Ovo je priča o Vojislavu Kranželiću, omiljenom bjelovarskom profesoru koji je osvojio srca učenika
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Vojislav Kranželić definitivno je jedna od bjelovarskih legendi. Čovjek je to koji je svoj cijeli radni vijek posvetio djeci i mladima, a od tog poziva ne odustaje niti u mirovini. Odaje nam u podužem razgovoru otkud ljubav prema učenju drugih, na koji način je osvojio srca mnogih generacija đaka koji ga se rado sjećaju i dugo nakon završetka školovanja, ali i bi li istim putem pošao da mu je vratiti vrijeme unatrag. Vojo ili Vojko, kako ga mnogi Bjelovarčani od milja zovu, svestran je čovjek koji je uz odgoj i obrazovanje, velik dio života posvetio glazbi, ponajviše jazzu, a aktivan je bio i kao radijski voditelj. Okušao se i na kazališnim daskama, a danas, kao umirovljenik vodi novu borbu za sve buduće generacije, ali i kako bi se osobno na zakonit način vratio u školske klupe. Jer osim što to njegovo srce želi, Vojo nam priznaje kako „nije za baciti“ jer još toliko toga može dati djeci.
Profesore, kako provodite umirovljeničke dane? Nedostaju li vam škola, djeca, način života na koji ste živjeli posljednjih 40-ak godina?
- Zapravo mi sve nedostaje. Volim biti u razredu i u školi. Iako sam dugo godina bio ravnatelj, znao sam uskočiti i zamijeniti nekog odsutnog profesora. A od početka sam uključen i u bjelovarski Centar izvrsnosti iz matematike budući da je to moja struka. U mirovinu sam otišao 01. rujna 2019. godine, a pozivajući se na zakon o hrvatskom mirovinskom osiguranju radio sam prošlu školsku godinu kao nastavnik u Tehničkoj školi i to na pola radnog vremena. Međutim, naše Ministarstvo još uvijek nije uskladilo pravne akte i stoga ne mogu, kažu mi, prihvatiti taj zakon od mirovinskog osiguranja, što je po meni apsurdno. Zabranili su, stoga, mojem kolegi iz fizike i meni da radimo na taj način. Budući da s tom odlukom nitko nije zadovoljan, ja sam se aktivirao ne bi li pokušao požuriti usklađivanje tih zakona. Bilo mi je divno raditi u toj školi, učenici su prihvatili moj način rada i kliknuli smo unatoč teškom nastavnom programu pa se na obostrano zadovoljstvo nadam da će se početkom iduće godine to riješiti. U kontaktu sam s Ministarstvom i sindikatima prosvjetnih djelatnika i smatram da nije pravedno da je jednima rad u mirovini dopušten, a drugima ne. Stoga sam umirovljeničke dane usmjerio na borbu da se profesorima osnovnih i srednjih škola omoguće ista prava kao i ostalim profesijama. A valja naglasiti kako su i ravnatelji u problemima jer nemaju dovoljno stručnog kadra. Optimističan sam jer znam da je svima sada jasno da se taj zakon mora promijeniti, no da bi se to ostvarilo, nužno je promijeniti jedan članak zakona i sada čekamo da se to dogodi.
Osim trenutne borbe da vam se omogući rad, Vi ste i strastveni ljubitelj jazz glazbe. Upravo je ona obilježila velik dio Vašeg života. Na koji način?
- Da, volim slušati tu glazbu. Prije sam puno hodao i po koncertima, a posljednjih sam si mjeseci dao truda pa sam svoju kućnu diskoteku presložio. U studenom me zgrabila ta nesretna korona koja me dugo držala i mislio sam si da ako mi se nešto dogodi, moji doma neće znati koliko što vrijedi pa sam sada sve to lijepo sortirao.
