Potresno svjedočanstvo Josipa Brajkovića iz Gornje Kovačice: "Mojih 13 dana u zatočeništvu"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKI GRĐEVAC – Priča je ovo koja otvara bolna poglavlja mnogim obiteljima i njihovim potomcima, prikazuje drugu strane medalje koju mnogi ne žele priznati niti 30 godina nakon ratnih strahota, ali i dokazuje da se biti čovjekom uvijek isplati. Svjedok tome je 69-godišnji Josip Brajković iz Gornje Kovačice koji je sa samo 39 godina postao četnički zarobljenik. Punih 13 dana u zatočeništvu su ga držali oni koji su mu do jučer bili prijatelji.
Josip je rođen i odrastao u Gornjoj Kovačici, bilogorskom selu koje pripada općini Veliki Grđevac. Djetinjstvo i mladost Jozo je, kako ga mnogi zovu od milja, imao sasvim uobičajeno. Dobro se sjeća zabava, čijana, veselja i druženja. Iako je bilo onih koji su ljude i u neka zlatna vremena znali promatrati kroz povećalo dijelivši ih na Srbe i Hrvate, katolike i pravoslavce, on to nikada nije činio.
Upravo mu je to, siguran je danas, spasilo život. Jer ono što je doživio i vidio vlastitim očima, trag je koji neće nestati, kaže nam, sve dok je i sam živ. Dugo godina nije mogao riječi progovoriti o strahotama koje su ga snašle, no s vremenom otvorio je dušu. Ponajprije svojoj obitelji i prijateljima, a ovoga puta nama. Istina je, tvrdi nam ovaj hrabri i nadasve vedrog duha Bilogorac, sve što ga zanima. I nju namjerava svjedočiti do kraja života…
Dolasci u rodno selo
Josip je oženio Velikogrđevčanku, 40 godina vozio je kamion, a osim Hrvatske i Europe, obišao je i mnoge svjetske destinacije na Dalekom istoku. U godinama kada je sve počelo „vonjati“ na nemire i mogući rat, zajedno sa svojom obitelji, suprugom, kćerkom i sinom, živio je u Zagrebu.
- U Gornjoj Kovačici živio mi je otac, majka je ranije preminula. A u Velikom Grđevcu živjela je i moja punica. Tako da smo svaki slobodan trenutak dolazili u naša rodna sela. Uostalom, osim roditelja imali smo tu i prijatelje, ljude s kojima smo odrasli, dijelili svu životnu radost i tugu. Ono čime se mogu pohvaliti i dan danas je da su me ljudi poštovali, svi su oni meni bili prijatelji, bili s „ove ili one strane“. Jer da nije bilo tako, nas dvoje mi sada ne bismo ovdje razgovarali, ne bi se netaknut vratio od tamo gdje sam proveo 13 dana. Ali su zato ove oči vidjele svašta – započinje svoju traumatičnu priču Josip koji je od 29. kolovoza pa sve do 11. rujna 1991. godine bio zatočen od strane četničko – terorističkih grupa.
Prisjeća se naš sugovornik tih dana, postavljenih barikada, priča koje su kružile…, no tvrdi nam, u Velikom Grđevcu i Gornjoj Kovačici bilo je mirno. I dalje je, stoga, svakog vikenda dolazio u rodno selo, a posljednji put prije zarobljeništva bio je u Gornjoj Kovačici između 20. i 22. kolovoza.
- Ja sam vjerovao, a to sam svima i naglas pričao, da će ovaj narod ovdje ostati pribran, da će sve biti dobro, samo će se promijeniti vlast i živjet ćemo i dalje mirno. Bio sam uvjeren u to, no kasnije sam saznao kako su, do jučer naši prijatelji, vješto skrivali svoje planove. Ništa se nije dalo naslutiti, svi su mi prilazili i bili ljubazni, pitali me kako sam, rukovali se na cesti sa mnom. Posljednji put prije zatočeništva u Gornju Kovačicu sam došao sa šleperom piva, kamion je bio parkiran ispred moje kuće jer sam rano ujutro morao krenuti na put u Vinkovce. Uz to, imao sam uhodani posao sa stane. Svojim mušterijama u Zagrebu, vozio sam očeve svježe paprike. Budući da sam uvijek imao posla po dvorištu, dečki bi me pitali ima li piva, ja bi im rekao neka piju koliko žele, samo neka ne razbijaju boce i tako je i bilo. To su bili dečki s kojima sam odrastao – priča nam Josip i dodaje kako je sljedeći put, za svega nekoliko dana, sve bilo bitno drugačije. Najprije ga je zaustavila patrola u Velikom Grđevcu, a nakon što im je rekao da ide roditeljima u Kovačicu, upozorili su ga da je to selo puno četnika.
