PODVIG ŽIVOTA Mateja i Davor iz HPD-a Bilogora: "Kako smo pokorili Kilimandžaro..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKO TROJSVO/ĐURĐEVAC – Koliko ljudi do 30-ih godina uspije sebi ispuniti snove? Ne baš veliki postotak, složili bi se. Bjelovarčanka Mateja Miklik (26) i Đurđevčanin Davor Senzel (29) u tome su uspjeli. Iza njih je avantura života i bez imalo pretjerivanja mogu reći kako nešto slično teško da će više ikada ponoviti.
Ovi mladi zaručnici, koji su inače članovi HPD-a Bilogora, prije nekoliko dana vratili su se u rodni kraj ni manje ni više već s Kilimandžara, planine u sjevernoistočnoj Tanzaniji, koja se nalazi blizu granice s Kenijom. Mateja i Davor popeli su se na najviši vrh Afrike, Uhuru koji se nalazi na visini od 5895 metara, a fotografije učinjene na tolikoj nadmorskoj visini kao i uspomene s uspona ponosno će pokazivati i prepričavati svojim bližnjima tokom cijeloga života. Nije to mala stvar, znaju oni to i sami. Evo što su nam sve otkrili i po čemu će pamtiti putovanje života.
„Traži ponude, idemo na Kilimandžaro“
- Sama ideja otići na Kilimandžaro rodila se još prije dvije ili tri godine. Davorova mama se s HPD-om Borik iz Đurđevca 2005. godine popela na tu planinu i često nam je pričala o tom doživljaju koje je za nju bilo avantura života. S takvim žarom nam je pričala o tom putovanju i svemu što je doživjela da je naposljetku rodila želju u nama da se i mi odvažimo i krenemo na takav put. Prije gotovo tri godine, 2019. smo se upisali u planinarsko društvo, a još lani, prilikom planinarenja na Durmitor u Crnoj Gori, kada su nam iskusni planinari pričali da svaki pravi planinar mora imati svoj neki osobni cilj, naš je nekako spontano postao – pokoriti Kilimandžaro. Svi su nam čestitali na hrabrosti i poželjeli puno sreće u ispunjenju našeg cilja, no nama je iskreno, to bilo sve nekako u magli. Nismo mislili da će do toga doći tako brzo, priznaje nam Mateja koja je lani u listopadu prijateljima pričala kako joj je žao što im je korona zaustavila i odgodila planove. No, prijateljica ju je podržala i rekla da nema razloga da ne putuju jer s cjepivom i negativnim testom na koronavirus nijedna vrata više nisu zatvorena.
- Došla sam kući, otvorila vrata i rekla Davoru „traži ponude, idemo na Kilimandžaro“. Nije ih bilo mnogo, bar ne od planinarskih društava. Pronašli smo neke dvije ponude preko putničkih agencija iz Slovenije i Srbije, da bi naposljetku nanjušili putovanje preko jedne osječke agencije. Odmah smo se složili da ćemo preko njih ići, a iako su oni još u lipnju imali formiranu grupu, primili su nas bez problema. Uhvatili smo zadnje aviokarte i krenuli na putovanje života, prisjeća se Mateja i dodaje kako su na put krenuli 02. siječnja. Cijelo putovanje trajalo je 15 dana, sam aranžman po osobi koštao je 21 tisuću kuna, no kada su uračunali neke dodatne troškove na koje su bili upozoreni, ispalo je da je svaki od njih potrošio minimalno 25 tisuća kuna.
Machame ruta
- Letjeli smo najprije do Dohe, a zatim do Arushe u Kilimandžaru. Potom smo otišli u hotel gdje smo proveli dva dana. Tamo smo dočekali još troje članova grupe koji su došli preko Kenije, a sam uspon krenuo je 05. siječnja, rano ujutro. U grupi nas je bilo 17, dvoje ljudi bilo je iz BiH, a mi svi ostali bili smo iz Hrvatske i to iz svih dijelova zemlje. Ja sam bila među najmlađima, dok je najstariji član imao 68 godina. On, nažalost, nije uspio doći na vrh. Nakon prvog dana uspona shvatio je da će mu biti prenaporno, tako da smo se svi složili da je dobro odlučio što se vratio u hotel, ističe Mateja i pojašnjava kako je agencija unaprijed odredila rutu kojom će putovati. Riječ je o ruti Machame koja traje sedam dana i manje je poznata od primjerice Marango "Coca-Cola" rute koja traje pet dana.