- Šalu na stranu, godinama sam na različite načine promovirao jazz. Dugo sam radio na Radiju Bjelovaru na kojem sam imao svoje emisije o jazzu. Prva se zvala Jazz puls i imala je više od 500 nastavaka. Sljedeća je bila Druga strana jazza gdje sam pokušao približiti slušateljima alternativne jazz pravce i ta je emisija također proslavila više od 500 nastavaka. A kao mlađi, kada još nisam otkrio jazz, vrtio sam se oko rock glazbe. Bile su to moje studentske godine u kojima sam uz kuma Branka Ključarića vodio emisiju Progresivna rock glazba.
- Glazba me uvijek pratila. Početkom 90-ih, ratnih godina, došao sam na ideju da osnujem jednu super grupu na način da iz različitih glazbenih bandova uzmem najbolje ljude pa sam to učinio. U starom vatrogasnom skladištu čuo sam jednom zgodom Darka Petrekovića kako pjeva jednu blues pjesmu. Bilo je to strašno dobro, fascinirao me. Prišao sam mu i pitao bi li pjevao u blues bandu, na što je on odmah pristao. U prvoj postavi tog banda svirao je i poznati gitarist Nebojša Buhin, te iz banda Krampus Pero Margetić koji je sada konobar u kultnom bjelovarskom kafiću Zagreb, kao i Igor Palić koji je svirao bubnjeve, a danas radi u Hrvatskoj glazbenoj uniji. Uglavnom, imali smo i usnu harmoniku koju je svirao Davor Dragoner i klavijaturista Rastka Gligorovića, a nakon što smo se spojili band je imao barem 40-ak koncerata. Kasnije je Nebojšu zamijenio Walter Bačak. Zvali smo se Dirty drunken dogs, a osim u Bjelovaru, redovito smo svirali i u Križevcima, a gostovali smo i u Sloveniji. Dobar dio koncerata bio je humanitarnog karaktera. Ja sam bio svojevrsni menadžer banda, no na volonterskoj bazi. Snimili smo nekoliko CD-a, od kojih jednog u radijskom studiju u Bjelovaru. U to vrijeme u Bjelovaru je bio aktivan i Sigma jazz band, a zanimljivo je da sam odigrao važnu ulogu u njihovoj turneji u Belgiju gdje su otputovali na Gaume jazz festival na kojem inače nastupaju eminentna jazz imena. Zadnje veliko događanje je bilo prije nekoliko godina kada sam doveo iz New Yorka pravi jazz sastav, Avram Fefer kvartet, a njihov koncert održan je u Atriju muzeja. Bio je to fantastičan koncert, pamtim kako je trombon svirala gospođa Reuth Regev koja je u to vrijeme imala bebu koja je cijelo vrijeme bila u kolicima u publici.
Impresivni glazbeni koraci. No, ipak je ono po čemu ste u Bjelovaru najpoznatiji vezano uz obrazovanje. Često se može čuti kako ste bili legendarni ravnatelj. Kada ste uopće shvatili da želite biti učitelj i što ste točno završili?
- Ja sam profesor teorijske matematike, nisam želio položiti inženjerski smjer jer mi je škola uvijek bila broj jedan. To je u mojoj obitelji tradicija, mislim da sam ja 13 ili 14 po redu. Moj pradjed Matej Iverović je bio poznati moslavački učitelj. On je imao četiri kćeri i jednog sina. Sve kćeri su bile učiteljice, a neke su bile još i udane za učitelje. Moja baka Elza bila je udana za Ivu Špoljara, također izuzetnog učitelja, a ja ga nažalost nisam imao priliku upoznati. Moj ujak bio je Krsto Špoljar, poznati hrvatski književnik, pjesnik i pripovjedač koji je također bio profesor hrvatskog jezika, ujna također… Otac Dragutin bio je liječnik, epidemiolog, no od osnivanja Medicinske škole predavao je metodiku zdravstvenog odgoja, a kasnije je predavao u ugostiteljskoj školi te je bio veliki inovator za ono vrijeme. Tako da moram priznat da mi je već negdje u osnovnoj školi palo na pamet da i ja krenem obiteljskom tradicijom. Baka Elza imala je tu neku matematičku žicu, baš kao i majka Sanka koja je radila u računovodstvu. Ona danas ima 92 godine, a samo da napomenem - još odlično računa. A zgodno je spomenuti i da se život i kasnije poigrao pa mi je i supruga učiteljica.