"Nisu svi Srbi četnici"
- „Ma ne pričajte gluposti. Nisu svi Srbi četnici“, točno sam im tim riječima odgovorio i nastavio svojim putem jer mi nisu zabranili da prođem. Da jesu, ne bi otišao. Pričalo se u to vrijeme svašta, ali niti oni koji su pričali, pa tako niti ja, nismo vjerovali da se stvarno nešto događa. Ono što me prvo iznenadilo bila je neka čudna tišina nakon ulaska u selo. Nisam stao kod kuće već sam se naumio prvo kamionom okrenuti na raskrižju pa vratiti ispred svojeg doma. Žena je bila u Velikom Grđevcu u to vrijeme, brala je s mojim ocem papriku. Mislio sam, pokupit ću suprugu i idemo doma, djeca su nam još bila maloljetna i sama u Zagrebu. Kćer je imala 14, a sin 15 godina. Da nešto ne valja, primijetio sam prije moje kuće, kada sam ugledao jednog susjeda Peru i njegovu ženu na mostu kako gledaju prema kraju sela i nekako se slatko podsmjehuju. To neću nikada zaboraviti. Još ih ja pozdravim, potrubim im i mahnem. Oni su nažalost, jako dobro znali što se događa, a da su bili pravi susjedi, zaustavili bi me i upozorili, rekli mi da bježim jer se na kraju sela već pucalo. Ali nisu, eto. Sljedeće sam naišao na kuću susjeda Jandre Žagara, ispred koje sam ugledao 15-ak četnika u uniformama JNA vojske. Tada sam prvi put to vidio. Ranije dosad, ti isti ljudi bili su u civilu, normalno su živjeli u selu s nama, radili, družili se. Neke od njih nisam poznavao – priča nam Josip i dodaje kako je ugledavši tu scenu, sam sebi rekao: „Jozo, gotovo je“.
Sinulo mu je, priznaje nam, da udari po gasu, no neko deveto čulo brzo ga je probudilo i srećom, odustao je od toga nauma. Dvoje, troje bih uspio možda pogaziti, no bio je svjestan da bi ga ostali izrešetali. Njegova kuća bila je svega 500 metara dalje od tog dijela na kojem je zaustavljen.
- Vidio sam u tom trenutku susjeda Jandru Žagara kojeg su bosoga i gologa do pasa tjerali iz kuće. Mlatili su ga kundakom da to nije bilo za gledati, a on je vrištao i jaukao. Pucali su to cijelo vrijeme po njegovoj kući. Skamenio sam se gledajući sve to, ali nisam se uplašio. Znao sam da je sa mnom sve gotovo. U tom trenu je došao jedan četnik i do mene, uhvatio me za ruku i povukao me van iz kamiona tako da sam gotovo pao, zamahnuo je kundakom da me udari u rebra, no tada sam čuo povik: „Ne diraj ga ili je isti tren cijeli šanžer (spremnik) u tebi“. To je bio Rajko Hajdinović kojeg sada više nema. Uperio je automatsku pušku u onoga koji je mene htio udariti i svima njima zaprijetio: „Jel vam jasno? Da ga nitko nije taknuo“! Ja mu na to velim: „Ali Rajko, onda me pusti. Znamo se“. A on meni: „Ne, ne mogu te Jozo pustiti, ali ti životom svojim jamčim ništa ti neće biti, no moraš ići“. Imao sam na umu samo svojeg oca, ženu i djecu i zamolio Boga da mi da hrabrosti – prisjeća se mučnih detalja Brajković i priča kako su njega i Žagara zajedno vezali jednom lisicom. Zavezali su im potom oči i nagurali ih u kombi u kojem je već netko bio. Žagara su, prisjeća se Jozo, cijelo vrijeme tukli.
Odlazak u zarobljeništvo
Nekako u tim trenucima Brajković je osvijestio da sve ono u što je vjerovao pada u vodu. Znao je da ide u zarobljeništvo, kao što je znao što bi se sve tamo moglo dogoditi. Vozili su kroz Zrinsku, susjedno selo, gdje su također pokupili jednog čovjeka.
- Pitao sam „Tko si“? To je bio Balok. Zaboravio sam mu ime. Potom smo išli nazad u Mali Grđevac, gdje smo svi morali izaći van i krenulo je batinjanje. Imao sam oči zavezane, nisam ništa vidio, ali niti jedan udarac nije stigao do mene. Budući da sam lisicama bio vezan sa Žagarom, samo sam za njim padao koliko su ga tukli. Lisice su mi se urezale u ruku i raskrvarile me, ali nitko me nije tukao. Čuo sam i tu riječi: „Nemoj da itko povrijedi šofera, znate da njega ne smijemo“, prisjeća se Brajković kojeg smo upitali je li zna zašto su baš njih odabrali i zatočili.