- Kod naše rute dobro je to što traje dva dana duže pa se tijelo lakše aklimatizira, privikne na visinske uvjete i izbjegnu se eventualni problemi s visinskom bolesti, no mi smo spavali u šatorima. Kod Coca – cola rute spava se u čvrstim objektima. Budući da smo imali dobre šatore i kvalitetne vreće za spavanje koje smo iznajmili od lokalnih iznajmljivača, nije bio ni najmanji problem spavati pod golim nebom. Prvi dan smo hodali 11 kilometara, s 1700 metara popeli smo se na 2800 metara nadmorske visine. Staza nije bila zahtjevna već prilično ugodna, zanimljiva, šarolika jer smo hodali kroz džunglu.
Meni osobno to je bio najdraži dan jer je pogled bio fenomenalan, klima je bila ugodna i sve je baš bilo posebno, ističe Davor i dodaje kako su svakoga dana prehodali određenu rutu nakon čega su dolazili u kampove gdje su se odmarali, večerali, podružili se i prespavali.
Visinska bolest trećeg dana uspona
Hodanje je u principu trajalo nekih 4 do 6 sati dnevno, odaju zaručnici, tako da su u kampu obično bili oko 14 ili 15 sati poslijepodne. Zadnji uspon jedino je trajao nešto duže, nekih sedam i pol sati i naravno, a bio je znatno zahtjevniji. No, o njemu ćemo ponovno nešto kasnije…
- Drugi dan je ruta bila kraća, ali strmija. Hodali smo pet kilometara i popeli se tisuću metara. Trećeg dana pojavili su se prvi simptomi visinske bolesti i to iz razloga što smo se popeli na jedan prijevoj na 4600 metara. Tu su se javile mučnine, glavobolje, vrtoglavice, čak i povišena temperatura kod nekih planinara. No, dobili smo upozorenja da moramo piti jako puno tekućine. Ja sam to vrlo ozbiljno i shvatila, mislim da sam u cijeloj grupi popila najviše vode. Spasilo me to jer gotovo da nisam osjetila visinsku bolest, svega 20-ak minuta me lagano boljela glava i malo mi se vrtjelo.
Mnogima je to bio veći problem, neki su koristili i tablete za spavanje, pa čak i antibiotike. Od početka se naglasak stavljao na lagano hodanje, bilo je dosta pauza, nije bilo stresa i svi smo bili odgovorni, ističe Mateja i odaje kako su na završni uspon, do 5895 metara krenuli u noći s petog na šesti dan. Krenuli su u 23 i 40 sati, na sebi su imali svu moguću odjeću koja je do tada bila u torbi, jer je nastupilo izrazito hladno vrijeme praćeno vjetrom.
- Tempo je bio lagan, udaljenost od kampa do najvišeg vrha bila je oko četiri kilometra, ali je nagib bio velik jer smo se u tih četiri kilometra morali popeti oko 1000 metara nadmorske visine što je prilično puno. Tih četiri kilometra pješačili smo doslovno sedam i pol sati, a brže od toga nije išlo, bilo je zahtjevno i teško. Više faktora utjecalo je na to – bila je noć i ništa ispred sebe nismo vidjeli nego torbu od planinara ispred sebe. Bio je rijedak zrak pa smo napravili deset koraka i pauzirali, pa opet deset koraka i opet malo odmorili. Po noći smo hodali iz razloga kako bismo na sam vrh došli prije izlaska sunca, ali i kako bi u povratku stigli do kampa u neko normalno vrijeme. Mi smo znači sunce dočekali na vrhu, a u sljedećem, prilikom silaska, kampu na 3100 metara bili smo tek poslijepodne u 17 sati, pojašnjava nam Davor.
Psihička spremnost kao ključan faktor
- Ono što mnogima nije jasno, je da kondicija tamo gore nema preveliku ulogu. Davor i ja trčimo, bicikliramo i zaista smo u dobroj formi, no za Kilimandžaro treba imati i psihičku spremnost, kao i sreću da te ne uhvati visinska bolest. Granica u glavi kao i volja da uspiješ pokoriti taj vrh na koji se penješ, veoma je važna. Svima je bilo hladno, vjetar je jako puhao, smrzavali su nam se prsti, spavalo nam se. Neki su nam planinari iz grupe rekli kako su u hodu uspjeli zadrijemati pa bi se razbudili nakon što su se zaletjeli u torbu od hodača ispred sebe. Ma svašta je bilo! Put je bio uistinu težak i pokazao je psihičku izdržljivost svakoga od nas više nego išta drugo, kaže Mateja.
Upitali smo Mateju i Davora jesu li u nekom trenutku pomislili odustati.
-Svašta je bilo, i suza i pitanja „pa što nam je ovo trebalo“, šalili smo se nismo li mogli na godišnji otići na Maldive kao svi normalni ljudi. Ta zadnja noć, zadnji dio uspona, stvarno je bio dramatičan, priznaju nam Mateja i Davor i odaju kako su se silno veselili izlasku sunca na vrhu Kilimandžara i to najviše iz razloga što su se nadali da će ih ugrijati.