- Dakle, događalo se da prijatelji iz razreda nisu kužili matematiku, a ja sam bio sretan što sam im mogao pokazati i što su vrlo brzo pohvatali ono što im govorim. Ljude sam počeo vraćati u „matematičku kolotečinu“ i skužio sam da mi to ide. Uvijek sam mislio „trebam im pomoći, a to ću učiniti ako ću raditi taj posao“. Tako sam došao na ideju da studiram matematiku, iako moram priznati da mi nije bilo baš lako. Imao sam odličnog profesora matematike u osnovnoj školi, no dolaskom u gimnaziju, puno se profesora izmijenilo, vremena su bila teška, Hrvatsko proljeće, profesori su bili pod stresom… Tako da kada sam počeo studirati, nisam se baš lako nosio sa studentima koji se došli iz matematičkih gimnazija koje sam morao "hvatati" u znanju. No, eto, završio sam.
Gdje ste započeli radni staž?
- U Zagrebu sam počeo raditi kao zamjena, to je tada bio Centar za PTT kadrove, riječ je o današnjoj poznatoj gimnaziji u Kušlanovoj ulici. Ti svi centri su imali pripremni i završni stupanj. Jako sam puno tamo naučio jer su mi kolege bili već stariji i iskusni profesori. To je trajalo otprilike godinu i pol i đaci su me voljeli. Sjećam se kada sam odlazio da su mi donijeli hrpu poklona, a neke plišance čuvam i danas u majčinoj kući. Potom sam otišao u Ekonomsku školu koja je bila preko puta ulice na Kenedyevom trgu, no ubrzo sam se opet vratio u Centar za PTT kadrove, ali kao odgajatelj u Domu. Svi su đaci dolazili kod mene kad je bila neka frka, a vodio sam u to vrijeme i dramsku skupinu. Inače, još tamo 70-ih godina, kada sam bio apsolvent, ostavio sam nakratko fakultet sa strane i svačim se bavio. Između ostaloga i kazalištem. Postavljali smo veliku predstavu naziva Vremena se moraju promijeniti po pjesmi Boba Dylana. Bile su to antiratne, protestne pjesme koje sam prevodio, a u toj predstavi nastupala je doslovno „raja s Korza“ koju sam pokupio. Većina tih ljudi kasnije su postali poznati, a među njima je bila i Đurđa Adlešić. U šali sam joj znao reći „ja sam prvi koji te postavio na scenu“. Budući da sam bio u Omladinskom književnom klubu jer sam pisao pjesme i priče, otputovali smo jednom zgodom u Lukovdol gdje smo također izveli dio te naše predstave.
Kada ste se vratili u Bjelovar?
- To je bilo 1984. godine. Nekako je došlo vrijeme da se vratim u Bjelovar u kojem sam počeo tražiti posao u srednjoj školi. No, nekako me nisu baš htjeli. Mnogi su me pamtili kao dugokosog mladića kojemu je glazba strast, pa im je valjda bilo teško zamisliti me kao profesora, iako sam se ja tada već ošišao. Uglavnom, prvo sam dobio posao u Rovišću u osnovnoj školi gdje sam radio samo jedno polugodište. Ukazao mi se tada posao u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje Bjelovar u kojem su bile združene sve bjelovarske srednje škole, ali samo na pola radnog vremena i to na određeno. Iako sam u Rovišću radio puno radno vrijeme i imao stalan posao, ipak sam prihvatio srednju školu. To su ipak adolescenti i znao sam već kako ću s njima, to su mladi ljudi, pogotovo ako im pristupite kao sebi ravnima, to može biti divno iskustvo, dok su mi djeca u Rovišću ipak bila premalena. Svi su se čudili, sa sigurnog posla otišao sam na nesiguran i manje plaćen, no mene je znatno više privlačio rad u srednjoj školi. A čak me ni tada nisu baš htjeli prihvatiti u tom Centru, no nisam se dao smesti. Na kraju sam došao u milost, dobio sam punu satnicu, no sve do 1991. godine nisam imao prijavu na neodređeno. Postao sam ravnatelj u trenutku kada sam na pola radnog vremena još uvijek bio na određeno, što je bilo baš smiješno. Naposljetku su, nakon 1991. godine, svi ti koji me nikako nisu htjeli prihvatiti, molili da ja njih ostavim raditi u školi, što sam ja naposljetku i učinio i to bez puno razmišljanja.