- Teško je sada išta suvislo reći, naročito jer mnogih već i nema, pa tako niti mojeg susjeda Žagara. No, činjenica da je on bio nešto više od ostalih nacionalnno nastrojen i vjerojatno su mu se htjeli na taj način osvetiti. Znao je govoriti: „Srbe na vrbe“, sjećam se toga. Jesam li ja naletio ili sam planiran da postanem zarobljenik, ne znam. Tim više što par dana ranije nije bilo problema. No, opet, znali su da ću biti tražen kada se primijeti da me nema, tako da je sve moguće. Moram bit iskren i priznati da imam puno prijatelja, pa i onih koji imaju prijatelje „s one strane“ i koji su lobirali za mene i moju sigurnost. Prije pet godina sam tek saznao tko je bio taj kojem moram zahvaliti što me nisu tukli. Moj bratić bio je direktor Ine na Krku. Saznao sam da je pronašao svojeg kolegu iz Pakraca koji je bio pretpostavljen četnicima i preko njega sam bio zaštićen. Uvijek sam molio bratića da mi otkrije istinu, no nije mi htio reći gdje živi i kako se zove. Još uvijek imam želju zahvaliti mu se, pogledati mu u oči i stisnuti mu ruku. Bez obzira što je „na onoj strani“ – iskreno nam priznaje Jozo i vraća se na svoju kalvariju.
U Malom Grđevcu pokupili su još jednog čovjeka, Lamščaka koji je bio otac od dva policajca koji su tada bili na dužnosti u Grubišnom Polju i potom su svi zajedno dovezeni u Veliku Peratovicu gdje je bilo uporište tzv. Bilogorskog odreda. U istom selu je i vojna baza Gakovo.
Iživljavanje dva puta dnevno
- Što su toga čovjeka tukli, to nije bilo za slušati niti gledati, nešto strašno! Bio sam nemoćan i svemu tome sam morao svjedočiti. Sjedio sam samo na panju i molio dragoga Boga da mi da hrabrosti. Svakoga dana su ih tukli dva puta, ujutro i navečer. Nisam čuo jesu li ih išta pitali, čuo sam samo strahovite jauke. Bio je jedan mali s nama, dečko od svojih 18 ili 19 godina. Nisam ga poznavao, no kasnije sam saznao tko je on bio. On je bio iz Zrinske, Milaković se zvao. Strahovito su se na njemu iživljavali, a sve što se od njega moglo čuti bilo je: „Neću, ubi me, neću, ubi!“ Prisiljavali su ga da ide s njima jer je on od oca Srbina, a majke Hrvatice. Tako je to trajalo jedno 10-ak dana. Nisam više mogao gledati koliko to dijete tuku. Bio sam svjestan da ne mogu učiniti ništa, ali kada su jednom došli batinjati, odlučio sam! Reći ću im neka sve ono što su odlučili iskaliti na njemu, iskale na meni. Svaki bi ga put izmučenog bacili k meni, a on bi me pitao: „Stric, hoću li ja umrijeti“. Što sam ja mogao? Rekao sam mu: „Ma nećeš, ne dam te više tući, stat ću ispred njih“.
Te noći je dvaput bila hajka. Kada su došli oko 2 u noći vikali su stražaru: „Pusti nas da ih mlatimo, da ih pokoljemo“, a ovaj je odgovorio: „Znate da ih ne smijete više tući“. No, odgurnuli su ga i uletjeli s riječima: „Majku vam ustašku, sad ćemo jednoga zaklati“. I zgrabili su mene jer sam bio prvi do vrata, sjedio sam na panju. Bajonetom me jedan četnik upiknuo u treće rebro, no doletio je jedan njihov i nekako me uspio zgrabiti. Osjetio sam udarac u kost i nešto krvi kako curi, no bio sam živ. Zagrlio me taj isti koji me spasio i izveo me van. Pokušao me umiriti riječima da neće oni nama ništa, da imaju naređenje samo nas ustrašiti. E, tada sam imao veliki strah i bojazan da će mi samo doći iza leđa i ubiti me, prerezati mi vrat. Ne da se to riječima ispričati. Jednu litru vode davali bi nam na nas petero. Bilo je nešto za jesti, nekog gulaša i kruha, a često su nas pokušavali nahraniti s kuhanim jajima. Bio sam toliko pribran da im nisam dao to jesti, jer su to davali namjerno da se čovjek zaštopa i da mu nema spasa. To sam uvijek bacao, zgazio, bio sam toliko svjestan. A vode ja uopće nisam pio, ostavio sam sve njima, rane su im gorjele, zamatao sam zemlju u maramicu i pokušavao im malo te rane ohladiti – priča Jozo i nastavlja kako ga je taj četnik potom na dvorištu pitao je li žedan, a nakon što je rekao da jest, poveo ga je do bunara.