Rijedak zrak na vrhu
- Kada smo se napokon dočepali te visine, e onda nam je rečeno da još moramo hodati 45 minuta do table gdje se možemo fotografirati. Mogli su tu tablu u Keniju staviti, izgledalo je kao da je na kraju svijeta. Iako je bilo i suza radosnica kada smo stigli, ja sve do sljedećeg kampa na povratku nisam bila svjesna poduhvata koji smo napravili, priznaje na Mateja, a Davor dodaje kako je bila gužva, svi su se izmjenjivali kod fotografiranja, a duže od pola sata nitko nije imao volje stajati na vrhu, na tom rijetkom zraku.
-Nekako smo se u tom trenutku počeli veseliti kampu, toplom šatoru i spavanju. Bili smo umorni, a tijela su bila bez energije. Ja koja inače prštim od energije i čestu ju moram izbacivati trčanjem da bi mogla zaspati, priznala sam svima da mi je tijelo na 0,0001 posto energije. Jednostavno me taj rijedak zrak izmorio. Sjećam se da sam pitala vodiča u nekom trenutku, koliko još, a kada mi je rekao tri sata, pomislila sam da neću toliko izdržati. No, uspjela sam, priča nam Mateja.
Inače, temperatura kod uspona kretala se između -5 do -2, a kako bi se ugrijala, Mateja je na sebe odjenula čak devet slojeva odjeće. Vjetar im je osim u hodu, kaže nam, nelagodu pričinjavao i tokom noći jer je činio jaku buku pa nije bilo ugodno spavati.
Nakon svega, upitali smo Mateju i Davor bi li ponovili ovakvo putovanje.
Zadovoljeni apetiti
- Pitajte nas za šest mjeseci, složno su odgovorili i dodali kako ih je prije samog uspona mamio Mount Meru, drugi po redu najviši vrh Afrike koji je na 4 500 metara nadmorske visine. Ispitivali su lokalnog vodiča Richarda koliko košta uspon i bi li ga također mogli „pokoriti“, no pri prvim pojavama visinske bolesti, ta ih je ideja napustila, našalili su se.
- Opet bi išla bez problema sve do tog zadnjeg uspona. Za taj pak, završni dio, trebat će mi neko vrijeme da ga „prežvačem“ i ponovno se odvažim. Ove godine namjeravamo se vjenčati i planiramo obiteljski život. Što će budućnost donijeti, tek ćemo vidjeti. Naravno da nam je primamljiva Aconcagua u Južnoj Americi, Mont Blanc u Francuskoj i Italiji, ali i druge bliže lokacije, no sada su prioriteti neke druge stvari. Moguće da će se nešto takvo ostvariti ponovno za 10 ili 15 godina, kada djeca porastu, no zasad su nam apetiti zadovoljeni, skromni su zaručnici koji preporučaju svim planinarima da se odvaže na ovakvo putovanje.
Lokalno stanovništvo - Masai
- Afrika je predivna i veoma zanimljiva! Općenito njihova tradicija je vrijedna divljenja, a svakako bih izdvojila Masai, lokalno stanovništvo koje nas je toliko toplo dočekalo. Smireni su, pažljivi i dragi. Držali su nas kao kap vode na dlanu, to je sasvim drugačiji mentalitet ljudi. Mislim da si svi trebaju dati priliku, uštedjeti novac i otići na takvo putovanje. Nama je ovo bila avantura života i zasigurno ćemo sve proživljeno pričati našoj djeci i unucima, nadamo se, iskreno priznaje Mateja koja ovakav pothvat nikako ne može usporediti s odmorom na primjerice Maldivima gdje bi vjerojatno danima ležali i kupali se.
- Imali smo u sklopu ovog putovanja i kupanje u bazenima, safari, razgled tržnice, večere, partijanje, posjet gradovima…, no ipak je najznačajniji dio upravo uspon na najviši vrh Afrike. Teško je, doslovno ispit uma, no može se. Važno je sam sebi reći „ja to mogu“ i ne odustati. Nama su rekli i to je najbitnija pouka: „gledaj ispred sebe, ne iza sebe, ne gore u planinu jer ona je ogromna i daleko je“. I ne možeš si zapravo zamisliti da ćeš za koji dan biti na njezinom vrhu. No, svakim korakom sve si bliži. Makar mali korak, ali približava te cilju, priča Mateja i odaje kako nisu izgubili na kilaži, barem ne značajno koliko smo mi mislili da jesu.
