijentu. Publika i bend bili su okruženi stablima i pokriveni zvijezdama. Nije bilo policije, nije bilo redara, nije bilo ograde između pozornice i publike i nije bilo baš nikakve potrebe za tim. U ovom današnjem blesavom vremenu ekspanzije svakojakih pravila i kontrola, bilo je nadrealno prekrasno gledati kako su ljudi ono što jesu - samo dobra bića koje nitko ne treba dovoditi u red jer red je tu, prirodan kakav treba biti i svi su ga se pridržavali pa čak i oni koji su te čarobne večeri popili više nego što u njih inače stane.
Bila je to slika prirodne idile koja se danas teško u modernom svijetu može tako iskonski doživjeti. Svi su se stopili u jednu životnu masu iz koje je isijavala čista životna energija. Bend se stopio s publikom, publika s bendom, a svi zajedno s tom čudesnom prirodom koju je Zoka toliko volio, koju smo svi mi zavoljeli i kojoj, na kraju krajeva, ni Darko Rundek nije mogao odoljeti.
Kada je koncert završio, a to možda govori više od svega, Rundek je pozvao sve okupljene da zajedno dočekaju zoru na "ovom prekrasnom otoku usred Panonskog mora". I nije se preseravao, on je zoru doista i dočekao.
Rundeku se toliko svidjelo sve ono što je tog dana doživio da je odlučio ući u organizacijski odbor "Pozdrava ljetu", a treba biti jasno koliko će se vrata raznih poslovnih kuća lakše otvarati kada s druge strane čuju: "Dobar dan, Darko Rundek je pri telefonu. Znate, organiziramo na Omanovcu..."
Dragi naš Zoka, sve se to ovako ne bi odigralo da nas nisi napustio pa si natjerao shrvane Leksija, Dekija, Nešu i ostale da Rundekov koncert prebace za rujan. Na neki čaroban način spojio si svoju ostavštinu, Leksijevu ideju, Dekijevu energiju, brojne mlade što su na Omanovcu volontirali, HGSS-ovce, učenike i učitelje i na kraju spojio Rundeka sa svima njima i sa svima nama. Da, događalo se to, naravno, i prije, ali ovog puta je zrakom lebdjela neka posebna emocija.
Dao si nam jedan drugačiji, posebniji "Pozdrav ljetu" i inspirirao organizatore da sljedeći budu još veći. Započeo si jednu novu epizodu razvoja Omanovca.
Rundek je zapravo trebao održati samo "još jedan koncert" u lipnju, a ti si nas sve zajebao i sredio stvari tako da taj koncert postane dio "Pozdrava ljetu", a da taj događaj potpuno neočekivano preraste u nešto što ćemo svi pamtiti kao nešto posebno. Vjerojatno si i Rundeku promijenio život jer druženja na Omanovcu te ne mogu ostaviti istim čovjekom, možeš se samo promijeniti nabolje.
Kao što si ti to svima radio.
Znaš, Zoka, već smo na početku rekli, tvoj trag, kao i kod svih velikih ljudi, nastavlja svoj put i nakon što si nas napustio. I na to možeš biti ponosan, kao što mogu biti ponosni svi tvoji najbliži i oni malo dalji koje si također jako volio.
Znaš, Zoka, Svi nekako mislimo da si nas ove subote gledao iz neke krošnje pokraj bine i da si se zadovoljno smješkao gledajući kako je tvoja filozofija života u jednom danu na tvom omiljenom mjestu zarazila toliku gomilu ljudi.
Kao i obično, pokazao si kao i uvijek da se može i, što je još važnije, da se može bolje. Srest ćemo se, vjerujem, jednom, krajem nekog ljeta u jednoj od omanovačkih krošnji pa ćemo se zajedno smješkati i popiti onu pivu koja nam se ostala hladiti dok će djeca, mladi i stari ispod nas veselo plesati i postajati bolji ljudi.
U subotu si nam pokazao kako ići dalje u životu. Nisi nas zaboravio kao što ni mi nećemo tebe.
I hvala ti na tome.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!