Otvorio četniku dušu
- Ostavio me pored automatske puške na dvorištu i pošao malo dalje po vodu. Eto, toliko me dobro poznavao, no, ja njega nisam. Kasnije sam mu prepoznao sliku u Grubišnom Polju na policiji, no nisam mogao saznati tko je i otkud, nisu mi htjeli reći. No, da se vratim, mislite li da nisam uzeo automatsku pušku u ruke? Jesam! I pomislio sam kako ću ih sve sada pomlatiti, no brzo sam ju bacio nazad i samo sjeo. Pa njih je hrpa, ne bi imao šanse. Još bi bio sretan da dobijem metak u čelo, no što ako će me mučiti? I tako sam se opet otrijeznio i ostavio loših misli i puške kojom me ovaj zapravo testirao. Snage mi je dao samo Bog u kojeg sam vjerovao i u kojeg vjerujem i dalje. Kada se vratio s vodom, odmah mi je rekao: „Mali, znao sam da nećeš, dobar si ti dečko, poznam te jako dobro, poznam ti oca i pokojnu mater, poznam ti punicu i pokojnog tasta, znam koliko kokoši u dvorištu imaju. Znao sam da nećeš, jer i ti i ja bi završili kako ne treba da si pucao“. Molio sam neka me onda pusti, no odgovorio je da ne može jer da je i on sam ovdje zato što je prisiljen, a ne zato što želi. Pitao me što nam treba, što imamo, a mi smo bili na goloj zemlji u podrumu neke kuće. U tek jednom od tko zna koliko takvih podruma… Zaboravio sam vam ispričati kako su me oslobodili od lisica kojima sam bio vezan zajedno sa Žagarom. Budući da nije bilo ključeva od lisica, naumili su pucati u Žagarevu ruku jer su rekli kako ionako njega misle ubiti. Možete zamisliti šoka, pa naravno da bi nas obojicu ubili rafalno pokušavajući repetirati u lisice, no i tada je netko povikao da ne smiju tako. Naposljetku su na drljačama sjekli lisice i uspjeli ih otkloniti ne ozlijedivši nas – prisjeća se bolnih dana Jozo i vraća se opet na četnika koji mu je puno pomogao jer ga je poznavao, makar Jozo nije znao tko je on.
Zakopavao rukama izmet
Otvorio mu je dušu, kazao da se noću smrzavaju, da se nemaju čime zaogrnuti, da im nedostaje vode.
- Rekao je da će mi donijeti vode, ali da ju moram sakriti da drugi četnici ne vide. Strahovao je za svoj život ako ih uhvate. Kazao je da je tu sa svojim sinom kojeg sam pak, ranije zapamtio jer mi je skinuo traperice i uzeo tenisice. Zauzvrat mi je donio neko radno odijelo i prerezane gumene čizme, u tome sam naposljetku došao na razmjenu. I tako je on potajno donosio vodu koju sam ja pak zakopavao golim rukama u zemlju da ju nitko ne primijeti. I još jedna stvar, jedino sam ja mogao izaći van obaviti veliku nuždu na poljski wc. Drugi su zarobljenici to činili unutar podruma, a ja sam rukama kopao zemlju i zatrpavao da nam ne smrdi. Sve vam je to, nažalost istina. Lamščaka su čak lancima spuštali nad bunar, koliko je taj čovjek vrištao, ja vam to ne mogu prepričati. Svježe se svega sjećam, kao da je bilo jučer, a prošlo je 30 godina. I eto, preživjeli smo, a svanuo je i taj dan razmjene – prisjeća se i tog dijela Brajković koji nije znao, baš kao niti ostalih četvero zarobljenika, jesu li predviđeni za razmjenu ili ne.
Odveli su ih kod tzv. Šarenih mostova pored Virovitice, a u kombiju su im opet oči bile zavezane.