Nevjerojatni nosači
- Dobru hranu su oni za nas spremali. Bilo je ukusno i kalorično. Primjerice, riža s govedinom, tjestenina, juhe, palačinke za doručak, jaja… Na planini se odlično jelo, i to su nas tjerali da jedemo. Nosači su redovito išli od obližnjih potoka gdje su točili vodu, nosili ju do kampa, prokuhavali ju, a mi smo im davali samo boce da nam ih napune. Svaki dan smo imali uz sebe tri ili četiri boce vode. Organizacija je inače izvrsna. Nas je u grupi bilo 17 i imali smo 68 svojih nosača. Oni su nosili doslovno sve – prostirke, šatore, kuhinju, stolica, a čak smo imali na stolu plastično cvijeće. Bili su izvanredni, i moram priznati da su sigurno 75 posto zaslužni za to da svako od nas sudionika stigne do vrha. Mi zapravo nosimo samo sebe, mali ruksak u kojem nam je rezervna odjeća, koju grckalicu i vodu koju pijemo. Oni su zaslužni za toplu vodu da se u kampu možemo umiti, kao i da imamo topli obrok kada stignemo. To vam je nevjerojatna priča. Oni nose naših ostalih 15 kilograma stvari i prije nas stignu u kamp tako da nas sve čeka spremno, oni su kao mravi, hvali nosače Mateja i dodaje kako su to muškarci do 35 godina starosti. U toliko su dobroj kondiciji da su pored planinara doslovno trčkarali, kaže nam. Na uspon idu dva puta mjesečno i tako dva puta godišnje, po jednom u svakom sušnom dijelu godine.
- Oni su uz nas trčkarali, pjevušili, njima je to kao nešto najnormalnije. A mi sa strane korak po korak, ističe Mateja.
Inače, još je zgodno istaknuti kako su Mateja i Davor krenuli u planinarske vode relativno nedavno, odnosno 2019. godine upisali su se u HPD Bilogora, a aktivniji na planinarskim rutama bili su 2020. i 2021. godine. Poklopilo se s dolaskom pandemije. Sa svojih planinarskih putešesvija imaju još jednu zanimljivu zgodu od lani koju su podijelili s nama.
Prsten na vrhu Durmitora
- Davor me lani u srpnju zaprosio na Durmitoru, impozantnom najvišem planinskom vrhu u Crnoj Gori, točnije na vrhu Bobotov kuk koji se nalazi 2523 metara nadmorske visine. Ništa nisam slutila, sve je vješto pripremio, a čak je mojeg oca prije puta tražio dozvolu, priča nam Mateja i priznaje kako je Davor imao malu tremu. Sjeća se kada su svi iz grupe počeli silaziti s vrha da ju je pozvao sa strane i zaprosio.
- Bio je toliko tih da ga najprije nisam shvatila što želi. Uistinu jedan poseban doživljaj, točno je sve bilo u mojem stilu, baš onako kako volim, priznaje Mateja, a Davor dodaje kako je oduvijek znao da ne želi samo otići u restoran i na večeru te zaprositi svoju odabranicu već je imao želju učiniti neštošto će oboje pamtiti do kraja života. Očito mu je uspjelo jer Mateja ne skriva oduševljenje njegovim načinom prosidbe.
- Nismo grupi ništa odmah govorili već kada smo sišli dolje. Tada sam pokazala prsten, pa smo, kako je i red, odmah svi zajedno nazdravili, ističe Mateja.
- Pola sata prije nego smo stigli na sam vrh, pročulo se u grupi kako su se dvoje maloprije zaručili na vrhu Durmitora. Svi su to komentirali, šalili su se, pogledavali su na mene, no nisu ništa skužili. Ali nije mi bilo baš svejedno. Sjećam se i kako smo u hotelu zamijenili sobe s jednim mlađim parom pa su cure premještale stvari i prava je sreća da tada u putnoj torbi Mateja nije našla prsten, prisjeća se Davor, a Mateja simpatično dodaje kako ju je baš kod te selidbe pitala druga planinarka što ako te dečko zaprosi. Ona joj je odgovorila da bi ona skužila da se takvo nešto sprema jer ima nos za takve stvari.
Prezentacija putovanja
Srećom, nos ju je toga puta prevario, šale se danas Mateja i Davor i dodaju kako očito postoji neka tajna veza njih dvoje i planina na koje s toliko entuzijazma hodaju.
Naime, u samo dvije godine planinarskog staža stvorili su toliko divnih uspomena koliko neki planinari ne uspiju skupiti u više desetljetnom stažu. Mi im želimo da i dalje imaju pregršt ciljeva koje žele ispuniti, a sudeći prema ljubavi koju gaje prema prirodi, divljini te jedan prema drugome, sigurni smo da je ovo tek početak.
Detalje s avanture života, putovanja na Kilimandžaro, Mateja i Davor podijelit će iduće subote, 29. siječnja sa svim ostalim planinarima. Prezentaciju njihovog putovanja u Afriku možete poslušati u planinarskom domu Kamenitovac u Maglenči pored Velikog Trojstva.