Zanimljivo je da se nikada niste dali upetljati u politiku, pa čak ni kada vam je posao bio upitan. Kako to?
- Dobar dio osoba koje su u politici od 1991. godine pa sve do danas vrlo vjerojatno neće dobiti pozitivnu konotaciju u povijesti. Kažu da poslije oluje voda prvo pljevu donese, no, nažalost ona kod nas još nije otišla. Imao sam s političarima negativno iskustvo. Prvo su mi zabranili projekt Dani slobodne nastave koje smo osmislili i koji su polučili izvanredan rezultat, a potom me zvala čelnica jedne bjelovarske stranke i rekla mi da bih se trebao uključiti u stranku kao i većina ostalih bjelovarskih ravnatelja. No, odgovorio sam joj da ja za to uistinu nemam vremena. Saznao sam kasnije kako je u Zagreb, u Ministarstvo, otišao popis novih ravnatelja koje treba imenovati, no bez mojeg imena. Požalio sam se pročelniku dr. sc. Vladimiru Strugaru u BBŽ koji je znao za sve moje projekte, obaviješten je potom i župan Željko Ledinski koji se zbog mojih projekata zauzeo za mene. No, Bjelovarčani misle da je moj ostanak isključivo bio zbog ustanka mojih đaka koji su, nakon što su saznali da bi trebao biti smijenjen, izašli na ulice, lijepili transparente i plakate i zauzeli se za mene.
Kako se osjećate sada, kada se sjetite toga?
- Meni je tada bilo nelagodno jer je ta određena politička populacija mislila da sam ja te prosvjede potaknuo, što je bila apsolutna neistina. Štoviše, rekao sam im „vi u klupe i radite svoj posao“. No, bio sam svakako sretan što sam ostao raditi.
Često se Vaše ime veže za važne projekte u školstvu koji su vinuli Bjelovar i bjelovarsku djecu izvan tadašnjih okvira. Na koje ste naročito ponosni?
- Svakako Dani slobodne nastave. Moj tadašnji pedagog Neven Hrvatić i ja razmišljali smo kako da nešto promijenimo. Imali smo neke zamisli, no Neven je tada otišao na fakultet, danas je on doktor znanosti koji radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novom državom došle su nove okolnosti, a najviše je ekonomska struka morala promijeniti svoj plan i program. Prelazilo se na tržišnu ekonomiju, đacima je bilo baš teško u tom periodu. Tako da sam došao na ideju dovesti ljude iz privrede, menadžere, poduzetnike... Htio sam da oni sami učenicima pričaju o poslu. Godine 1992. dobio sam dozvolu, a već sljedeće godine održani su prvi Dani slobodne nastave. Oformili smo predavanja iz struke, a s druge strane, da ne bi bilo dosadno, naumio sam da pola tog događanja bude usmjereno na nešto drugo – umjetnost, druge znanosti koje nisu ekonomske, sport i slično. Podijelili smo predavanja na tri dana, a učenici su si sami izabrali što žele odslušati.