- U kombiju me prepoznao jedan čovjek i pitao: „Jozo, jesu li to ti?“. Kada sam rekao da jesam skinuo mi je povez, a ja sam ga prepoznao. Bio je to Rade iz Malog Grđevca, rasplakao se kada me vidio i pitao jesu li me tukli, kako sam… Iskreno sam odgovorio da nisu i pitao ga kuda nas sada odvode, hoće li nas sada ubiti. Povikao je vozaču da stane, pitao me jesam li žedan, otišao je na polje i donio mi punu vojničku kapu jabuka. Znali smo se, po zabavama smo hodali kao dečki skupa, plesali s curama… Nikada nismo pričali o ratu, neprilikama ili nacionalnosti – priča nam iskreno svoju životnu priču Jozo kojeg smo upitali je li prepoznao ostale četnike koji su tukli njegove suzarobljenike. Kazao nam je kako neke jest, a neke nije. Bilo je i onih koji su ustuknuli metar unatrag u mrak da ih ne bi prepoznao.
Među krvnicima i školski učitelj
- Znate koga sam prepoznao? Prepoznao sam Milenka iz Velikog Grđevca koji je i meni bio nastavnik, on se sklonio čim me vidio. Prepoznao sam i jednog oficira. Ne mogu se sjetiti svih imena, no bilo je puno poznatih lica iz svih okolnih sela. To su bili dojučerašnji prijatelji svih nas, plesali smo zajedno i hodali po čijanama. Bili su to ljudi moje generacije ili nešto mlađi od mene, kako ih ne bi prepoznao. No, da se vratimo na razmjenu i Šarene mostove. Tek sam bio uplašen kada smo stigli na odredište, čuo sam pucanje, svi u uniformama, a kako sam čuo rafal s brijega, tako sam se jadan bacio u jarak od straha. Netko me povukao za ruku tada. Pitao me „Jozo, pa jesi li to ti?“. To je bio Stubičar iz Gornje Kovačice, njegova sestra je još uvijek ovdje. To su nam kumovi. Prepoznao sam ga i viknuo „Gabrijele, ja sam, Jozo!“ Odmah sam ga pitao hoće li me ubiti sada, a on me isti čas umirio i rekao da sam na sigurnom, da idem svojoj kući.
- U razmjenu ste došli, nitko ti ništa neće. Skinuli su nam poveze, a onda sam ugledao Đuru Dečaka s naše strane, a s njihove je bio Andrija Rašeta, dobro znam. Đuro je stupio pred nas i prvo pitao „Tko je šofer“. Potiho sam se javio, a i dalje nisam znao što očekivati. Nama su punili glavu da su Franju Tuđmana ubili, da nema Lijepe naše, bio sam i dalje nesiguran. Stajao sam samo kao lutkica na koncu, nisam niti plakao. Tada sam se sjetio kako sam te iste godine kada je Dečak bio zarobljen, palio svijeće i molio na Zrinjevcu za njega. Rekao sam mu samo: „Pomozite mi Đuro, ja sam za vas molio kada ste bili uhićeni“. Rekao mi je da se umirim, i odmah me pitao ima li još koga tamo da ga poznajem, a ja sam se odmah sjetio susjeda Žagara, on jedini nije bio na spisku za razmjenu. Osim njega, onaj mladi dečko, Milaković je bio prisiljen pridružiti se JNA i za njega nisam više, nažalost čuo. Dečak je potom viknuo da prekidaju razmjenu dok ne dovedu Žagara. Potom su s brijega četnici opet zapucali, no svejedno su ga dovezli. On je stvarno jedino zahvaljujući meni bio spašen jer bi ga sigurno ubili, nije bio na spisku, ponavljam – priča nam povijesne činjenice čovjek iz čijih očiju se i dalje, unatoč svemu, očitati može samo blagost i neka neobjašnjiva dobrota.
Nadalje nam je kazao da su ih odveli u virovitičku bolnicu, svi su bili skupa: Žagar kojeg je spasio, Lamščak kojeg pamti po vrištanju, Balok iz Zrinske i on. Jedino je taj mladi dečko nestao i za njega nisu više čuli.
Stanje šoka nakon razmjene
- Sjećam se kamera i kako su me pitali da im pokažem gdje su me tukli. Iskreno sam priznao da ja nisam dobio batine i poslao ih kod djeda Lamščaka koji je bio prekriven stravičnim masnicama. Sve je to snimljeno. Meni je Gabrijel rekao da će me voditi svojoj kući, on je živio u Virovitici u to vrijeme, a tako je i bilo. Ja nisam mogao hodati. U 14 dana smršavio sam 14 kilograma, bio sam kost i koža. Od straha, stresa, ne znam niti sam. Došli smo kod njega doma, prepoznao sam mu ženu, skuhala je juhu. No, ja sam se tada pogubio. Nisam mogao ustati od stola. Ne znam to objasniti. Uzeo sam žlicu, ali nisam ju mogao prinijeti ustima. Gabrijel me potom nahranio. Kaže on meni: „Ajde Jozo, ideš se sada okupati“. Probao sam ustati i pao odmah na pod. Njegova je žena pripremila stvari čiste, a ja sam mu rekao: "Gabrijele, ja ne mogu, ako me možeš, okupaj me ti". Odnio me kao malo dijete u kadu, okupao me i obrijao. Dao mi je potom telefon u ruke da se javim kući. Uzeo sam slušalicu, ali nisam znao niti jedan broj. Začas je to riješio, zvao je svog brata u Švedsku s kojim smo mi komunicirali i tražio broj od mog stana. Svi su vrištali kada su čuli da sam živ. Okrenuo sam potom broj svojeg doma i čuo kako se s druge strane javlja moja kćerka Marijana. Iz mene nije mogla izaći riječ, nisam mogao progovoriti, sve je u meni zablokiralo. Pored mene me ohrabrivao Gabrijel da kažem nešto, samo sam rekao „Alo Marijana“, više od toga nisam mogao. Dao sam slušalicu njemu, i čuo vrisku u kući „Tata je živ“, iznimno emotivno priča naš sugovornik trenutak kada se javio svojim najmilijima. Suzu je teško sakriti njemu, ali i nama koji ga pozorno pratimo i gotovo da ne želimo vjerovati što je sve ovaj čovjek morao preživjeti. Guta knedle u grlu i priznaje kako mu je iznimno teško i sada govoriti o svemu, makar je tri desetljeća prošlo od njegova kalvarije.
Dugogodišnja šutnja
- I sada mi je teško, kako mi ne bi bilo. Godinama nisam htio o tome govoriti, nisam mogao. Počeo bih, pa stao. Knedla u grlu mi nije dala. Ali svega se sjećam i ne mogu zaboraviti. A još kada bi išao u detalje… Bože moj! Gabrijel je tada dogovorio da će idući dan po mene doći po mene moj šogor. Već sam bio kod kuće u Zagrebu kada su bile vijesti na TV-u o razmjeni. Vidio sam sam sebe na ekranu. Nakon toga su zvonili telefoni, svi su zvali, pitali kako sam, a sjećam se kako je moja Katica rekla: „Je, Jozo je dobro, evo ga tu pokraj mene“. Dolazili su svi u goste, bili su sretni što sam bio živ i zdrav, i nisu se ljutili što nisam s njima mogao razgovarati. Ja sam samo sjedio i šutio. Zaključio sam tada da se uvijek isplati biti čovjek – skromno priznaje Jozo svjestan da je za svoj ishod najviše zaslužan upravo sam on. Jer đaba svi prijatelji i poznanici da su ga oni „s druge strane“ pamtili kao zajedljivog. Jako dobro zna da ga ništa u tom slučaju ne bi spasilo.
Oporavljao se vrlo kratko, a nakon svega tjedan dana poželio je staviti pušku na rame i krenuti na frontu. No, odbili su ga i dali mu drugi zadatak: brinuo je o stanovništvu u vrijeme uzbuna. Kako su padale vojarne, tako je kao vozač gotovo svaku vojarnu u zemlji obišao, tovario naoružanje i razvozio ga po frontovima. Naoružanja su dolazila i brodovima iz raznih dijelova svijeta, a svaki put kada bi došao brod, išao bi kamionom tamo.
- Ne znam broja koliko sam takvih šlepera odvezao u Vukovar, svađao sam se s ljudima da taj grad pasti neće i to je jedna od istina koju želim glasno izreći. Znao sam što vozim za obranu Vukovara, a nisam bio jedini, sve se to istovarivalo u kukuruzima ispred ulaza u grad, a oružje je preuzimao Vladimir Šeks. On je sve potpisivao. Nikada nijedna granata od toga nije ispaljena za obranu Vukovara. Ja se i dan danas pitam gdje je to oružje. I djeca su mi rekla: „Reci, tata sve što znaš“. I hoću, pa makar me sutra ubili. Više se ne bojim nikoga – odrješit je Jozo Brajković koji je prije najgorih trenutaka u ratu, za Vukovar vozio i brojne kamione prepune pića iz Badela. Također ih je, tvrdi nam, preuzimao Šeks i to u selima prije Vukovara. Volio bih, priznaje nam, u četiri oka pitati ga gdje je to sve završilo – vraća se Brajković u prošlost i priča kako se u Gornju Kovačicu vratio čim je mogao, znači odmah nakon Otkosa 10 koji je bio 31. listopada 1991. godine.