- Ponosan sam jer su na te Dane slobodne nastave, koji su trajali sve dok nisam otišao u mirovinu, dolazili uistinu eminentni stručnjaci. Trajali bi i dalje da nije korona došla, vjerojatno. Uglavnom, pamtim predavanje iz genetike Dragana Primorca koji tada još nije bio toliko poznat u Hrvatskoj. Sletio je u Zagreb iz Brazila, došao u Bjelovar, održao dva identična predavanja jer zbog velike zainteresiranosti učenika nije bilo dovoljno jedno, sjeo u automobil i ponovno otišao na aerodrom otkud je putovao dalje na drugi kraj svijeta, u Izrael. Predavanje je držao i dr. sc. Vladimir Strugar koji je kasnije postao ministar, pa veleposlanik Kine, veleposlanik Kanade i zadnje veleposlanik Indije. No, ima još jedan projekt koji je čak i važniji od Dana slobodne nastave, a riječ je o Podijelimo znanje. To je projekt afirmacije korisnog korištenja slobodnog vremena. Ponukani time da djeca svoje vrijeme trate uglavnom za igrice, pokušali smo pronaći one učenike koji se bave nečim zanimljivim i ohrabriti ih da to prezentiraju ostalima. Bilo je tu pčelara, sportaša, rukotvorina, glumaca, crtača, plesača… Taj je projekt odlično prihvaćen, i bolje nego smo očekivali. Meni je bio cilj vidjeti jesu li oni tim izlaganjima potaknuli druge da se uključe u neki hobi. Ankete su pokazale da se njih blizu polovica kasnije uključilo u neki vid hobija. Takav projekt trebale bi imati sve škole. Valja spomenuti i kako smo izdali, čini mi se, 19 školskih ljetopisa, godišnjaka u koje su se svi uključivali, profesori i djeca.
Kako ste uopće došli na ravnateljsku funkciju?
- Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje Bjelovar imao je tri radne jedinice. U drugoj radnoj jedinici djelovale su četiri struke - ugostiteljstvo, ekonomija, pravo i trgovina, a ja sam bio rukovoditelj te druge jedinice. Dolaskom nove države Centar se nije odmah „raspao“, no išlo se ka tome. Stoga je imenovan ravnatelj Centra i ravnatelji škola u osnivanju. Ja sam bio u tom trenutku ravnatelj Ekonomske i birotehničke škole u osnivanju. Od 1991. do 1993. godine, nažalost, nije se napravilo puno pomaka da se Centar rasformira, a u međuvremenu je ravnatelj Centra preminuo. Tada su me bacili u vatru jer sam ja dobio zadatak da od travnja do srpnja rasformiram taj Centar. Tadašnji ravnatelji su mi pomogli i mi smo do srpnja uspjeli to odraditi.
Ono što zasigurno mnoge najviše zanima, svakako je Vaš način razmišljanja kada su u pitanju djeca. Rekli ste već da je važno promatrati ih kao sebi ravne. No, koja je tajna Vašeg uspjeha? Kako ste uspjeli doprijeti do njih, stvoriti rezultate, ostati omiljeni, a ne izgubiti autoritet i poštovanje?
- Zapravo, ja to ne znam. To bi trebali pitati sve njih. Ja se uvijek postavljam u ulogu da ni ja ne znam i pokušavam svaki put iz temelja objasniti sve. Uvijek se stavim u poziciju onog tko najslabije u razredu zna, što opet ne znači da ću zanemariti one koji su dobri. Gledajte, prema učenicima se morate postaviti kao prema mladim ljudima sebi ravnima i onda tu nema nikakvih problema. Normalno, to je jako opasno jer vam se može dogoditi da izgubite autoritet, no ja mislim da ga ja nikada nisam izgubio. Mene i danas moji učenici cijene. Štoviše, najviše me cijene oni koji su imali jedva dva. Nikada nisam imao problema. Velik broj mojih učenika kasnije su postali poduzetnici, državni tajnici, političari, zaposleni u ministarstvima i slično. Morate zaista znati dobro hodati po tom rubu da biste uspjeli. Svakom učeniku treba prići s maksimalnom dozom empatije i kod svakoga pronaći način da mu se pomogne. Škola mora biti mjesto u kojem su đaci na prvom mjestu, a potom nastavnici. Ja nisam postao ravnatelj da bi vladao školom već da bi ti moji đaci, ali i ostali profesori bili zadovoljni. Svi se moraju dobro osjećati, to je cilj. A da bi to postigli, krenuli smo od malih stvari. Primjerice, pod odmorom smo počeli puštati glazbu, održavali smo predstave povodom Valentinova, maskembale na kojima sam bio maskiran i ja, tu su projekti i sve ostale zgode.