Otkos 10 i povratak u Kovačicu
Inače, operacija Otkos 10 bila je planirana 01. studenog, no budući da se znalo kako uvijek netko odaje takve informacije neprijatelju, s napadom se krenulo dan ranije. Bio je to početak oslobođenja Bilogore nakon čega su se stvorili uvjeti da Brajković posjeti rodnu kuću. Pitali smo ga i o susretu sa susjedom Jandrom Žagarom kojeg je doslovno spasio od četničkog iživljavanja i plana da mu okončaju život.
- Bio je on meni zahvalan. Više nije među živima, umro je od posljedica svega toga što ga je snašlo. No, najgore mi je bilo kada smo otac i ja, a poveo sam i sina s nama, otišli u Dijakovac kod Lamščaka. On je htio proslaviti oslobođenje i pozvao nas je sve. Tamo mi nije bilo lako. Kada sam vidio njegove sinove, unučad i ženu, sjetio sam se svega što su ove moje oči vidjele i što su tom čovjeku činili. U ušima mi je još odzvanjalo njegovo vrištanje i patnja koja se ne da opisati… Žao mi je što nisam mogao pronaći onog čovjeka sa srpske strane koji nam je nosio vodu i najlone da se pokrijemo. Možda je njemu trebala moja pomoć, možda sam mogao svjedočiti u njegovu korist, pomogao nam je. Za „maloga" Milakovića iz Zrinske sam samo htio doznati je li živ. Nitko mi to nije htio reći jer pričalo se da je poginuo – neobjašnjiva dobrota isijava iz Brajkovića kojeg i danas muče poneka otvorena pitanja koja svoj odgovor nisu dobila. Sve ovo što nama priča, već je ispričao policiji u Grubišnom Polju, sve je to istina koja negdje mora biti zapisana. U Gornjoj Kovačici nastavio se viđati s mnogim Srbima koji su ostali i nakon ratnih strahota ovdje, no mnogi su i napustili ove prostore. Neki vjerojatno i od bezrazložnog straha od odmazde, vjeruje Brajković.
- Nisu oni protjerani od Hrvatske vojske, to me najviše boli i smeta kada čujem da govore, to nije istina. Slušam to i danas, gotovo svakoga dana. Njih su istjerali njihovi. Svi su oni „zbjegom dignuti“ nakon što su trojica hrvatskih civila pronađeni izmasakrirani u Malom Grđevcu. Oni čista obraza su se vratili, ovi drugi su se bojali i otišli. Bilo je primjera dobrih ljudi i sa srpske strane, to se ne smije prešutjeti. Kasnije mi je otac pričao, kada sam bio zarobljen u Velikoj Peratovici, a on i moja žena su istoga dana pobjegli u Veliki Grđevac da se spase, tražio je od jednoga Srbina kojega smo dobro poznavali, Milorada Smiljanića da mu doveze krave i svinje iz Kovačice u Grđevac. U tom trenutku nisu znali jesam li živ, a otac mu je rekao: „Molim te Milorade, dovezi mi moje krave“. Smiljanić mu je rekao na to: „Tetak, dovest ću ti ih pa makar me ubili“. I zbilja je to učinio, sa svojom ženom preko polja i kanala, znajući da mu je to zabranjeno, dovezao je ocu krave i svinje. Svojima je rekao: „Moram to učiniti, pustite me, ubili ste Jozu, što je on kome kriv, što će biti s njegovom djecom, bit će kruha gladna“. Kasnije je od „svojih“ dobio strašnih batina i završio na štakama, a i njega su protjerali. U Bosni im je pobjegao, a nakon toga se meni javio. Pitao me kako da dođe kući, smije li… Ja sam mu pomogao, dočekao ga u Zagrebu, nahranio ga, obukao i potom doveo u Bjelovar. Rekao sam mu da mora ići na policiju svjedočiti, u zatvoru je proveo jedno dva mjeseca nakon čega je pušten na slobodu kao slobodan čovjek, za mene prijatelj dan danas, eno ga, živ je – priča Jozo dio strašne sudbine i drugih ljudi koji su ga okruživali.
Vidio masakrirane susjede
Vratio se Brajković na dan oko Svih svetih 1991. godine i podijelio s nama još jedan trenutak iz tog doba za koji je saznao mnogo godina kasnije. Jedan od susjeda Srba bio je i Ranko Trbojević koji je nakon Otkosa 10 pobjegao, ali se i vratio živjeti u Gornju Kovačicu.
- Jedna od mojih susjeda koja se tih dana skrivala po kućama da ju ne ubiju pričala mi je kako ju je Ranko Trbojević trebao ubiti. Nisam joj to mogao vjerovati sve dok mi sam Ranko to nije otkrio. Pitao sam ga zašto je pobjegao, a ljudski je priznao da ga je bilo strah.
- „Znaš, imao sam zadatak poubijati te bake ako dođe do povlačenja. Ja to nisam mogao učiniti. Baba Regica je voljela puno pričati, svašta je pričala, samo sam joj rekao: „Baba, molim te, šuti“, tako mi je Ranko prepričao i povjerio se da je samo uzdahnuo i otišao. Kasnije me pitao smije li doći k meni. „Naravno da smiješ, pa mi smo odrasli zajedno, Ranko“, rekao sam mu, prisjeća se Jozo koji za pojam „mrziti nekoga“ niti nakon svega što je pretrpio, ne zna.
- Još vam želim ispričati dan kada sam svjedočio ishodima strahovitog masakra trojice civila. Klao sam svinjče kod punice kada su tu trojicu pronašli i dovezli. Čuo sam najprije avione, zatim je pala bomba, a pred kućom je u tome trenu stala vojska. Pitali su me jesam li odavde, bacili mi pušku u ruke i rekli neka pucam u avione koji nas bombardiraju. Tako sam i napravio, a nakon što se malo smirilo pitao sam ih što je bilo. Tada su mi priznali da su pronašli trojicu naših izmasakriranih i da ih sigurno poznajem ako sam iz Grđevca. Vozili su ih u mrtvačnicu. Sjeo sam u stojadin i za njima vozio. Među rijetkima sam koji sam ih vidio na svoje oči. Straža ih je čuvala, nije me vojska pustila unutra, no gurnuo sam ih i rekao: „Pustite me da ih vidim, to su susjedi moje žene, znam ih. Ja sam bio tamo gdje su oni okončali“. E tada sam bio revoltiran. Lijesovi su bili otvoreni, vidio sam svu trojicu. Godinama nakon toga nisam mogao na te njihove grobove otići. Pokojna Irma, mater od Nemeta, mi smo čak i kumovi, ona me toliko puta pitala da joj kažem što sam vidio. „Kume Jozo, čula sam da ste ih vidjeli, recite majci kakvi su bili“. Rekao sam joj: „Nikada, pa ni onda neću reći što su ove oči vidjele!“ I nisam govorio, a neću ni sada jer to nije za govoriti – tako nam priča naš sugovornik koji je svjedočio nekim od ponajgorih ratnih ekstrema koji su snašli hrvatski narod.
Prva tura za Srbiju
U kasnijim godinama svojem je poslodavcu rekao da od njega ne traži da više ikada vozi ture u Srbiju. To je bio uvjet da prihvati posao, no ipak, znajući da mora jednom probiti led, Brajković je od šefa dobio zadatak otići kamionom na kojem je velikim slovima kroz 12 metara pisalo Zagreb Croatia Transport. Upozoren je da ne spava noću na srpskim prostorima, ali da danju neće imati problema.
- Pomolio sam se i krenuo. Tresao sam se, znojio i molio samo da mi posvuda bude zeleno na semaforu, da ne moram pristajati. No, kod željezničkog kolodvora upalilo se crveno. Nakon što sam stao, uočio sam ljude kako se čude, okupilo se njih nekoliko na hrpi i počelo pljeskati uz ovacije „Bravo Zagreb“! kakav je to osjećaj bio, ne znam više niti sam – je li sreća, radost ili tuga i strah, ni danas ne znam. Mahnuo sam im i nasmijao se. Znali su da je transport krenuo, da se granice ponovno otvaraju, da se sve vraća u normalu. Kasnije se nisam bojao, moji prijatelji Srbi kojima sam vozio robu kazali su mi da nema potrebe za strahom jer taman da i sretnem krvnike svoje, da će me zaobići u širokom luku jer oni tamo nisu dobrodošli i jako dobro to znaju. Eto, to vam je istina – zaključuje svoju priču umirovljeni Jozo koji nakon svega nije izgubio vedar duh.
U Veliku Peratovicu, u kuću u kojoj je bio zarobljen 13 dana poveo je i svoju djecu i unuke jer su htjeli vidjeti mjesto gdje je njihov otac i djed svjedočio najstrašnijim i gotovo nezamislim strahotama koje čovjek može počiniti.
- Ništa mi se nije dogodilo, nitko mi nije stradao, a to što sam proživio, ja sam to prebolio, sada to mogu reći i mogu o tome govoriti. Svi oni koji su još uvijek živi, znaju da je to istina. Od riječi do riječi – zaključuje Brajković.
Dodajmo, ovom razgovoru nazočio je i Željko Vincek, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata podružnice BBŽ, ogranka Veliki Grđevac koji je prije 30 godina bio zapovjednik voda za potporu. Baš kao i Josip Brajković, i Vinceku je želja da se istina ne zaboravi.