Vaša supruga, Snježana Kranžečić također je prosvjetna radnica, odnosno učiteljica razredne nastave. Kao i Vi, u život je otpratila brojne generacije učenika. Jesu li i Vaša djeca nastavila Vašim stopama?
- Pa ne, makar kćerka studira filozofiju i povijest umjetnost. Ona će na koncu biti profesor, no nekako mi se čini da više naginje povijesti umjetnosti nego profesorskom zvanju. Trenutno je na fakultetu demonstrator iz dva predmeta pa ćemo vidjeti što će joj život donijeti. Sin je, pak, otišao nekim drugim stazama.
Kada biste mogli vratiti vrijeme i ponovno birati profesiju, bi li pošli istim putem?
- To je u svakom slučaju imaginarno pitanje. Ne znam ni sam. Možda bi se više posvetio umjetnosti, možda bih se samo bavio glumom, glazbom, književnošću… U svakom slučaju, mislim da sam kao ravnatelj pomogao djeci da se dobro osjećaju u školi, no možda ipak ne bi bio opet ravnatelj, već samo profesor. Ravnateljski dio odnosi se i na puno administrativnog posla, no ja sam se trudio raditi i ove druge stvari. No, s druge strane, da sam bio samo profesor, možda ne bilo ljetopisa i svih ovih projekata koje smo spomenuli, tako da je teško govoriti na taj način. Nadam se da je mojim generacijama bilo dobro u školi, a prema anketama koje su rađane, rezultati iz Ekonomske škole i više su nego dobri kada je u pitanju zadovoljstvo učenika. Biti dobar ravnatelj znači ne imati radno vrijeme, znati biti prisutan stalno, svuda i sa svima. Od sportskih ekipa koje sam podržavao na natjecanjima jer sam to htio, a ne morao, pa do Lidrana koja nipošto nisam propuštao, bilo da je riječ o natjecanjima, projektima, bilo čemu vezanom uz školu. Ukratko, meni biti ravnatelj nije bilo zvanje, već istinsko poslanje. Sada mi je pak, želja, samo se vratiti u školske klupe i dati djeci ono što još uvijek mogu jer moje znanje i volja za učenjem đaka nisu prestali odlaskom u mirovinu.
Vojislav Kranželić nadasve je skroman čovjek, pa se mnogim stvarima koje i danas radi nije sam pohvalio. No, njegova supruga Snježana odala nam je jedan mali dio toga.
- Rekreativno igra nogomet jednom tjedno i ništa ga ne može spriječiti da ode, osim korone koja ga je pokosila krajem godine. Strastveni je plivač, što je vjerojatno povukao od oca koji je davno u mladosti bio plivački reprezentativac. I obožava kuhanje eksperimentalnih i tradicionalnih jela - kazala nam je Vojina supruga Snježana i odala još jednu zanimljivost. Vojislav Kranželić u gotovo 40 godina radnog staža nema zabilježen niti jedan dan bolovanja.
Kada smo ju upitali kako je biti životna suputnica ovog iznimnog i osebujnog čovjeka, Snježana je priznala kako joj je nemoguće sročiti sve što misli u nekoliko rečenica, no zato nam je odala nekoliko asocijacija i osobina koje krase njezinog supruga.
- Tolerancija, strpljenje, poštovanje, empatija, iskrenost, odgovornost, život u ritmu glazbe i uz knjigu, te skromnost koja je na prvom mjestu i zbog koje je očito još mnogo lijepih stvari o sebi prešutio, zaključila je ponosna supruga priču o legendarnom Vojku.
